Temeljem priopćenja za medije Suda Europske unije, odvjetnik Srđan Kalebota, član Udruge Franak, tumači da Sud ovom presudom ponavlja standarde postavljene u predmetima Kasler i Andricuic, iako se ovdje ne radi o rastu tečaja švicarskog franka (CHF) općenito, nego o razlici prodajnog i kupovnog tečaja jer je OTP u Mađarskoj ugovarao kupovni tečaj švicarskog franka za isplatu kredita, a prodajni tečaj švicarskog franka za naplatu anuiteta.

>>> Udruga Franak likuje i najavljuje ustavnu tužbu, evo što im odgovaraju bankari

'Radi se konkretno o dužnosti nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti utvrđuju ništetnost nepoštenih odredbi te obvezi banaka prema kojoj su korisnicima kredita morale pružiti dovoljno informacija kako bi ugovorne odredbe o promjeni tečaja razumjeli, i na formalnoj i na gramatičkoj razini, te kako bi znali ne samo za mogućnost deprecijacije nacionalne valute, već bi mogli na temelju toga ocijeniti i potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze.

Pozitivno je za potrošače to što su takva shvaćanja Suda EU-a o zaštiti korisnika kredita u švicarskim francima već prihvatili i Ustavni sud RH, Vrhovni sud RH i Visoki trgovački sud RH kada su valutnu klauzulu u švicarskom franku u ugovorima o kreditu kod osam banaka u Republici Hrvatskoj proglasili nepoštenom i ništetnom', poručio je Kalebota.

U mađarskom slučaju, T. Ilyés i E. Kiss sklopili su u veljači 2008. s OTP bankom ugovor o kreditu u švicarcima. U ugovoru je bio naveden rizik promjene tečaja, do čega je i došlo na štetu korisnika kredita, što je uzrokovalo veliko povećanje iznosa njihovih mjesečnih rata. U svibnju 2013. T. Ilyés i E. Kiss pokrenuli su postupak pred mađarskim sudovima protiv društava OTP Bank i OTP Factoring, kojima su ustupljene tražbine iz ugovora o zajmu. Tijekom tog postupka postavilo se pitanje može li se ugovorna odredba o riziku promjene tečaja smatrati nepoštenom u smislu europske Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zato što banka tu ugovornu odredbu nije formulirala na jasan i razumljiv način.

Mađarska je u međuvremenu, 2014., donijela propis kojim se iz ugovora o zajmu u stranoj valuti brišu neke nepoštene ugovorne odredbe, gotovo svi postojeći dugovi na temelju tih ugovora pretvaraju se u mađarske forinte (HUF) te se primjenjuje tečaj koji je utvrdila Mađarska narodna banka. Tim se propisom također željela provesti odluka mađarskog Vrhovnog suda o neusklađenosti s Direktivom nekih ugovornih odredaba iz ugovora o zajmu u stranoj valuti. Međutim i prema tom novom propisu, rizik promjene tečaja u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak snosi potrošač.

Budući da, u skladu s Direktivom, ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih ili regulatornih odredaba ne ulaze u njezino područje primjene, Regionalni žalbeni sud u Budimpešti, koji odlučuje u predmetu T. Ilyés i E. Kiss, zatražio je od Suda EU-a da ocijeni nepošten karakter odredbe ako ona nije jasno i razumljivo sastavljena, iako je mađarski zakonodavac, time što nije intervenirao u to pitanje, potvrdio da tečajni rizik u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na predmetnu stranu valutu i dalje snosi potrošač.

U svojoj posljednjoj presudi Sud podsjeća da je pravilo o izuzeću od primjene Direktive na ugovorne odredbe, koje su odraz prisilnih zakonskih ili regulatornih odredaba, opravdano time što je legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u ugovoru. Ipak, to ne znači da je druga ugovorna odredba, poput one o riziku promjene tečaja, na koju se ne odnose zakonske odredbe, također u cijelosti isključena iz područja primjene Direktive. Nacionalni sud dakle može ocjenjivati nepošten karakter te odredbe ako nakon pojedinačnog ispitivanja smatra da ona nije jasno i razumljivo sastavljena.

U tom pogledu Sud smatra da financijske ustanove moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. Taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega. Iz toga slijedi zahtjev da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran, već i da može ocijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

Nadalje, Sud navodi da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi moraju ocjenjivati pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

Naposljetku, Sud potvrđuje da je na nacionalnom sudu da po službenoj dužnosti, umjesto potrošača kao tužitelja, istakne eventualno nepošten karakter drugih ugovornih odredbi, poput one o riziku promjene tečaja, kada raspolaže potrebnim pravnim i činjeničnim elementima u tu svrhu.

Odluka Suda EU-a jednako obvezuje druge nacionalne sudove pred kojima bi se moglo postaviti slično pitanje.