Iscurila su već dva mjeseca od parlamentarnih izbora, a Hrvatska još uvijek nema novu Vladu niti je ona na vidiku. Mandatara smo dobili pod bor, ali on, Tihomir Orešković, nije najvažnija figura u igri HDZ-a i Mosta oko definiranja nove vladajuće postave u Banskim dvorima. Tomislav Karamarko i Božo Petrov zaokupljeni su trgovanjem dužnostima i podjelom fotelja, a ta se trgovina toliko sporo odvija da i nakon svega možemo samo zabrinuto konstatirati da je gubljenje vremena i dalje najčvršći politički kontinuitet u Hrvatskoj
Sve i da je Domoljubna koalicija sama osvojila vlast, ona je toliko velika i Tomislav Karamarko i HDZ moraju zadovoljiti tolike apetite svojih koalicijskih partnera da sumnjam kako bi formiranje Vlade i bez Mosta išlo baš mnogo brže. Karamarko je prisiljen u ionako preveliku kadrovsku križaljku uvrstiti i mostaše, čiji su apetiti jako narasli. Mantraju i dalje kako im nije do fotelja, ali grčevito se bore da ih dobiju što više i da one budu što udobnije i čvršće. Legitimna je ta njihova želja jer bez svojih ljudi na pozicijama moći bili bi posve nemoćni, ali očekivala sam kako će te ključne pozicije/resore dogovoriti prije nego uđu u postizborno savezništvo s HDZ-om. Jer ako to nije dogovoreno prije sklapanja pakta, što je onda uopće dogovoreno?
Ne znamo što je dogovoreno prije sklapanja koalicije Mosta i Domoljubne koalicije, ne znamo ni što dogovaraju Božo Petrov i Karamarko, o čemu pregovaraju HDZ i Most osim što je jasno da se u ovoj fazi dijele fotelje. Ne znamo ni pod kojim je uvjetima došlo do izbacivanja iz igre koalicije Hrvatska raste Zorana Milanovića. Morali smo i moramo dobiti odgovor tko je pritiskao mostaše i koji su se mostaši tog pritiska toliko prestravili da su pohrlili u zagrljaj Karamarku.
Bez jasnih informacija o tome kako se Most odlučio formirati vlast samo s HDZ-ovom koalicijom ostaje sumnja u istinitost iznesenih tvrdnji jer nisu ni s čime argumentirane, a živa je i sumnja da su mostaši kukavice. Za one koji namjeravaju vladati državom i odlučivati o sudbinskim pitanjima neprihvatljivo je da se kriju iza straha. Što ako sutra budu odlučivali o prodaji HEP-a, pa izaberu jednog strateškog partnera umjesto drugog pod izlikom da je nepoznat netko prijetio nekome u Mostu? Budući da Most ne namjerava dati odgovore na ta pitanja, njihovu priču o navodnim prijetnjama mogu samo smatrati labavim alibijem za pakt s HDZ-om koji im je u startu narušio političku vjerodostojnost.
Mandatar Tihomir Orešković ostavlja za sada dojam odmjerenog, tolerantnog i mudrog lidera blage naravi, ali on nažalost ne bira samostalno svoje buduće suradnike - pregovori o novom sastavu Banskih dvora odvijaju se uglavnom bez njega i veliko je pitanje kako će on voditi vladajući tim kad i ako ga dobijemo. Karamarko igra s Mostom dvostruku igru – dobro mu je da s njima formira vlast, a bit će mu dobro i ako se pregovori naprasno prekinu zbog Mosta jer bi to ojačalo njegovu poziciju na prijevremenim izborima. Dokaz da se igra s figom u džepu je natezanje oko preuzimanja resora unutarnjih poslova i glavne sigurnosne službe SOA-e. Kad je sklapan pakt s Mostom, HDZ nije radio probleme oko toga da taj segment državne vlasti pripadne novim partnerima. Vrh HDZ-a dolazi iz obavještajno-policijskog miljea i posve je logično, ako težimo demokratskom napretku, da baš taj resor ne dopadne u njihove šake. Oni, kao partneri, mogu pomoći nekim svojim znanjima, vještinama i iskustvom, ali nije dobro da i dalje kontroliraju taj sektor.
S druge pak strane, Most traži i Ministarstvo pravosuđa, ali ne smiju ga dobiti ukoliko budu vladali represivnim aparatom jer bi to značilo neprimjerenu koncentraciju moći i nastavak prakse 'kadija te tuži, kadija ti sudi', koja je urušila vladavinu prava. Ako se taj dio sustava mora reformirati, a mora, onda je najbolje da se konačno disperzira politička moć nad njim.
Ako se Most izbori za kontrolu nad represivnim aparatom, sigurno je da tamo ne bi nikakvu ulogu trebao imati njihov glasnogovornik Nikola Grmoja jer on taj sustav, o kojemu ovih dana tako često i tako puno govori, uopće ne razumije. Miješa ulogu PNUSKOK-a i SOA-e, ne zna da SOA nije samo pod kontrolom Vlade, nego i predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović, pa se u ovom slučaju postavlja i pitanje njezine odgovornosti, ukoliko je bilo protuzakonitog djelovanja. Ne zna ni da postoji Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Čas govori da su Petrova pratili i SDP-ovi i HDZ-ovi špiclovi, čas da su to činili samo SDP-ovi žbirovi. Grmoja govori gluposti i širi neistine (koje dalje, pod njegovim utjecajem, širi i Božo Petrov) kako nikad unutar tog sustava nije zaključeno kršenje zakona. Njihov partner Karamarko baš je u mom slučaju kao ravnatelj POA-e zaključio da je kršen Zakon o nacionalnoj sigurnosti, na primjer.
Način na koji Grmoja raspliće slučaj praćenja Bože Petrova je posve pogrešan jer ne ide za uspostavom istinskog građanskog nadzora nad obavještajnim/policijskim aparatom, nego je usmjeren isključivo na osvajanje te utvrde. Da se razumijemo, o Ranku Ostojiću i njegovom radu ne mislim ništa dobroga i pretpostavljam kako je Petrov, kao i većina glavnih političkih igrača, bio praćen, a vjerojatno su to činili i čine i ovi iz obavještajnog nadzemlja i oni iz obavještajnog podzemlja, ali do prestanka te prakse nećemo doći javnim prepucavanjima, već izgradnjom drukčijeg sustava kontrole.
Grmoja i Most morali su iskoristiti taj slučaj, ako slučaja ima, da principijelno zatraže uspostavu istinskog građanskog nadzora nad tajnim službama, a ne promovirati sebe u mogućeg budućeg šefa policije ili tajnih službi. Zamislite represivni aparat u Grmojinim rukama, zamislite taj resor pod utjecajem ili u rukama čovjeka koji stalno iznosi opasne tvrdnje za koje nikad nije dao nijedan argument.
Priča (s previše nepoznanica) o nezakonitom praćenju čelnika Mosta zamaglila je priču o sadržaju pregovora Mosta i Domoljubne koalicije, stavila je u drugi plan pitanja poput onoga zašto mandatar Orešković nije glavni igrač u izboru budućih suradnika, zašto još uvijek nemamo potpredsjednike Sabora, članove i šefove radnih tijela parlamenta koji bi se, na kraju krajeva, sad mogli baviti slučajem 'praćenje' i odmah u praksi pokazati kako je sustav reformiran, odnosno da ga se namjerava reformirati. Ili zašto još uvijek nemamo Vladu, pogotovo sad kad je jasno da je broj ministara isti kao i prije? Zašto ni nakon dva mjeseca od izbora ne znamo koje nas ključne reforme čekaju – jedni govore jedno, drugi nešto posve drugo?!
Zašto se s novim sastavom hitno ne ide pred Sabor pa da se mandatar Orešković, a onda i novi ministri unutarnjih poslova, obrane i pravosuđa, mogu uključiti u rad Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje je uz Sabor prema postojećim ustavnim i zakonskim propisima jedino istinski meritorno za ozbiljna pitanja koja otvara neozbiljni Grmoja? Ako su optužbe koje iznosi utemeljene, nema boljeg razloga za to da se hitno definira nova struktura vlasti u Hrvatskoj. Barem to zna Tomislav Karamarko
Slučaj 'praćenje' neće se riješiti političkim prepucavanjima, ona samo zamagljuju stvar, neće ni ubrzati formiranje Vlade, a mogao bi to, štoviše, dodatno usporiti. Budući da se Nikola Grmoja nametnuo kao glavni skretničar, dežurni mješač karata u ovoj dugoj partiji političkog pokera u kojoj svi varaju, najbolje bi bilo da i on postane ministar i da se samo za njega osnuje Ministarstvo potrage za izgubljenim vremenom. Tako bi konačno njegovo neinformirano lupetanje dobilo pun smisao.
