Prvo su bile krive izvozne politike koje su uvele zabranu trgovanja pojedinim namirnicama, onda su bili krivi požari u Rusiji, pa poplave u Australiji, pa manjak obećanih subvencija od G 20, i još bi sve to popušili u osvit revolucija i smjena režima koje smo nedavno pratili u Alžiru i Tunisu, a sada tresu Kairo, da neki dobri ljudi nisu izašli s par rječitih podataka: 2010. je zabilježila rekordni prinos riže u povijesti, a cijena joj je svejedno skočila za suludih 24 posto. U SAD-u, žetva kukuruza bila je treća po veličini u povijesti. Soja druga. Ove se godine očekuje rekordni prinos pšenice.

Ili da se vratimo u 2008. kada je Egipat bio samo jedna od gomile zemalja s javnim prosvjedima vezanim za porast cijene kruha. Nemiri u gradu Mahalli zaključeni su metkom u čelu dječaka kojem nitko nije stigao objasniti kako je u toj istoj 2008. proizvedena rekordna količina žitarica u svijetu – 2,2 milijarde tona. Kakav je to ekonomski model u kojem sve veće obilje proizvodi sve veću nestašicu i u kojem činjenica sve veće količine hrane u svijetu povlači sve veći broj ljudi koji si je ne mogu priuštiti? Pa, model se zove financijsko tržište pod ingerencijom šačice spekulanata, koji, dok mi čekamo da nam prodavačica skine jedan polubijeli s police, zarade sljedećih 100 milijuna.

Razlozi inflacije koja je učinila život većine stanovnika sjevernoafričkih zemalja nemogućim stanuju na Wall Streetu, u London Cityju, na hard diskovima hedge fondova i divljih burzovnih mešetara preplavljenih trilijunima dolara koje negdje moraju uložiti, jer je kreditna likvidnost prevelika, sa što manjim rizikom i što većim outputom. Ideja da veća nestašica uzrokuje veću potražnju i time veće cijene nakaradno je zaostala i smiješna u koordinatama u kojima se danas kreće veliki kapital. Nema nestašice. Situacija je potpuno analogna onoj u kojoj pukne cijev vodovoda, ulice su preplavljene, ali nikome ne curi iz pipe, kako je to efektno prispodobio ekonomist Max Keiser. Nešto je gadno trulo sa svjetskim financijskim sustavom i teorija da se enormna akumulacija kapitala na vrhu piramide polako prelijeva na sve niže i niže slojeve, tzv. 'wealth efect' Alana Greenspana, danas se pokazuje krvavo krivom.

Pa što su tako strašno učinili u Goldman Sachsu, JP Morganu i po multibilijunskim hedge fondovima i investicijskim bankama? Pa svašta. Kako je SAD provodio politiku 'slabog dolara' želeći zadržati nizak tečaj ne bi li povećao izvoznu konkurentnost, počelo se spekulirati s njegovom silaznom putanjom dok se rizik s druge strane amortizirao investicijama u nešto sigurnije i predvidljivije pojave od valute – naftu, a potom i hranu. Visoke cijene barela crnog zlata nije odraz nestašice, štoviše u SAD-u je pala potošnja za 1,9 posto u usporedbi s 2007, nego enormnih ulaganja hedge fondova. Na kraju, kada igrači multimilijarderi na burzi nisu više znali kamo upucati svoje nule, izbor je pao na još jedan fenomen koji zadržava svoju vrijednost, jer ga svi i uvijek trebaju – hranu. Naime, sve ostale ziheraške domene bile su potrošene. Tržište nekretnina propalo je, tržište dionica u padu, a ono državnih obveznica zamrznuto.

Strateškim investicijama cijena je hrane umjetno napuhana, a kada se tome pribroji inflacija američke valute za koju je vezana većina nacionalnih ekonomija, pa tako i sjevernoafričkih, rezultanta je jasna. Slikovito, za pola prijašnjeg standarda trebalo je duplo više raditi.

Bit će užasno puno priče o financijskoj pomoći siromašnim Afrikancima u 2011, baš kao što je bilo i prethodnih godina, no da nastavimo na analogiju s vodovodnom poplavom, ekipa iz G 20 ili Organizacija za hranu i agrikulturu pri UN-u dijelit će okolo subvencionirane bočice s vodom umjesto da riješi problem puknute cijevi. Nikome ne pada na pamet preispitati što je trulo u financijskom sustavu u kojem kola sve više kapitala, a sve manje ljudi ima od toga koristi. I to zbog jednostavnog razloga. Wall Street miješa špil političkih karata. Obama, premda je krenuo smjelo u financijsku reformu, početkom ove godine polomio je zube i otpustio iz svog tima Paula Volckera, čovjeka koji je odlučio stati na kraj megalomanskim kreditnim igrama spekulanata. Objašnjenje: 'Bijela kuća želi veću pro-business orijentaciju.' Naravno, Obama i kompanija na platnoj su listi velikih ulagača, a izborna kampanja i njezini multimilijunski troškovi sve su bliže...

I dok čitamo kako je kukuruz skočio za 63 posto, pšenica za 84, soja za 24, šećer za 55 i dok po ulicama Kaira Egipćani svrgavaju Mubaraka zbog cijena hrane i niskog standarda, a mediji svaljuju probleme na poplave, suše, izvozne politike i lokalnu korupciju, možda ne bi bilo naodmet podsjetiti se kako je sve to samo još jedan novi parametar u jednadžbi investitora. Pitanje nije hoće li u Egiptu srušiti režim. Pitanje je tko će Wall Streetu isključiti struju.