Odluka o ograničavanju bankarskih bonusa u EU odgođena je zbog protivljenja Velike Britanije. Kako bi se Laburistička stranka postavila prema tom pitanju, da je na vlasti?

Mi bismo ograničili bankarske bonuse. Mislim da su ljudi veoma ljuti. Moji birači su veoma ljuti, jer su njihova primanja ograničena, jer rade više za manje novca, dok se neki drugi nagrađuju za neuspjehe. Primjerice, Lloyds Banking Group, koji je dijelom u državnom vlasništvu, isplaćaje bonuse od 360 milijuna funti iako su na godišnjoj razini u gubitku. To ne može biti u redu. Dakle, ako neće ograničiti bonuse sami, EU će to morati učiniti za njih. Mislim da smo prilično jasni oko toga.

Kako odgovarate na argument ministra financija Georgea Osbornea, koji upozorava da bi bankari zauzvrat mogli povećati fiksne plaće, koje bi EU još teže mogla smanjiti.

To se može dogoditi, ali to ne znači da ne trebamo pokušati i poslati veoma snažnu poruku da javnost, putem svojih zastupnika, to ne odobrava. Kada su vremena povoljna, nitko ne prigovara ljudima da se nagrade za dobar posao, iako moram reći da su neki bankarski bonusi bili ekstremni i u dobra vremena. Ali kada se ne ostvaruje profit i kada se nižu neuspjesi u poslovanju koje se spašava na teret poreznih obveznika i kada svi ostali građani– uz izuzetak onih veoma, veoma bogatih – trpe, to ne može biti u redu. Mislim da Vlada potpuno griješi i pogrešno očitava raspoloženje javnosti.

Mislite da bi povećanje bankarskih plaća moglo rezultirati izljevima građanskog gnjeva?

Da, mislim da bi moglo. Dioničari bi morali reći ne; oni imaju više ovlasti za određivanja plaća nego bonusa. Vlada s pravom planira dati dioničarima statutarna prava da ograniče nagrade i prihode, a mislim i da će dioničari to provesti u djelo. Ne smatram da je George Osborne u pravu. Iskreno, mislim da je njegova sposobnost prosuđivanja veoma slaba, a u ovim pitanjima i potpuno pogrešna.

Podržavate li i uvođenje poreza na financijske transakcije?

Da. Laburistička stranka već je nagovijestila da bi se, da je na vlasti, složila s tim porezom. Uz današnju tehnologiju, čini se da bi provedba mogla biti veoma jednostavna i jeftina, dodatni iznos na trošak transakcije bio bi tek minimalan postotak, dok bi se prikupljeni iznos mjerio u milijardama. Nebesa znaju da nam taj novac treba! Treba nam za razvoj, za infrastrukturu, za razvoj hrvatskih željeznica i onih na zapadnom Balkanu, za projekte koji smanjuju emisiju stakleničkih plinova, generatore čiste energije, razvojne projekte u zemljama Trećeg svijeta...

Dok Hrvatska postaje članica EU-a, Velika Britanija ozbiljno razmišlja o izlasku. Kakav je stav laburista prema referendumu i općenito članstvu Britanije u EU?

Mislim da je krajnje neizgledno da Britanija napusti EU. Laburisti još nisu formirali politiku oko pitanja referenduma. Iskreno, mislim da je premijera napustio razum. Jasno je da je obećao referendum iz stranačkih, a ne državnih potreba, jer to stvara neizvjesnost i zaustavlja ulaganja. Ako je vlada već odlučila da želi referendum, neka ga održi ove godine. Odlučite jednom za svagda! S obzirom da je referendum o članstvu u EU bio 1975. godine, moj konzervativni kolega Nigel Adams misli da je to savršeno u redu, jer nitko mlađi od 56 godina nije imao priliku izjasniti se o tom pitanju. Ali, mi nemamo priliku glasati ni hoćemo li biti član UN- i drugih svjetskih tijela koja koštaju novca. Konzervativci su to napravili zbog iz potrebe. Imali smo nedavno prijevremene izbore na jugu zemlje i po prvi put je nacionalistička stranka UKIP pobijedila konzervativce, koja je završili kao treći. To je poslalo snažnu poruku, jer postoji određeni mali postotak britanskog stanovništva koji ne voli imigrante, ali oni ne predstavljaju cijelu UK.

Ako je suditi po ispitivanjima javnog mnijenja, većina Britanaca ipak je za izlazak iz EU-a.

Osobno mislim da nema šanse da UK napusti EU. Ukoliko se to, zbog grozne pogrešne procjene, to ipak dogodi, otišao bih živjeti negdje drugdje. Ne želim živjeti u Velikoj Britaniji koja nije dio europske obitelji. Moj pokojni otac, svojedobno imigrant koji nije znao engleski jezik, borio se u Drugom svjetskom ratu za Britaniju i njegova doživotna strast bila je ujedinjena Europa, kako bi osigurali da u njoj više neće biti rata. Ulazak Hrvatske u EU je poput zaključenja groznog povijesnog poglavlja za ovaj dio Europe. Hrvatska treba biti predvodnica drugih država bivše Jugoslavije i dovesti ih natrag u obitelj. Dok se to događa, naša vlada sugerira da Britanija treba napustiti EU. To će nam naštetiti, politički, ekonomski i društveno. To je suludo!

Na kojim pitanjima planirate pobijediti vladajuću konzervativno/liberalnu koaliciju 2015. na izborima?

Mnogo ih je. Kao prvo, vlada je totalno izgubila kontakt sa javnošću. Kao članu Doma zastupnika, dolazi mi sve više ljudi iz srednje klase koji muku muče s računima i režijama. Ne mogu više pokriti kraj s krajem, rade više za manje novca, a socijalne naknade sve su niže. Oduzimaju im potpore za najam stanova, za njegu osoba s invaliditetom i za djecu. U nastojanju da uštedi, što svi trebamo činiti, vlada kažnjava pogrešne ljude. Istovremeno, od 1. travnja oni koji zarađuju više od milijun funti godišnje plaćat će pet posto manji porez, što znači da će godišnje uštedjeti 42.500 funti. A ako zarađujete 40.000 funti godišnje, trošit ćete više na gorivo, struju, najamninu, prijevoz i sve drugo. Mislim da je to užasavajuće.

Mislim da se pogrešno problematizira pitanje poreza, jer ako već plaćate porez znači da i zarađujete. Najveći problem malih poduzetnika je zarađivanje kao takvo. Drugi najveći problem je prikupljanje novca. Za uspješan sektor malog poduzetništva važno je da nema puno birokracije i previše obrazaca za ispunjavanje, komplicirane porezne prijave. Oslobodite male poduzetnike birokratskog tereta i osigurajte im metodu prikupljanja novca, jer često velike korporacije ili javne tvrtke ne plaćaju malim tvrtkama po tri mjeseca.

Mislite na Hrvatsku?

Ne, isto je i u Velikoj Britaniji. Mislim da smo napredniji od Hrvatske, ali mislim da moramo bolje pogledati kako Hrvatska vodi malo poduzetništvo. Više radnih mjesta stvorili su mali poduzetnici nego velike multinacionalne kompanije. Dakle, ako želite imati ekonomiju, ohrabrite ljude da započnu svoje poslove. Danas je to jako jednostavno učiniti, preko interneta, ukoliko se naravno prethodno uklone barijere.

I to je veoma važno. U mojoj poduzetničkoj karijeri, izgubio sam dva poslovna projekta. Prvi je bio zbog tzv. lošeg duga, nakon što je propala kompanija koja mi je dugovala 25.000 funti. Moja je tvrtka tada bankrotirala. Drugi slučaj bio je vezan uz prijevara – netko je prisvojio opremu u vrijednosti od 15.000 funti, a policija nije mogla ništa pa su to proglasili tzv. građanskim dugom. Ali mogao sam krenuti iznova. Ako nešto krene po krivu, a obično tako krene, ne smijete se bojati rizika da radite greške, a sustav vas zbog toga ne smije kažnjavati. To je mehanizam zaštite ranjivih; za velike kompanije nije toliko važno ako izgube nešto novca, kao za male poduzetnike.

Treba li se Hrvatska orijentirati ulaganju u velike industrijske sustave ili poticanju malog i srednjeg poduzetništva?

Činite oboje. Nemojte stavljati sva jaja u istu košaru. Potičite poduzetnike i stvorite povoljno poslovno okruženje za industrije koje će trebati mnogo radnika, poput autoindustrije, brodogradnje, telekomunikacija. Mi u Britaniji imamo pogone Nissana, Toyote i Honde, koji su došli zbog dobrih zakona, činjenice da smo u EU i povoljne klime za ulaganje. Radnici su veoma dobri i pouzdani, kvalificirani, pa su Japanci oduševljeni.

Britanija još nije otvorila tržište rada Rumunjima i Bugarima, a ograničenje za radnike iz Hrvatske potrajat će najmanje dvije godine od stupanja u članstvo...

Kriteriji za pristupanje Hrvatske bili su puno stroži nego za Bugarsku i Rumunjsku, te bi se moglo tvrditi da Bugarska i Rumunjska nisu bile spremne i da smo možda i za njih trebali imati mnogo strože kriterije i više poglavlja. Ali mislim da ne možete uspoređivati Hrvatsku s Bugarskom i Rumunjskom; Hrvatska ima daleko manje stanovnika, koji su daleko bolje obrazovani, a ekonomija je daleko razvijenija. Apsolutno podržavam dolazak građana Hrvatske u Ujedinjeno Kraljevstvo kada god to žele, iako ne mogu uvidjeti zašto bi to željeli.

Oni jesu simbolični, ali bi trebali biti signal upozorenja političarima. Naravno, potrebno se suprotstaviti interesnim skupinama koje žele uništiti Vladu i svrgnuti sustav nasilnim sredstvima. No ako imate masovne prosvjede poput onih protiv zatvaranja rudnika u Britaniji ili protiv rata u Iraku iz 2003. kada su na ulicama milijuni ljudi, vlade i političari moraju uvažiti tu činjenicu. Bio sam vatreni protivnik rata i četiri puta glasao protiv vlastite vlade da se zaustavi rat u Iraku, što nije uspjelo i sada vidimo koje su posljedice.

Jesu li se laburisti oporavili od negativnog dojma koji je ostavio bivši premijer Tony Blair, sudjelovanjem u Bushevom ratu protiv terorizma?

Oporavili smo se od toga, ali se nismo oporavili od vladavine Gordona Browna u razdoblju velike recesije. Brown mi je veoma drag i iznimno se divim njegovoj sposobnosti. Nije bio najbolji komunikator u Britaniji, ali bio je političar snažnih uvjerenja, što Tony Blair nikada nije bio. Blair je imao sjajne velike ideale, osim o ratu naravno, i sjajnu osobnost, bio je dobar komunikator, ali nikada nije bio političar od uvjerenja, nije ušao u politiku da bi promijenio živote ljudi, poput Gordona Browna.

Mislite li da se permanentna kriza u odnosima s Iranom može riješiti bez oružanog sukoba?

Da, nadam se, sto posto. Vojno rješenje bilo bi velika pogreška. Ako smo išta naučili iz Iraka i Afganistana, to je da se vojno ne uplićemo. Irak je bio šuplji slučaj, jer je državu vodio zapravo jedan čovjek, a Afganistan nije ni bio država u pravom smislu riječi. Iransko društvo veoma je sofisticirano, sa više centara moći. Ahmadinedžad jest središte moći, ali ne i jedino: naftna korporacija je veoma važna, ajatolah Khamenei i ostali su veoma važni, parlament također - ne možete izdvojiti nekoga i tako riješiti problem. Problem u Iranu je što javnost apsolutno mrzi režim, žene su strašno potlačene, pa ipak, kada hodate ulicama Teherana vidjet ćete da su odjevene na način da se vidi njihova figura, šminkaju se, na tržnicama se prodaju grudnjaci iako je zabranjeno reklamiranje donjeg rublja. Oni sami ismijavaju takav apsurdan sustav. Uz duboku mržnju, postoji i duboki strah. Revolucionarna garda i vjerska policija su veoma moćne i pitate se kako će to sve završiti.

U krvoproliću?

Bojim se da će završiti u ozbiljnom krvoproliću. Ljudi koji su podržavali revoluciju 1979. danas su trgovci, mali poduzetnici, naći ćete ih na tržnicama. Oni su danas potpuno protiv revolucije. Ekonomija propada, dijelom i zbog sankcija, ali i zbog lošeg upravljanja i velike korupcije.

Kao laburist, kako komentirate izraelsku vladajuću desnicu?

Susreo sam Netanyahua triput, a 12 puta sam bio u Izraelu, puno puta i u palestinskim teritorijama. Član sam parlamentarnih laburističkih grupa Prijatelji Izraela i Prijatelji Palestine, jer vjerujem da su Palestina i Izrael jedni drugima najbolji zalog za budućnost. Ironično, u povijesti Izraela uvijek su desni premijeri najviše napredovali prema miru, pa mislim da je ovo sada tragedija jer je Netanyahu iznimno inteligentan i veoma artikuliran, ali i veoma desno orijentiran. On mrzi Palestince, čuo sam ga kako to izgovara. Veoma j sumnjičav prema svim muslimanima i Arapima. Pa ipak, ne možete razdvojiti budućnost Izraela od budućnosti palestinskog naroda. Što brže to shvate, to bolje po njih.

U Izraelu postoji mnogo mirovnih elemenata, a ne zaboravimo ni 1,1 milijun muslimana. Izrael nije samo židovska, već i muslimanska država, kao i kršćanska. Nažalost, žrtvuju se temelji i principi na kojima je sagrađen Izrael, zbog priljeva desnih imigranata iz bivšeg Sovjetskog Saveza, ljudi poput Liebermana sa zlim utjecajem, kao i ljudi iz njujorškog Brooklyna koji vjeruju da im je 'Bog dao zemlju'. Problem s vjerskim fundamentalizmom na obje strane je taj da ne možete diskutirati s bogom – jer bog je u pravu. Imate vjerske ekstremiste na obje strane, koji diktiraju agendu za 90 posto stanovništva. To je veoma uznemiravajuće. No ima nade. Izbori nisu bili onoliko loši koliko su se ljudi pribojavali i čini se da će religijske stranke ostati po strani. Golda Meir i David Ben-Gurion zamišljali su Izrael kao sekularnu državu za židovski narod. Nije to trebala biti religijska država poput Islamske republike Pakistan ili Irana. Bila bi šteta da Izrael ode tim putem.