’Na moru, hrvatske granice su crtali brodograditelji, njihovi brodovi i pomorci. Ono što su na kopnu crkvice i utvrde, to su na moru tradicijski brodovi – civilizacijska i kulturna dobra bez premca. Nažalost, za to nema previše razumijevanja‘, kaže Marino, koji je u neku ruku veteran borbe za pomorsku baštinu. Još 2002. godine tražio je od države pomoć u obnovi Cicibele koju je zatekao zapuštenu u zadarskoj lučici Foši i, kako kaže, naišao tek na puno riječi.

‘Riječ je o jednom od zadnjih brodova u kojima je sačuvano umijeće betinskih brodograditelja, gajeti koja je u 85 godina plovidbe sudjelovala u svim prijelomnim događajima na ovom našem dijelu Jadrana. Takvo plovilo nije samo posjetnik na prošlost, nego nudi mogućnost očuvanja identiteta za budućnost’, kaže Marino i priča Cicibelinu biografiju, koja zvuči kao u drvo pretočena pjesma Ljube Stipišića – ‘Dalmatino, povišću pritrujena’.

Plaćena maslinovim uljem, a ne novcem

Kao ‘Danica’ Cicibela je izgrađena 1931. godine u škveru (brodogradilištu) kalafata Jere Filipija – Tošulova u Betini. Naručitelj je bio Tome Gregov – Taškela iz Preka na otoku Ugljanu, a po završetku gradnje naručitelj je isplatio kalafatu gajetu sa 1.200 litara maslinovog ulja umjesto da plati u novcu, što je tada bio čest običaj u Betini.

Svom prvom vlasniku služila je za održavanje prekomorskih posjeda u Zadru gdje je obrađivao svoje maslinike, vinograde, voćnjake... Tijekom Drugoga svjetskoga rata postala je – antifašist, što nije floskula, nego bjelodana činjenica. Na vesla i jedra prevozila je izbjeglice (žene, djecu i starce) do Kornata, gdje su ih preuzimali saveznici te prevozili dalje prema otoku Visu, da bi na kraju bili odvedeni u izbjeglički kamp El Shatt u Egiptu.

‘Dan je provodila potopljena u plićaku na Kornatima radi zavaravanja ratne avijacije (potopili bi je puneći je kamenom i vadeći čep s dna broda), da bi je predvečer podigli iz mora i osposobili za plovidbu’, kaže Marino.  Nakon rata gajeta je demobilizirana i pretvorena u zadružni brod za prijevoz putnika i tereta na relaciji Preko – Zadar. U tom periodu ugrađen joj je motor, a potom je vraćena obitelji Gregov.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća otkupio ju je profesor Emanuel Marušić iz Zadra koji ju je koristio za plovidbu i razonodu, promijenivši joj ime iz Danica u Cicibela. U Zadru je dočekala i Domovinski rat. U granatiranju Zadra 1993. godine pogođena je gelerima te je potopljena na vezu. Ubrzo je podignuta, sanirana i osposobljena za plovidbu, ali je 2002. opet u lošem stanju.  

Marino Mijat, branitelj i tadašnji vanjski suradnik zadarskih restauratora, tada je odlučuje spasiti i obraća se legendarnom betinskom brodograditelju Čedomiru Burtini – Ćiri.

‘Sedam godina trajala je obnova, koja bi bila nemoguća bez pomoći lokalnih institucija i prijatelja. Dio originalnih dotrajalih dijelova Cicibele pohranjen je i izložen u Pomorskoj zbirci Grada Zadra (HAZU). Po završetku rekonstrukcije ‘Cicibele’ od izvorne građe broda zadržana je jedna petina. Cicibela je preporođena i porinuta 24. srpnja 2011. godine u Betini, kum broda bio je general Ante Gotovina, a ta ‘kanata’ (porinuće) bila je na neki način prekretnica u tretmanu pomorske baštine u ovom dijelu Dalmacije’, kaže Marino.

Bilo je to vrijeme kad je Udruga betinska brodogradnja 1740. s lokalnom vlašću pokrenula inicijativu za formiranjem Muzeja betinske brodogradnje, što se zbilo u ljeto 2015. godine.  

Obiteljski brod, kojim znaju upravljati svi članovi posade

‘Cicibela nije samo važna kao svjedok povijesti, u njenih 7,70 metara dužine krije se posebnost betinskog brodograditeljskog genija’, kaže Kate Šikić Ćubrić, v. d. ravnateljice muzeja u kojem je ‘Cicibela’ glavni živi eksponat. Muzej je naime zamišljen na dvije razine: o umijeću brodogradnje doznaje se obilaženjem izložaka, ali i odlaskom do lučice u kojem su vezane betinske gajete.  

‘Betinska gajeta je robusnije je forme i konstrukcije od komiške falkuše ili korčulanske gajete. Betinski meštri uspjeli su gajetu kao izvorni ribarski brod inovacijama savršeno prilagoditi životnim potrebama i ruralnom gospodarstvu stanovnika otoka. Gajeta je po dimenzijama obiteljski brod, a svi članovi posade morali su znati njome upravljati. Gajeta je služila i za ribarenje. Na gajeti se i stanovalo’, kaže Šikić Ćubrić ističući važnost Cicibele kao  prve betinske gajete starijeg tipa koja je u potpunosti obnovljena, tako da se sačuva originalni oblik.

‘Nakon toga uslijedile su rekonstrukcije drugih gajeta i pokrenut je trend očuvanja i izrade drvenih brodova na našem području. Danas u rivi imamo velik broj brodova, ali Cicibela najvjerodostojnije predstavlja našu povijest i suživot ljudi s otocima i morem. Veliko je značenje Cicibele za naš Muzej zato što ona utjelovljuje sva znanja koja su sačuvana i prikazana u našem postavu. Upravo je preko njenog primjera  2015. godine Ministarstvo kulture RH je Umijeće gradnje betinske gajete zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro i upisalo ga u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Zbog toga mislimo da isti tretman kao pokretno dobro zavrjeđuje i Cicibela’, kaže Šikić Ćubrić. Pritom ‘Cicibela’ nije statist u lučici, ona nudi posebno iskustvo tradicijske plovidbe. 

‘Svake godine ‘Cicibela’ sudjeluje na tradicionalnim regatama drvenih brodova s latinskim jedrom duž hrvatskog dijela Jadrana. Na njoj se organiziraju i edukacijske radionice, u suradnji s lokalnim institucijama i civilnim udrugama’, kaže Marino kojeg veseli i korištenje broda u turističke svrhe.

Dijana Bolanča, kustosica u šibenskom ‘Konzervatorskom zavodu’, koja je radila na zaštiti betinske brodogradnje kao nematerijalne baštine ističe Betinu kao dobar primjer.

‘Priča o ‘Cicibeli’ pokazuje kako se baštine ne može silom štititi, tako da netko u uredu zamisli neki projekt pa uvjerava lokalnu zajednicu u njegovu važnost. Ma koliko taj uvid bio dobar, on neće zaživjeti, ako ne postoje ljudi koji ga osjećaju kao svoj, ako nema nositelja koji će i dalje upražnjavati tu vještinu, ako nema vlasnika koji će brinuti o brodu. Zahtjev za upisom Cicibele mora proći proceduru, na temelju koje će se odrediti točne obveze vlasnika prema državi (prije svega da brine i održava kulturno dobro) ali i obveze države prema njemu’, pojašnjava  Bolanča.

Cicibela u društvu Titovog Galeba

U Zagrebu pak u Ministarstvu kulture Katarina Radatović Cvitanović, voditeljica Službe za pokretnu, etnografsku i nematerijalnu kulturnu baštinu ističe kako
Ministarstvo vodi Registar kulturnih dobara RH koji je javna knjiga i u njega se upisuju: nepokretna, pokretna i nematerijalna dobra na temelju Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara iz 1999. godine.

‘Zakon je takav kakav jest. Brod je pokretno kulturno dobro i u raspodjeli nevelikih sredstava sudjeluje s drugim oblicima pokretne kulturne baštine. Ono što je važno je da je u kojeg podnosi vlasnik potrebno podastrijeti sve podatke koji se traže. Za stručno mišljenje vlasnici su se najčešće obraćali kustosima muzeja koji mogu kompetentno razložiti posebnosti i vrijednosti zbog kojih se smatra da bi brod trebalo zaštititi, te dati kraće komparativno određenje u odnosu na druge brodove na Jadranu koji su najbliži po sličnosti, tipu i vremenu gradnje. Takva procedura čeka i ‘Cicibelu’. Tek završenim postupkom stjecanja pravne zaštite otvara se mogućnost financiranja konzervatorsko-restauratorskih radova. Kriteriji za odabir prioriteta su stanje i ugroženost kulturnog dobra, pri čemu nije uobičajeno da se financiraju dobra uključena u komercijalno poslovanje’, kaže Radatović Cvitanović.

Bude li upisana u registar kulturnih dobara  ‘Cicibela’ će se među inim naći u društvu ‘guca’ iz Selca, kaića iz Splitskog pomorskog muzeja, bracere ‘Korvin’ s Veloga Lošinja, riječkog trabakula ‘Larus’, ali i  Titovog ‘Galeba’ te njemačkog eksplozivnog čamca. Svaki od njih ima zanimljivu priču, ali ona ‘Cicibelina’ uklopljena u Muzej betinske brodogradnje bez sumnje je ne samo neupitno izvorna nego i najosmišljenija.

Koliko je meni poznato, betinski muzej zasad se jedini može mjeriti s Kućom batane, projektom posvećenim rovinjskom ribarskom plovilu, inače pionirskom projektu posvećenom vrednovanju pomorske baštine.