Gotovo decenij i pol nakon ubojstva, javno priznanje kako 'usprkos provedenom opsežnom kriminalističkom istraživanju, nismo došli do saznanja i dokaza temeljem kojih možemo nedvojbeno utvrditi identitet počinitelja ovog kaznenog djela' ne govori tek o nekoj tehničko-kriminalističkoj poteškoći. Ono svjedoči o 'sistemskoj grešci', o jednom dublje ukorijenjenom odnosu spram ovakvih zločina.

Ubojstvo Milana Levara nije jedino političko ubojstvo koje je i nakon mnogo godina ostalo nerazriješeno. Dovoljno je podsjetiti na to da je Milan Krivokuća, vođa Sindikata strojovođa, ubijen još 1993. (kao i Levar, na vlastitom kućnom pragu), a da se ni o neposrednom počiniocu do danas ne zna ništa. U nekoliko političkih ubojstava iz '90-ih – Josipa Reihl-Kira, Ante Paradžika – ustanovljeni su samo neposredni počinioci, ali ne i nalogodavci. O mnogobrojnim neistraženim zločinima nad 'običnim' ljudima, također političkim zločinima jer su žrtve 'birane' samo zbog etničke pripadnosti, jedva treba govoriti. Milan Levar i zločin nad njim jedinstveni su po tome što se radi o čovjeku koji je pokušavao upozoriti upravo na organizirano provođenje takvih zločina.

Ako nakon toliko godina i tako duge šutnje treba podsjetiti, Milan Levar bio je jedan od onih koji su 'iznutra', kao pripadnici formacija iz kojih se u ratu 1991. stvarala Hrvatska vojska, kao neposredni svjedoci, davali informacije o onome što bi se moglo označiti kao agresivnu stranu obrambenog rata. Riječ je o aktima kao što je prisilno odvođenje više od sto civila Srba u Gospiću sredinom oktobra 1991. i njihovo masovno ubijanje, ili akcija 'spaljene zemlje' (i ljudi) u Medačkom džepu dvije godine kasnije. Zahvaljujući takvim svjedocima danas se ipak zna da ratni zločini s 'naše' strane nisu bili tek nekontrolirani akti podivljalih pojedinaca, nego organizirani postupci u koje je bila uključena i zapovjedna struktura.

U kaotičnim ratnim uvjetima, pogotovu 1991., može se još shvatiti da su takvi svjedoci bili u teškoj opasnosti. U to su se vrijeme i pokušaji discipliniranja gospićkih 'branitelja' autoritetom 's vrha' razbijali o prijetnje otkazivanja poslušnosti jedinica pod zapovjedništvom Mirka Norca i Tihomira Oreškovića, ali se vidjelo da su ti unutrašnji agresori imali i podršku s tog istog vrha. No podrška zločinačkoj strani rata za neovisnost – onoj strani rata u kojoj je cilj bio uspostaviti ne samo neovisnu državu, nego Hrvatsku kao isključivu 'državu Hrvata', 'očišćenu' od Srba – nastavila se i nakon rata, jer je bila ugrađena u politiku kojom je HDZ upravljao državom. Kada je mnogo kasnije, u proljeće 2003., u sklopu akcije traganja za odbjeglim Antom Gotovinom, 'kolateralno' uhvaćen zločinac iz Kiseljaka i Stupnog Dola i kasniji haški osuđenik i pokajnik Ivica Rajić, pokazalo se da mu je skrivanje, lažni identitet, stan u Splitu itd. organizirala država, tj. kombinacija političko-obavještajnog nadzemlja i podzemlja. Pokazalo se da je za takve istrage bilo nužno formirati posebne policijske jedinice ad hoc i sve držati u najvećoj tajnosti, jer se nije moglo vjerovati ni samim državnim 'sigurnosnim' službama.

S velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti – jer pretpostavke su i dalje jedino čime raspolažemo – da je takva mreža stajala ne samo iza ubojstva Milana Levara dobrih pet godina nakon prestanka rata, nego i iza zaštite ubojice ili ubojicā. Naspram njih, Levar je bio ostavljen sam. Kao što nije htio makar sa strane sudjelovati u zločinima, kao što nije pristao na zavjeru šutnje o tome, tako nije prihvatio niti da ode u neku drugu zemlju pod režimom zaštite svjedoka. Pošto je poticao i ohrabrivao i druge da svjedoče o onome što znaju, nije za sebe htio povlašten status. Od policijskog i sigurnosnog aparata još prožetog kadrovima i mrežama koje je deset godina gradila HDZ-ova vlast, čak i nakon političke promjene na vrhu početkom 2000., teško je mogao očekivati djelotvornu zaštitu.

No neuspješnost (a barem za kasnijih osam godina ponovne vlasti HDZ-a vjerojatno i nevoljkost) istrage ima i još jedan uzrok: to što ni hrvatska javnost u cjelini, ni vodeći politički autoriteti, a bogme i jedan od najutjecajnijih neformalnih autoriteta – katolička hijerarhija – nisu sve od prvih saznanja o 'našim' zločinima nikada jasno i bez zadrške osudili te zločine u cijelom njihovom opsegu. A pogotovu se nisu suočili s onom politikom koja ih je i proizvodila i kasnije učinila praktički nekažnjivima. Samo malo drukčije rečeno, uvijek nad svim tim događajima lebdi ideologija po kojoj je sam rat 'svetinja', štoviše, on je 'Domovinski' tj. sve što jesmo i imamo moramo zahvaliti njemu. U toj se ideologiji čak ni ne negira zločine, nego ih se a priori uzima kao nužne i opravdane, dakle ne kao zločine. Ni danas, kad 'branitelji' opet pokušavaju ucijeniti državu i nametati se kao čuvari te 'svete' tradicije, u tzv. vrijednosti Domovinskog rata ne ubraja se poštenje i hrabrost onih koji su se suprotstavili njegovim zločinačkim elementima, ali se ubraja pokrivanje svega i svačega aureolom svetosti.

Bez takve osude, počinitelji zločina poput onoga počinjenog nad Milanom Levarom nisu se morali, a ni sada se ne moraju bojati da će se naći mnogo savjesnih građana koji će policiji dati potrebne informacije. Omertà ne veže samo mrežu insajdera, nego velike dijelove društva. Stoga ni policijska novčana nagrada vjerojatno neće mnogo pomoći, osim ako dugotrajne ekonomske nedaće nisu omekšale nacionalističku lojalnost u korist opipljivijih vrijednosti.