Sjećam se da sam tih prvih sati nakon prvog porođaja umirala od želje, čežnje i blizine za tim malim bićem. To je sigurno ostavilo traga i u njezinu srcu, samo dubljeg. Zbog svega gore navedenog, što nisam htjela iskusiti iznova, odabrala sam drugo rodilište, ono koje ima drukčije uvjete porođaja i smještaj nakon porođaja, ovaj put u Varaždinu. Ulazak u porođajni prostor oduševio me izgledom i mirnoćom koju je nudio.

U međuvremenu je primalja počela pripremati robicu i stvari za dijete te ih je stavila u krevetić odmah pokraj mog kreveta. Složila je pelenice i uzela neko ružičasto odijelce te je s osmijehom upitala: 'Hoće li biti dobro?' Kimnula sam potvrdno i veselo objasnila da, iako očekujemo dečkića, puno ga sekinih stvari čeka doma, što je boljka svih onih koji imaju stariju braću i sestre pa nasljeđuju odjeću. Bilo je neobično promatrati taj krevetić odmah uz svoj. Veselio me svaki trud, jer je to značilo da sam korak bliže trenu kad će taj krevetić biti ispunjen.

U relativno kratkom vremenu, zajedno s primaljom, donijela sam na svijet malo, savršeno, čarobno djetešce – malenog Nou, kojeg su mi brzo privile na grudi. Ovaj sam put imala priliku za prvi podoj odmah poslije porođaja, ali dečko nije htio. Samo je široko gledao i slušao što mu govorim. Iako neokupan, upravo takav bio je najljupkije biće na svijetu i puno toga sam mu imala reći. Bio je neobično čvrsto djetešce, savršeno okrugle glavice, kao da nije upravo prošao kroz porođajni kanal. Nakon nekog vremena (možda i pola sata) stigla je primalja i kratko ga uzela te je uslijedilo kupanje, mjerenje, vaganje: 3520 g i 50 cm. Divno je što to rade u istoj prostoriji i nemaš osjećaj odvajanja. Ubrzo je bio u peleni, u onom ružičastom odijelcu, zamotan u jastučić i vraćen majci. Kratko vrijeme proveo je u krevetiću držeći moj prst i to je odmah zaustavilo plač. A potom je prebačen do mene u moj krevet jer sam htjela grliti taj mali božićni poklon i dati mu do znanja da sam tu uz njega i da se može osjećati sigurnim.

Neometani, uživali smo oko dva sata, a potom smo prebačeni u sobu u kojoj smo zajedno proveli iduća tri dana. Biti s djetetom otpočetka, uz njega i za njega, moći dojiti na zahtjev, sve je to neprocjenjivo i nezamjenjivo iskustvo koje sam jedva dočekala. Sam početak dojenja nije prošao sasvim glatko. Jednostavno mu je trebalo vremena da nauči prihvatiti dojku. A zajedničkog vremena i prostora imali smo koliko smo htjeli i sa svakim podojem bilo je sve lakše i lakše. Gledajući unatrag, drago mi je što će mi sinčić jednog dana pjevati: 'Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin...', jer smo ondje dobili priliku za jedan dobar i poticajan početak!