Lanac puca na najslabijoj karici

O očima javnosti koja prema raznim ‘oslobodilačkim’ pokretima inače ima velike simpatije, strategija domaćih i stranih ljevičara pod parolom ‘jedan svijet – jedna borba’ nasukala se zbog dva razloga.

Prvi je razlog bio ‘uvid’, ili točnije – činjenica, da se najozbiljniji socijalni sukobi današnjice ne odvijaju u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, već u onim siromašnijima: u Siriji, Ukrajini, Egiptu, Libiji, Venezueli, Bosni. U zemljama ‘srednjeg ranga’, u kojima se ideološki sukob komunizma i kapitalizma (i predstavničke demokracije) još nije dovršio, u kojima je komunizam i komunističko nasljeđe bio glavna ideološka okosnica, u zemljama koje kapitalizam jedva da su ikada imale. U zemljama koje su o kapitalizmu uglavnom učile iz isto tako ljevičarskih knjiga - koje već čitavo stoljeće i pol dijagnosticiraju malaise ‘kasnog kapitalizma’.

Početno je ‘jedna borba’ trebala biti nenasilna. Ali pod utjecajem spoznaje da se nemiri šire uglavnom tamo gdje kapitalizma NEMA, među najsiromašnijima, treš-marksisti su – logično – morali pribjeći malo nasilnijoj, naime svojoj pravoj filozofiji: onoj lenjinističkoj, prema kojoj ‘lanac kapitalizma puca tamo gdje je karika najslabija’. Nasilje je sada dopušteno, štoviše potrebno i ‘kreativno’. Odjednom je napaćenom narodu potrebno usaditi ‘klasnu svijest’, a u tome će im naravno najlakše pomoću poštena inteligencija. Proroci iz NGO vrtova. Inteligenti koji doduše ne žive s tim narodom ali upravo zato bolje vide širu sliku stvarnosti.

Neoliberalizma nema nigdje na svijetu

Mnogo ozbiljniji udarac ‘jednoj borbi’ pružio je drugi ‘uvid’, i opet - činjenica: da neoliberalizma, tog slobodnog tržišta, navodno krivog za sva zla ovoga svijeta, protiv kojega je pokrenuta ljevičarska ‘jedna borba’, zapravo nema nigdje na svijetu.

U porazu doktrine ‘jedne borbe’ ideološki protivnici odigrali su tek marginalnu ulogu. Bilo je dovoljno da se na sceni pojave ‘neoliberali’, pa da im ljevičari odmah imputiraju ‘utopizam’: ‘Kako se možete zalagati za sustav koji ionako ne postoji nigdje na svijetu?’ Bio je to krasan ljevičarski autogol. Jer: kako se zajednički boriti protiv nečega što ne postoji nigdje na svijetu? Možda ‘neoliberalizam’ nije bio najsretnije izabrana meta?

Ponavljanje sukoba na ljevici: internacionala ili socijalizam u jednoj zemlji

Kada ‘ho-ruk’ strategija ‘jednog svijeta – jedne borbe’ nije uspjela, jer se svjetski kapitalizam od brojnih ‘sit-ina’ nije urušio poput kuće od karata, pa uspješne kapitalističke demokracije čak i takvi ljevičari ponovno smatraju društvenim uzorima (a o njihovim donacijama da ni ne govorimo), izvanparlamentarna je ljevica užurbano počela razmatrati promjenu argumentacije i metoda ‘klasne’ borbe. Donedavno se na sva zvona oglašavalo kako je upravo predstavnička demokracija izvor korupcije i sprege s omraženim kapitalizmom, pa je sada teško odjednom priznati da je ona možda ipak dobro sredstvo za poboljšanje stanja.

Takvoj ljevici sada stoji nekoliko metoda na raspolaganju. Prva i provjerena mogućnost jest optužiti vladajuće socijaldemokrate za ‘izdaju’ svoga naroda. Ustvari samo jednog dijela svoga naroda. Ustvari – svih svjetskih naroda. Jer radnici svih naroda – zna se - imaju iste interese. (Neoliberali o socijaldemokratima možda ne misle posebno dobro, ali ih - za razliku od ekstremista na ‘njihovome’ krilu, zasigurno ne smatraju izdajicama.) Druga meta sličnih optužbi za ‘izdaju’ radništva sada postaju referendumi u razvijenim demokracijama kojima se ograničava godišnji broj imigranata. Eto: nismo li oduvijek govorili da predstavnička demokracija vodi u fašizam!

Ljevičarska kritika sada se više ne usmjerava na kapitalizam i neoliberalizam (kao takav), već na kapitalizam i ‘neoliberalizam’ u pojedinim zemljama ili u pojedinim ‘kombinacijama’. Ili kako to kaže jedna naša mlađa politologinja: ‘Tek kada ekonomske interese, institucije i djelovanja krenemo analizirati kao podtip društvenih interesa, institucija i djelovanja, možemo započeti analizu kapitalističkih poredaka.’ Kada pak ‘krenemo analizirati kapitalističke poretke’, vidjet ćemo da postoje poretci u kojima ima kapitala, i kapitalistički poretci u kojima nema kapitala. Odnosno oni u kojima su ekonomski interesi dominantniji, i oni u kojima ti interesi uopće ne dominiraju. Poretci u kojima ljudi brinu za društvene troškove (da im rashodi ne budu veći od prihoda), i poretci u kojima ljudi ne brinu za društvene troškove.

Kombinacije institucija

Ali to nije zaključak naše politologinje. Jer to je upravo ‘neoliberalni’ pristup problemu. Njezin je zaključak, naprotiv, da smo ‘zbog kombinacije institucija’ bili prisiljeni na ‘ovisnički’, multinacionalni kapitalizam, koji je time što nas je stavio u ‘ovisničku poziciju’ pokazao svoje nehumano lice. ‘Možda bismo se pomakli u razumijevanju svoje društvene zbilje’, kaže autorica, ‘ako utvrdimo da se kapitalizam nužno pojavljuje u povijesno specifičnim kombinacijama institucija koje oblikuju naše živote.’ Jedino još ostaje pitanje zašto smo imali, i zašto još uvijek imamo, spomenutu ‘kombinaciju institucija’.

Bilo kako bilo, analitička ‘spoznaja’ da razni narodi kombiniraju institucije, kao i ‘spoznaja’ da se socijalizam i radnički internacionalizam ne mogu ostvariti odjednom, navela je ljevičare da ponovno razmotre staru lenjinističku ideju o ostvarenju socijalizma u jednoj zemlji. Koju će potom, postupno, biti lakše izvesti i onamo gdje ga ni ne žele. Tamo gdje ljudi imaju posve drukčije ‘kombinacije institucija’. (Ili kako je to nedavno izjavio jedan ideolog studentskih plenuma: ‘Da nije bilo naših plenuma, ne bi bilo ni plenuma u Bosni’.)

Paraliza ‘kombinacije institucija’

Razmotrimo onda: zašto imamo takvu, po svemu sudeći neučinkovitu ‘kombinaciju institucija’? Možda je naš pravi problem u jednoj drugoj, čini mi se još uvijek nedovoljno osvijetljenoj ‘kombinaciji’ institucija, i još jednoj ljevičarskoj iluziji: iluziji da je najbolja i najmudrija ona vlada koja prihvaća najveći broj ili najširi konsenzus regulacijskih prijedloga civilnoga društva.

Po mom sudu riječ je upravo o procesu kojim smo državne institucije, a posebno izvršnu vlast, postupno u potpunosti paralizirali. I doveli ih u stanje da jedini način vladanja postane - proizvoljan. Evo kako se to dogodilo. (Ali prvo jedna priča.)

Neki dan sudjelovao sam na 8. Zagrebačkom ekonomskom forumu na kojem su predstojnik Vladina Ureda za udruge Igor Vidaček i Boris Zelenika iz Vlade RH, zajedno sa sudionicima rasprave, ukazivali na brojne slabosti državne uprave i ‘učinaka propisa’. Neki su tvrdili da u državnoj upravi ima premalo ljudi sposobnih za oblikovanje ‘politika’ utemeljenih na dokazima. Drugi su isticali da izostaje odgovornost Vlade, jer prilikom donošenja propisa Vlada slabo reagira na prijedloge ostalih institucija javnog sektora i civilnog društva (njih preko 50.000). A uključenost javnosti u donošenju propisa je nedovoljna unatoč internetu. Treći su tvrdili da Vlada vrlo loše ‘planira donošenje propisa’, te da slabo, ili gotovo nikako ne kontrolira ‘učinak propisa’. Usporedo s tim, Europska unija šalje signale kako treba razmatrati i alternative formalnom zakonodavstvu. A onda – tu je i Ustavni sud, koji legalno može ukinuti valjanost propisa (što i čini). Ali osnovna poruka cijeloga skupa bila je da bi stanje bilo bitno bolje kada bi postojala veća odgovornost vlade, i kada bi šira javnost bila uključenija u donošenje odluka.

Što više propisa, to manje prava?

Najvažniju rečenicu na spomenutome skupu izrekao je Boris Zelenika: ‘Danas nitko ne zna koliko ima pravnih propisa u Republici Hrvatskoj’. Nitko ne zna koliko imamo propisa? Kako se to pobogu dogodilo?

Prvo: naša trodioba vlasti oduvijek je bila ‘dvosmislena’. Naša zakonodavna vlast nikada nije kreirala zakone. Zakone oduvijek predlaže izvršna vlast, a saborski su zastupnici svedeni na glasačku mašineriju, jer nemaju potrebe, kanale i mehanizme niti razloge da slušaju prijedloge ‘civilnoga sektora’. Nemaju potrebe slušati civilni sektor jer kao pojedinačni predstavnici nisu odgovorni nijednoj ‘skupini za pritisak’ - osim vlastite partije. Niti od pametnog raspravljanja u saboru postoji ikakva premija. Umjesto da parlament bude jedina institucija koja kanalizira sukobe, ideje i interese najrazličitijih društvenih skupina, uključujući naravno i ‘civilno društvo’, parlament se sveo na odluke ‘za’ i ‘protiv’. Saborski odbori ‘filtriraju prijedloge’, a javne se rasprave o zakonima vode po kuloarima, tvorničkim dvorištima, studentskim učionicama, kino dvoranama ili internetskim forumima. Tako naime i zamišljamo ulogu civilnoga društva u donošenju zakona. Stvar počinje i završava općom kakofonijom, o smislu i formulacijama, o nomotetici i navodnim učincima, u kojoj su sve strane nezadovoljne: vlada, jer nikada ne postiže konsenzus, niti se čini da za ‘svoje’ zakone ikada može postići pravi legitimitet, a ‘civilni sektor’ je nezadovoljan jer njihovi prijedlozi nisu ‘ušli u zakon’, ili su, ne-daj-bože, upravo suprotni njihovom interesu, ‘dogovoru’, kolektivnom pregovaranju i sl.

Drugo: učinkovita vlada trebala bi biti sposobna regulirati (posebno javne) sektore unatoč volji ili interesu onih koje bi zakon trebao ograničiti. Kao što ne pitamo kriminalce jesu li zadovoljni krivičnim zakonom. Ali kod nas je upravo to tipičan slučaj javne rasprave, naime da upravo one kojima želimo ograničiti ili ukinuti njihov - obično rentijerski interes - pitamo slažu li se sa zakonom.

Jasno je da će zainteresirana ‘javnost’ biti protiv, stoga vladi stoje na raspolaganju dvije taktike. Prvo: ne napraviti ništa. (I svima se potom čini da je tako i bolje.) Pogotovo ‘kada je stvar sporna’. Ili drugo, u slučaju davanja ‘prava’, stvoriti inflaciju propisa i zakona, more pravila u kojem se više nitko neće snaći. Jednom uredbom dati koncesiju jednima, drugom uredbom drugima, i tako dalje, već prema tome koja je skupina glasnija. I tako smo postupno, u ime ‘konsenzusa’, mira u kući, ‘općeg dobra’, stvorili nepregledno more propisa, koje je završilo proizvoljnošću stvaranja, ali što je još gore, i proizvoljnošću primjene nepoznatog broja propisa. I naravno, manjkom bilo kakve učinkovite kontrole.

Pravna država i dogovorno pravosuđe

Sve je to, naravno, upravo suprotno ideji pravne države. Ideji o zaštiti prava. Ideji o minimalnome broju svima poznatih zakona i pravila, koji vrijede univerzalno na sve. U ime zaštite prava sviju, u ime pravednosti, ‘socijalne pravde’, stvarali smo i naposljetku stvorili stanje u kojem od proizvoljnosti vlasti više ne štitimo nikoga. Za takvo stanje nije kriva ova ili ona vlada, već naša (lijeva i desna) ideja da je najbolja vlada ona koja ispunjava sve naše zahtjeve. Koja intervenira, regulira, podešava, pomaže i ispravlja sve socijalne nepravde kojih se možemo sjetiti. Koja odgovara na zahtjeve civilnoga društva.

Tako smo dobili ‘kombinaciju institucija’ koju zaslužujemo. Iz te kombinacije dogovorne ekonomije i dogovornog pravosuđa nastalo je alarmantno stanje opće nesigurnosti i nepovjerenja, stanje u kojem je ideja horizontalnog širenja zakonskog odlučivanja, takoreći direktne demokracije, bolest od koje smo ustvari bolovali - neki sada pod drukčijim imenom - otvoreno nude kao lijek.

A što je s neoliberalizmom? Eh, on će se već pobrinuti za sebe.