Ovaj 56-godišnji Splićanin može se uvući u kožu ljudi koji dolaze iz te zemlje, zna kako sunce obasjava njihove planine, kako vjetar diže pješčane oblake nad njihovim selima, kako kuće pamte ožiljke ratova koji nikada ne prestaju i kako se živi kad ti je najveći zadatak života – čisto preživljavanje.

Velimir je boravio u Afganistanu kao pripadnik tima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, čija je zadaća u sklopu ISAF-a bila obuka i mentoriranje posada helikoptera afganistanskog zrakoplovstva. Velimir je letač-tehničar na helikopteru Mi-8, ali i pasionirani fotograf. Nedavno je u splitskoj galeriji Fotokluba predstavio svoje radove pod egidom ‘Moja afganistanska priča’, a sada se priprema prošireni postav fotografija predstaviti i u Šibeniku i dalje u drugim gradovima koji na takav način žele zaokružiti afganistanski informativni i emotivni krug što su ga u Hrvatskoj narisali odlazak pripadnika naše vojske i globalna izbjeglička kriza.

Razoreni domovi još od 1979.

Izložba je izazvala velik interes Splićana, a Stipe Božić, najveći dalmatinski putnik, koji je u više navrata boravio u Afganistanu, na otvaranju je rekao kako mu je  Velimirova kamera otkrila nepoznata lica ove zemlje.

Dok se dogovaramo za razgovor, Velimir mi kaže kako je iz Afganistana donio više od 5000 fotografija, a izložio ih je 32, što je tražilo selekciju tema i motiva. Odabir je pao na prirodu i društvo, njihovo prožimanje i srazove, koje je snimao iz uvjetno rečemo ptičje i vojničke perspektive. Prva se odnosi na snimke načinjene tijekom helikopterskih letova, druga na klikove iz blindiranih vojnih landrovera u kojima se vozio. Članovi njegove misije zbog sigurnosti nisu imali dopuštenje za ulazak u predgrađa i sela (članovi pješačkih misija HV-a u sklopu patrola to su mogli), ali to ga nije omelo da prilagodi kadrove vizuri automobilskog prozora.

Ono što posjetitelji izložbe nisu vidjeli to su kadrovi ciklusa koje je Velimir nazvao ‘Ožiljci rata’, kojima je zabilježio ruševine i razorene domove koji se u Afganistanu nižu još od 1979., kada je započeo zaboravljeni desetogodišnji rat, točnije invazija snaga ondašnjeg SSSR-a.

Odlučio je te fotografije izložiti drugom prigodom, a u fotogaleriji uz ovaj tekst prvi put objavljuje neke od njih. U tom kontekstu ovu virtualnu izložbu mogli bismo nazvati 'Afganistan: Priroda, ljudi, rat'.

‘Četiri mjeseca letio sam afganistanskim nebom. Bili smo u bazi smještenoj nedaleko od grada Mazar-e-Šarifa. To je četvrti afganistanski grad po veličini, najveći na sjeveru zemlje. Mazar-e-Šarif je znamenit po džamiji Hazrat Ali, svetištu za koje u Afganistanu smatraju da je u njemu grob imama Alije ibn Abi Taliba, nasljednika Muhamedova. Po njemu grad ima i ime – Grob pravednika. Druga vjerska struja se naravno s tim ne slaže i misli da je Alijin grob u Iraku.

'Bojao sam se kako ćemo uspostaviti kontakt'

Iako je obuka bila više nego iscrpna i detaljna, i ja sam poput mnogih zapadnjaka u tu zemlju zajedno s prtljagom donio i neke svoje ograničenosti. Osnovne predrasude su vezane za način života, vjeru, način komunikacije i karakter ljudi... zapravo mislim da je u pozadini bilo veliko nepovjerenje, skepsa - iako sam bio obučen za to, bojao sam se kako ćemo uspostaviti kontakt’, priča mi Velimir, dodajući kako je fotoaparat na sreću puno objektivniji od čovjeka, nalazio se on s ove ili one strane afganistanske priče.

‘Mislim da su prvi kadrovi nastali iz ptičje perspektive, dok smo letjeli nasuprot planinskog lanca Hindukuš, čiji se središnji dio diže u blizini Kabula. To je 996 kilometara dug lanac, visok i do 6000 metara, što je kao da pred sobom imate ogroman zid dug kao jadranska obala i načičkan piramidama. Preko te čudesne prirode, koja odozgo s visine, dok se malo ne spustite,  izgleda onako anđeoski nevino, Afganistan polako osvaja vaša čula’, kaže Velimir.

Ono što je njega od prve oborilo jest fenomen koji bi kakav marketinški mag okrstio kao ‘Benetton planine’.

‘Planine su na prvi pogled potpuno gole, ali pod zrakama sunca sjaje u duginim bojama. To je zbog toga što su prepune poludragog kamenja, uglavnom tirkiza koji zbog čestih bujica izbija na površinu i presijava se na suncu. Tamo gdje ga nema oko ostaje fascinirano brazdama koje u reljefu planina nastalih od mekog pješčanika stvaraju bujice česte za vremena velikih kiša. Da niste u misiji, da nemate točno određeno vrijeme leta, čovjek bi bio u napasti da se satima tako vrti te uživa i  fotografira jer je svaka promjena kuta i visine nova senzacija’, pripovijeda Velimir.  Tu oduševljenje prirodom ne staje, reklo bi se - taman kad povjerujete da ste tim dijelom već prošli, pa se i nema što novo doživjeti, dogodi se obrat.

Kao da ste na nekom sivom negostoljubivom planetu

‘U Afganistanu smo bili četiri mjeseca, od ljeta do zime. Dok smo letjeli, na terenu na kojem nam je bila baza (veliki proplanak na četiristo metra nadmorske visine)  dočekala nas je spaljena zemlja. U to doba temperature su bile 49 stupnjeva Celzijusa i činilo se kao da ste na nekom sivom negostoljubivom planetu. Jedino je uz rijeku, i tu u uskom pojasu na kilometar uz obalu, bilo nešto zelenila. A onda je došla zima i, suprotno našim očekivanjima, sve se promijenilo. To je vrijeme velikih kiša i sve ono što je izgledalo kao poprište kataklizme postalo je zeleno i prepuno života. Kad to vidite, možete samo klikati aparatom i veseliti se što to čudo života možete gledati s, da tako kažem, tribina', smije se Velimir.

No odozgo oko vidi i kontraste koji ne pripadaju samo prirodi.

‘Kad ste u vojnoj misiji, normalno je da ste fokusirani na svoje zadatke, a to je u mom slučaju bila obuka, ali teško da i u tom slučaju s visine nećete primijetiti nesrazmjer između nastambi u predgrađu Mazar-e-Šarifa od ručno pečenih opeka i nekoliko kilometra dalje luksuznih vila s bazenima. Valja znati da u Afganistanu vlada nestašica vode i praktički nema vodovoda. Kako zaboga onda ovi imaju bazen? Tko su oni? Onda doznate da je riječ o državnim dužnosnicima, kojima nije nikakav problem platiti 10.000 dolara, koliko košta da vam se ispod kuće pronađe podzemno vrelo. Naravno, kad vidite takve razlike, da vas zanima društvo u kojemu je takvo što moguće’, kaže Velimir.

Ako si se rodio kao Hazar, jadna ti majka

Čovjek nije stručnjak za političke sustave (nisam ni ja), pa evo kako taj dio priče zvuči u interpretaciji jednog njegovog afganistanskog znanca:

‘Plemenska smo zemlja. Plemenski savjet sve kontrolira. Predsjednik ga sluša. Oni imenuju senatore i generale. Senatori su civilna vlast, generali vojna i svaki duži svoju provinciju. Od njih se spuštaju odnosi moći i to ne bilo kako. Ako si Paštun, rodio si se s mogućnošću sreće, ako si Tadžik, e već ti je sreća manja, a ako si Hazar, jadna ti majka. Pripadnik Hazara teško da će se probiti do veće i unosnije funkcije u državnoj službi. Je li to kastinski sistem ili nije – ne znam. A što se tiče proizvodnje – toga nema. Nema ni infrastrukture. Postoji samo trgovina, kupi jeftino - prodaj skuplje’, prenosi mi Velimir priču koju je čuo. 

‘Često sam se pokušao staviti u kožu Karima Abdula, mog kolege na poslu, zapravo obučavali smo ga na mjestu bočnog strijelca na helikopteru. Morate znati da smo u bazi imali uvjete po visokim NATO-ovim standardima. To je bila megavojarna iz budućnosti, od organizacije i uvjeta rada do higijene i prehrane. Moj Karim je svako jutro dolazio na posao iz kućice u predgrađu sazdane od opeka. A on je bio dobrostojeći: imao je dvije žene jer je kao vojnik zarađivao toliko da ih je mogao izdržavati. Tamo se može imati više žena ako mula (vjerski službenik) procijeni da ih možeš izdržavati. Kad si kod Afganistanca u posjetu, ako žena uđe u prostoriju, ne smiješ je gledati – to nije pristojno.

Taj moj Karim je u pola sata vožnje prelazio udaljenost od srednjeg vijeka do 21. stoljeća. Kako je on u glavi spajao te jazove? Ne znam, ali znam da su razgovori s lokalnim ljudima koji su radili u bazi često završavali pitanjima kako se živi u Hrvatistanu (tako nas zovu), kako se može doći do Europe...'

Kako će stariji slušati nekog mladića? Čast mu ne dopušta

'Morate znati da je prosječna dob njihovih muškaraca 51 godina, a kad navršiš te godine, ili si starac ili si mrtav - ovakvi kao ti i ja, koji normalno dišu u pedesetima, za njih su medicinsko čudo. S druge strane postoji jaka podjela između tzv. starih (oko 35-40 godina) i mladih. Imali smo slučaj da mladi piloti školovani u SAD-u nisu mogli održati predavanje jer ih stariji nisu htjeli slušati. Nezamislivo je tamo da stariji sluša mlađeg i tako mu prizna neku vrstu superiornosti’, govori Velimir i obojici nam se čini neumjesnim to da izmijenimo smiješak 50 + generacijskog prepoznavanja.  

‘Unatoč takvom životu, već pri prvim kontaktima ugodno ste iznenađeni njihovom otvorenošću. Rekao sam da su jako siromašni, a ipak Karim me dan-dva nakon povratka nazvao na mobitel i pitao jesam li sigurno stigao kući. To za njega bio velik novčani izdatak. Zapravo, meni je sad jasno da su i oni i mi u početku bili nepovjerljivi, ali kad se Afganistanac otvori – onda se stvarno otvorio. Možda su prema nama Hrvatima nešto otvoreniji jer su naši prethodnici stvorili dobar odnos s njima’, pripovijeda mi Velimir dok se u priči s neba i vojne baze selimo na ulice.   

‘Kretanje izvan vojne baze bilo nam je ograničeno i samo po zahtjevu službe. Zapravo, dio fotografija sam uspio snimiti za vrijeme kretanja u blindiranom vozilu pri transportu iz baze u bazu. Tu se kontrasti društva i težak život vide na svakom koraku još plastičnije iako to po licima ljudi i djece ne biste mogli zaključiti jer su većinom znatiželjni i nasmijani. Nekad mi se činilo da su uronjeni u takav težak oblik života sposobniji za veći osjećaj sreće od nekih naših ljudi’, priča mi, a za kraj ostavlja još nepokazane fotografije ‘ožiljaka rata’. Snimljene su s visine pa izgledaju kao ostaci antičkih gradova s tlocrtima prošlih života. A riječ je svježim artefaktima.

Ako su ovakvi ožiljci na kućama, kakvi su tek na ljudima?

‘Iako dolazim iz zemlje u kojoj je bio rat, u kojem sam i sam sudjelovao, nemoguće je raditi usporedbe. Tamo stoljećima generacija za generacijom živi u ratnim i poluratnim okolnostima. Ratovali su s Britancima u 19. stoljeću, u 20. stoljeću, svi znaju za intervenciju SSSR-a, pa talibani... Nekad mislim - kad su takvi dugotrajni ožiljci na kućama, što je tek u ljudima...’, kaže mi Velimir, a kad ga pitam bi li se vratio i načinio još koju fotku, kaže:

‘Htio bih tu posebnu i bremenitu zemlju snimati tako da snimam zadovoljstvo njenih 30 milijuna stanovnika, da slikam povratak četiri milijuna Afganistanaca koji žive u izbjegličkim logorima u Pakistanu i Iranu, da se vrate oni o čijim pokušajima da se domognu Europe danas govore vijesti... Htio bih snimiti konačno ostvarenu želju za boljim životom, to je ono o čemu sam slušao dok sam bio u misiji, to je ono što vidim na licima izbjeglica... No bojim se da je takvo što, kako stvari danas stoje, utopija.'

Velimir Bešić danas radi u Zrakoplovnoj bazi u Divuljama. Svakodnevno leti u helikopterima u službi spašavanja života. Fotoaparat je i dalje sastavni dio njegove letačke opreme.