Britanski Daily Mail objavio je ovog tjedna fotoreportažu o industriji zmijske kože u Indoneziji, jezivim mučenjima životinja i radnim uvjetima u kojima se odvija taj biznis. Krajnja odredišta industrije su europski butici za jezivo bogate kupce, a ljudi koji po indonezijskim selima tamane zmije od multimilijunskog posla dobiju tek mrvice
Wakira, stanovnik malog sela na otoku Javi, ima tvornicu koja zapošljava deset radnika. Kobre lovi golim rukama, a na kraju mjeseca kao šef zaradi oko 1.500 dolara, što je opet skoro triput manje od cijene jedne jedine torbe od pitonove kože u nekom milanskom 'posh' butiku.
U Indoneziji takva torba košta 30-ak dolara. Wakira i njegovi radnici deru kožu sa zmija kako bi pravili još i cipele, remene i novčanike. Italija, Francuska i Njemačka najveći su uvoznici, a Vijetnam, Malezija i Indonezija najveći izvoznici.
Kao posebno okrutan, a ujedno i najčešći oblik torture nad zmijama viđen po javanskim selima, autor reportaže navodi tehniku po kojoj se gmaz omami udarcem, a nakon toga napuni vodom dok se ne napuše poput balona. Zatim se njegova glava nabija na kuku za meso, a pod glavom joj se zaveže čvor kako tekućina ne bi izašla. Slijedi nekoliko zareza nakon kojih se koža skine 'poput rukavice sa šake'.
Mnoge oderane zmije navodno još danima ugibaju u mukama. No meso se ipak ne baca; lokalne kulture vjeruju da zmijsko meso liječi astmu i kožne bolesti, a navodno poboljšava i mušku potenciju.
Tvornica zmijske kože izgleda poput noćne more nekog ofidiofoba, s neizbrojivim klupkom zmija raznih vrsta po kojima radnici gaze polijevajući ih vodom. Utjecaj na ekologiju već je zabilježen – kako i ne bi kad godišnje Indoneziju napuste ostaci oko pola milijuna pitona.
