Surađujem s dvije tvrtke u varaždinskom Tehnološkom parku koje imaju visokotehnološke projekte 3D modeliranja i napredne fotografije. One imaju potencijal za nastup na skandinavskom tržištu. I u tome, naravno, nisu jedine. Tijekom Voogle konferenciji razgovarao sam s vrlo pametnim ljudima iz poduzeća koje imaju također potencijala u Skandinaviji te na drugim europskim tržištima. Sasvim sigurno. Ono što se traži od takvih kompanija je da imaju jasne planove kako bi mogle na njima opstati. Konferencija Voogle okupila je puno mladih i entuzijastičkih poduzetnika. To su ljudi koji sigurno mogu Hrvatsku pokrenuti naprijed, prema rastu i prosperitetu. I njih treba poticati, pomoći im. No, nažalost, birokratske procedure i nepovjerenje prema poduzetništvu njihov život čine teškim, kao i nepovoljni porezni zakoni. Ne gradi se okruženje za rast i prosperitet. To se događa dok druge zemlje pomažu korporativnom sektoru nižim porezima i različitim poticajima. Zbog toga se Hrvatska suočava s odlaskom mladih i odljevom mozgova i tko će se nastaviti ako političari ne poduzmu mjere za poboljšanje uvjeta poslovanja i promijene način razmišljanja prema poduzetništvu', objašnjava Riker.

Zašto ste počeli surađivati s varaždinskim poduzećima?

Smatram da su varaždinske kompanije pozitivne te se žele širiti i napredovati i nije im strano savjetovanje s ljudima poput mene s ciljem da im se pomogne. Smatram da grad Varaždin ima potencijala, ima jako dobrih stvari. Jedna od njih je Tehnološki park koji je dobar početak globalizacije i mjesto suradnje s ljudima iz drugih zemalja. Došao sam tu iz Danske, drugi iz SAD-a, treći… Tehnološki park dobra je veza između FOI-ja i tržišta. A sada se priprema i novi Tehnološki park koji je stvarno dobro zamišljen pa se nadam da će i uspjeti.

A što bi trebali u Varaždinu mijenjati?

I Varaždin, kao i Hrvatska, suočen je s problemom birokracije koji se neće riješiti preko noći. I to je glavni problem. Varaždin ima neke velike prilike i mogućnosti: dosta je blizu Zagreba i zračne luke, nije previše udaljen od Slovenije i drugih zemalja pa bi mogao bio dobra lokacija npr. za istočni europski pozivni centar. Ova regija ima velike mogućnosti koje joj se nude. uno ljudi izlazi iz FOI-ja i mogli bi biti mala Silicijska dolina, hrvatska, ako vam uspije Tehnološki park 2 i tu ojačaju visokotehnološke tvrtke.
No nemamo dovoljno visokoobrazovanih, iako se to popravlja. Kako je u Danskoj?

U Danskoj je veliki naglasak i fokus na fakultetskom obrazovanju. Vlada pritišće da se fakultet završi na vrijeme. Ima i kod nas situacija da netko nije zaposlen na radnom mjestu baš kojem bi htio ili se za njega obrazovao. Neki moraju prihvatiti posao bez obzira na njihova očekivanja. Obrazovni sustav dosta je bitan. Hrvatska bi morala težiti za time da ima visokokvalificiranu radnu snagu. To rade i drugi. Prije nekoliko godina radio sam s Indijom koja jako puno ulaže u javno IT obrazovanje. Stoga je već puno godina središte outsourcing centrala i zbog toga milijarde dolara dolaze u zemlju. A sve je započelo zato što je vlada aktivno počela podupirati IT obrazovanje i graditi obrazovne centre.

Naš program obrazovanja, posebno niži, desetljećima se nije u biti mijenjao, a danas se nažalost najviše svađamo oko pisaca koji će ući u školu...

Svijet se razvija ubrzano i odluke treba donositi brzo ili će biti prekasno. Do 2005. iz godine u godinu razvijala se jedna industrija, dok danas svake godine izraste 17 novih industrija. Puno toga se promijenilo i na tehnološkoj razini i općenito na globalizacijskoj razini. U Danskoj je sve više toga kompjuterizirano. Kada dijete krene u srednju školu, gotovo sve radi preko računala, uči se na računalu i rješavaju se testovi. Mala djeca uče osnove na računalima, svi ga imaju i moraju se njime znati koristiti. Zato smo fokusirani na internet velike brzine. Trebate tehnologiju da biste ubrzali svoj razvoj.

Dok neke hrvatske tvrtke osvajaju strana tržišta, domaće gospodarstvo ne stoji dobro. Gdje vidite ključni problem?

Smatram da su dva ključna problema. Jedan su kompetencije ljudi, a drugi je mentalitet države, odnosno njezine administracije. Što se tiče potonjeg, problem je u tome što administracija i vlast ne gledaju prema poslu kao najboljem prijatelju, a morali bi jer je to bitno za hrvatski prosperitet i rast. Trebate jake biznise, što znači da se mali biznisi moraju razvijati i težiti tome da postanu veći. A to ćete postići jedino ako ih vlada i administracija podupire i ohrabruje, ako donosite dobre zakone i imate dobro zakonodavstvo koje je lako za poduzetnike. Administracija bi im morala pomagati u svim aspektima, a ne raditi protiv njih.
Od puno predstavnika hrvatskih tvrtki s kojima sam razgovarao, a razgovarao sam s oko 30 njih, čuo sam da vlast i birokracija nisu prijateljski orijentirani prema njima i nisu od pomoći. I zato je teško voditi biznis ovdje.

Možete li dati neki primjer, odnosno usporedbu s Danskom?

Pokretanje poduzeća, recimo. Kad sam započeo s privatnom tvrtkom u Danskoj, trebalo mi je sat vremena za registraciju. Sjedio sam za računalom cijelo vrijeme i trebao sam riješiti samo desetak dokumenata. U Hrvatskoj takvo što traje u prosjeku traje 20 dana, a svaka osoba kaže vam drugu informaciju što treba ili vas šalju iz ureda u ured u kojem vam nešto drugačije kaže ili vas stalno vrte u krug. Vladajući nisu po tom pitanju od pomoći jer nisu izgradili kvalitetan i jedinstven proces i proceduru. Nisu svi na istoj strani i mišljenja su im razjedinjena. Administracija nije na strani poduzetnika, iako oni stvaraju vrijednost. Treba se stvoriti bolja prijateljska poslovna klima. Ako pogledate izvješće 'Doing business' za 2016., odnosno uvjete poslovanja u svijetu, vidite da je Hrvatska rangirana na 40. mjestu, a prije nje su ne samo Danska, Švedska, Norveška, Njemačka i slične zemlje, nego i Meksiko, Rumunjska, Bugarska. Latvija, Estonija pa i Makedonija koja je na 12. mjestu.

Zašto? Kako promijeniti to?

Ono što se treba napraviti jest uzeti u obzir upozorenja Svjetske banke. Uz ostalo, političari trebaju promijeniti mišljenje u smislu da su im poduzeća prijatelji. Na taj način će se potaknuti rast malih i srednjih poduzeća, a upravo za time ona vape, takvo što im nedostaje. Svakako bi trebalo poboljšati naplatu jer plaćanje ide jako sporo. I porezne stope su u Hrvatskoj problem. Nisu stabilne i usklađene s ulaganjima. Nisam baš detaljno upoznat s hrvatskim porezima, ali čuo sam se kreću oko 40 posto i nema smanjenja za ulaganje, dok u drugim europskim državama manja je porezna stopa od 25 do 23 posto te se nastavlja spuštati na 22. Velik rast u Britaniji i Irskoj posljedica je dobre porezne politike zbog koje je povoljnije tu investirati. Povoljna poslovna klima dovodi do povećanja poslova, pa ljudi mogu plaćati poreze i sve to dovodi do progresivne ekonomije. Visoki porezi i ostalo spomenuto čine neatraktivnim ulaganja u Hrvatsku, odnosno da se tu pokrene ili zadrži posao. A posljedica svega toga je da sposobni ljudi odlaze iz zemlje, kao i jako dobre kompanije. I zbog toga je situacija sve gora i gora. Tijekom boravka u Varaždinu predstavnici pet kompanija razmišljaju da odustanu od poslova u Hrvatskoj jer je sve preteško, presloženo. Umjesto da se zovu i drugi ljudi da dođu u Hrvatsku, vaši odlaze. Neki vele da su jednom pokrenuli posao u Hrvatskoj i nikad više. To je strašno. Političari zbilja moraju promijeniti svoje mišljenje i stvoriti prijateljsko poslovno okruženje jer drugačije Hrvatska neće postići rast.

Mislite da to napokon shvaća nova hrvatska Vlada, odnosno njezin predsjednik koji je došao iz realnog sektora?

Nemam nikakvo mišljenje o njemu ni o njegovoj Vladi. Više se bavim s problemima i pitanjima s kojima se svakodnevno susreću kompanije. Vlade nisu toliko bitne, barem ne u Danskoj. Razlika između ljevice ili desnice po pitanju gospodarstva nisu velike. Recimo, imamo socijaldemokratsku vlast koja je jako usmjerena poduzetništvu jer je svjesna da ako želi imati javnu potporu i da je cijene u javnosti, treba imati razumijevanja za širenje dobre poslovne klime. Uvijek treba imati nade u promjene i njima treba težiti. Predsjednik Vlade trebao bi prvi započeti s promjenama u razmišljanju svojih kolega jer političari i birokracija nisu prijateljski raspoloženi prema malim biznisima. Od toga treba početi, a zatim treba nastaviti s olakšavanjem poslovanja kroz pojednostavljenje propisa i treba poraditi na korištenju tehnologije kao što smo mi napravili u Danskoj gdje je sav povrat poreza elektronički, sva je komunikacija s vlašću elektronička, olakšano je dobivanje i podizanje dozvola za otvaranje biznisa… Međutim, i dalje se smatra da to nije dovoljno pa se radi na još većem pojednostavljenju samo da se ne stvaraju gužve.

Spomenuli ste i kompetencije ljudi kao problem. Imamo li mi drukčiji mentalitet?

Na konferenciji su bili i predavači iz Chicaga te smo dosta raspravljali o odnosu prema poslu. Od domaćina sam čuo da u Hrvatskoj ljudi radije rade u državnim firmama nego za privatne, odnosno da bi pokrenuli neki vlastiti posao. Ako je tako, po tome se jako razlikujete od ljudi u Americi i Europi. Poslovi u državnim firmama su stabilniji, ali nije normalno da su i bolje plaćeni. Smatram da je glavni problem vezan za ljude taj što teže prevelikoj stabilnosti. No sreo sam neke mlade ljudi koji su puni entuzijazma i zbilja žele nešto napraviti sami, ali smatraju da to nije samo do njih. Treba im pomoći.

Kako to da su u Danskoj ljudi najsretniji?

I Norveška je visoko na listi, pa se može reći da se te dvije zemlje natječu. Smatram da je osnova ravnoteža u životu između posla i ostalog. Imamo stabilnu vladu i nema velikog jaza među vladajućima bez obzira tko je na vlasti. Imamo jako dobro reguliranu radnu okolinu koja štiti zaposlene, a isto tako postoji sloboda za sve biznise. Korupcija je iskorijenjena skoro do kraja i zato imamo visok životni standard.

Spomenuli ste ravnotežu. Kako kod vas izgleda radni dan?

Budući da imam svoju tvrtku, imam i slobodu. Moj radni dan započinje u šest ujutro, zatim radim nekoliko sati, nakon čega odradim neki trening pa se potom ponovno vratim u ured i radim. Preko računala se čujem s poslovnim kolegama koji su većinom iz Amerike. Čujemo se popodne jer je njihovo vrijeme drugačije. Mnoge poslovne kolege žive u drugim vremenskim zonama pa se čujemo preko Skypea ili maila.
Pokušavam imati uravnotežen život jer imam obitelj pa nastojim uskladiti sve. Na posao treba gledati tako da date najbolje što možete od sebe i onda uživate u tome. Posao koji radite treba voljeti. Nadam se da će i mentalitet hrvatskih ljudi ići prema tome da ljudi žele postati uspješni i u tome uživati, uživati u tome što rade i da s političarima grade male poslove i jaku zemlju jer svi su u tome zajedno pa tako trebaju i nastupati.

Kako to da nemate korupcije?

Mislim da je razlog mentalitet koji ovisi o tome u kakvom okruženju odrastete. Kod nas se događaju korupcijski skandali, ali su visoke kazne za one koji su korumpirani. To se pokazalo jako značajnim. Postoji velika transparentnost. Primjerice, postoji zakon prema kojem novinari mogu zatražiti dokumentaciju za neko posebno pitanje, neki poseban projekt te ako on nije visoko povjerljiv može se doći do svih informacija. Recimo hoće li ministar posjetiti neku zemlju te hoće li putovati prvim razredom, koliko će što koštati i tko ide s njim… Sve se može saznati od vlade i ni za čim posebno ne mora posezati novinar da bi to saznao.

I kod nas se može pitati, ali odgovori ne stižu.

Da se to ne bi događalo, promijenili smo zakon koji se zove Open Policy Law. Ako netko želi kopati po papirima vlade, nema ograničenja i kao novinar imate pristup svim informacijama. Političari su po pitanju skandala vrlo oprezni.

Kako gledate na stil života i mentalitet ljudi u Danskoj i Hrvatskoj gdje su obiteljske veze izraženije?

Istina, veze između članova obitelji u južnom dijelu Europe su čvršće i ovdje se više vremena provodi s obitelji čiji su članovi više skupa. Iako odraste, čovjek ovdje i dalje zna biti kod roditelja ili ima potrebu brinuti se za svoje roditelje. Mi imamo za to razvijene sustave koji se brinu za starije ljude. Smatram dobrom to da ljudi napuste dom što ranije, recimo s 20 godina. I ja imam dvije kćeri koje su se odselile. Nisu kupile stan nego su ga unajmile i zaposlene su se uz studiranje. Pomažu u kafićima ili rade vikendima. Sve to im daje osjećaj samostalnosti te ih uči kako čvrsto sam treba stati na svoje noge. Čak smo sad u boljim odnosima.