Španjolska ministrica obrane Margarita Robles potpisala je u četvrtak u Bruxellesu sa svojom francuskom i njemačkom kolegicom Florence Parly i Ursulom von der Leyen paneuropski sporazum o priključenju francusko-njemačkom programu budućeg borbenog zrakoplova.

Ministrice obrane triju zemalja potpisale su pismo namjere kako bi započele pregovore o Okvirnom sporazumu o integraciji, koji bi trebao biti potpisan u lipnju, tijekom održavanja međunarodnog pariškog zrakoplovnog sajma u zračnoj luci Le Bourget.

Španjolsko ministarstvo obrane potvrdilo je kako će njezini predstavnici biti uključeni u tim koji već djeluje u početnoj fazi projektiranja, nakon čega slijedi pridruživanje španjolskih tvrtki francusko-njemačkoj industrijskoj organizaciji koja stoji iza budućeg borbenog zrakoplova.

Ambiciozni program FCAS, iniciran još prije tri godine, nastoji zamijeniti europske borbene zrakoplove Eurofighter i Rafale, koji su trenutno u uporabi u lovačkim eskadrilama njemačkog, španjolskog i francuskog ratnog zrakoplovstva, počevši od 2040. godine, za kada je zakazana integracija budućeg zrakoplova.

Taj program formalno je pokrenut dodjelom inicijalnih ugovora o zrakoplovnoj studiji, a službeni Berlin i Pariz potpisali su ih 6. veljače. Riječ je o zajedničkoj konceptnoj studiji vrijednoj 65 milijuna eura, kojoj će se Španjolska pridružiti s oko 25 milijuna eura, a program koji su pokrenule tvrtke Airbus i Dassault bi, osim borbenog zrakoplova nove generacije, obuhvaćao bespilotne letjelice te krstareće rakete.

Njemačke glavobolje

Prve detalje o budućem lovcu otkrio je zrakoplovni div Airbus koji je za potrebe njemačkog Bundeswehra 2016. prezentirao projekt mogućeg nasljednika Tornada, višenamjenskog aviona proizvedenog suradnjom Njemačke, Velike Britanije i Italije.

Taj tip zrakoplova već duže vrijeme zadaje glavobolje njemačkom ministarstvu obrane koje je, unatoč nedostatku rezervnih dijelova, odlučilo produžiti životni vijek za 88 primjeraka tog zrakoplova do 2035., kada istječe krajnji rok eksploatacije. Glavobolje su dodatno ojačane najavljenim izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije, a samim time i izlaskom iz programa održavanja zrakoplova koji je proizveden sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća temeljem suradnje u okviru konzorcija Panavia, multinacionalnog sastava koji čine britanski British Aerospace, njemački MBB te talijanska Aeritalia.

Britanci su svoj izlazak iz programa najavili odmah nakon odluke o Brexitu, navodeći kako 'ne postoji dostatno i sveobuhvatno planiranje' za održavanje preostalih njemačkih zrakoplova tog tipa. Manjak dijelova i nemogućnost popravka stvara dodatni problem njemačkom Luftwaffeu jer je jedna eskadrila Tornada uključena u operaciju međunarodnih koalicijskih snaga Inherent Resolve u Iraku i Siriji, a s identičnim problemom nabave rezervnih dijelova susreće se i Italija te je donijela odluku o produljenju životnog vijeka vlastitih Tornada do 2027., kada bi ih trebali zamijeniti američki F-35.

Trumpov bijes

Britanci su pak donijeli odluku da će se riješiti svojih Tornada tek kada američki F-35 i multinacionalni Eurofighter Typhoon u potpunosti zamijene Tonku, kako nazivaju tog 'radnog konja' svojeg ratnog zrakoplovstva.

Njemačka je još početkom ove godine donijela suverenu odluku prema kojoj neće nabavljati F-35, a taj bi potez mogao imati dalekosežan utjecaj na trgovinske odnose Berlina i Washingtona jer je američki predsjednik Donald Trump smanjenje američkog trgovinskog deficita uvjetovao njemačkom kupnjom lovaca tog tipa.

Konačna odluka o izbacivanju F-35 iz igre suzila je izbor budućeg zrakoplova na Boeingov F/A -18 Super Hornet te Eurofighter, koji zajedničkim snagama izrađuju Airbus, britanski BAE Systems i talijanski Leonardo SpA. Izbacivanje Lockheed Martinovog F-35 iz utrke donijelo je njemačkom ministarstvu obrane dodatne probleme jer Boeing i Airbus moraju dokazati kako njihovi proizvodi mogu nositi američko nuklearno oružje, što je jedna od obveza njemačke vojske unutar NATO-a.

Prema navodima Pentagona, jedino se F-35 smatra kompatibilnim s američkim zahtjevima za prijevoz i korištenje nuklearnih projektila pa bi njemačka prijelazna odluka o kupnji Super Horneta ili dodatnog broja Eurofightera značila da ta država više ne bi bila dio tzv. nuklearnog štita Sjevernoatlantskog saveza. Dodatni problem unosi činjenica kako Njemačka kupnjom nešto jeftinijih Boeingovih ili Airbusovih lovaca ne bi mogla ispuniti zahtjeve Bijele kuće i NATO-a o podizanju vojnog proračuna iznad dva posto BDP-a.

Vremenski tjesnac

Njemački Luftwaffe time se našao u vremenskom tjesnacu zamjene flote zbog isteka resursa aviona koji su u igri, osobito u slučaju Eurofighterovog Typhona, čiji resursi istječu 2045. godine, gotovo istodobno kada i francuskim Rafaleima, a koje bi trebao zamijeniti upravo najavljeni program FCAS.

U sličnim problemima je i španjolsko ratno zrakoplovstvo koje je nedavno od ministarstva obrane zatražilo nabavu 40 novih Eurofightera, po cijeni od četiri milijarde dolara, koji bi trebali zamijeniti 80 primjeraka F-18, a koje bi se trebalo uskoro povući. Španjolsko ratno zrakoplovstvo ne krije svoju sklonost američkom F-35, koji u sastavu svojeg zrakoplovstva žele Belgija, Norveška, Danska, Nizozemska, Italija, Japan, Turska, Australija i Južna Koreja, ali smatra realnijim odlučiti se za Eurofighter kao prijelazno rješenje, ponajviše stoga što se on djelomično proizvodi u Španjolskoj, čija bi se proizvodna linija mogla uskoro zatvoriti ako ne primi nove narudžbe.

Valja napomenuti kako su francuski Rafale i paneuropski Eurofighter Typhoon fizički slični avioni slične sudbine. Oba aviona, unatoč ambicioznom marketingu, nisu polučila željeni uspjeh. Eurofighter, osim zemalja koje su ga proizvodile, nije naišao na plodno tlo te ga je izvan tog kruga nabavila jedino Austrija, u čijem se sastavu nalazi 15 primjeraka. Izvan Europe može se naći u ratnim zrakoplovstvima Omana, Kuvajta, Katara i Saudijske Arabije.

Tri muhe jednim udarcem

Rafale, osim francuskog ratnog zrakoplovstva, koriste tek Egipat, Katar i Indija, dok su planovi za prodaju Finskoj, Maleziji, Španjolskoj, Švicarskoj, UAE, Belgiji, Brazilu, Kanadi, Kuvajtu, Libiji i Singapuru neslavno propali.

Stoga se najava o budućem zajedničkom lovcu iz programa FCAS može sagledati iz kuta koji priželjkuje uspjeh po principu 'tri muhe jednim udarcem'. Njime bi se dugoročno osigurao borbeni zrakoplov šeste generacije, zadržala radna mjesta i pokušalo konkurirati sveprisutnoj američkoj konkurenciji.

U prilog FCAS-u ide i usporedno pokrenut britanski projekt Tempest, povjeren BAE Systemsu, u koji su se uključili Italija i Nizozemska. Španjolsko ministarstvo obrane još je ranije prilikom razmatranja ulaska u program FCAS istaknulo kako vjeruje da će se ta dva projekta na kraju spojiti jer njihov razvoj zahtijeva ogromna ulaganja.

Takvo što nije nemoguće jer FCAS ne bi bio prvi paneuropski projekt kompliciranog borbenog sustava. Dovoljno je podsjetiti na već spomenuti Tornado, Eurofighter, jurišni helikopter Tiger te transportne avione A400M i C-160 Transall.

Zapreke uspješno provedenom projektu FCAS mogle bi biti kašnjenje u razvoju i potencijalni izlasci pojedinih zemalja iz ambicioznog plana, čime bi se cjelokupni projekt doveo u pitanje, ali i spremnost sveprisutnih Sjedinjenih Država da zemljama partnerima u NATO-u uskoče vlastitim rješenjima.