Pitanja za blog Sexomat možete postavljati na ovaj e-mail, a Rujana će vam odgovoriti što je prije moguće.

Ostale tekstove Rujane Jeger pročitajte ovdje. 

Draga Rujana!

Nisam nikada pomislila da ću ti pisati. Vjerojatno ću oboriti rekord što se tiče godina starosti osoba koje su ti pisale. Dakle, imam 46 godina, uskoro i godinu više. Naravno, godine nisu garancija za ništa, pa tako za sebe ne mogu reći da sam iskusna, a ni mudra onoliko koliko bi to možda pomislila za mene. Ja za sebe mogu reći da sam 'svakakva', samo ne iskusna, mudra, samouvjerena, puna samopouzdanja i samopoštovanja, zgodna, te vrijedna nečije ljubavi. Zapravo, imam jako loše mišljenje o sebi. Nije uvijek bilo tako.

Sve navedeno je posljedica izrazito lošeg i nesretnog braka, u kojem su sve moje vrijednosti kao osobe i žene svedene na nulu. Iako je taj brak davno okončan, još prije punih 16 godina, posljedice su ostale. Iz tog braka sam izašla nakon što sam shvatila koliko zla proživljava moj sin, jer sam shvatila da sam dužna kao majka poduzeti sve da ga zaštitim. Bez obzira na sve što sam trpjela ja osobno, psihičko, materijalno, a na kraju i fizičko zlostavljanje, vjerojatno ga ne bi nikada ostavila, jer sam ga beskonačno i luđački voljela. Ali, pukla sam kada sam vidjela što radi mom sinu (namjerno pišem mom, a ne našem, jer se nikada nije ponašao kao pravi otac, ni u braku, a ni poslije). Dakle i svom sinu i meni je nanio nepopravljivu štetu. I danas mislim da sam donijela dobru odluku, iako sam kasnije shvatila da sam zakasnila nekoliko godina. (u braku smo bili 6 godina, a sin je imao 5 godina). Godine i godine silno sam patila, liječila se od depresije koja se javila prvi put odmah nakon rastave, još su se javile i neke fizičke bolesti, ali zapravo je depresija obilježila sve moje godine nakon rastave. Samovala sam i briga o sinu bila je jedini smisao mog života. Živjeli smo, a i danas, sin i ja živimo kod mojih roditelja, koji su već u godinama, bolesni, posebno majka. Sve te godine sam patila za svojim 'bivšim' (ja sam ga cijelo vrijeme voljela i nosila ga u srcu).

I tako je život tekao godinama, ja sam radila (da spomenem da radim u državnoj službi i imam završen fakultet), imala česte epizode depresije, liječila se, nekoliko puta bila doslovce na rubu života, ali nekako sam se izvukla i preživjela.

Cijela situacija se promijenilaprije dvije godine, kada se u meni nešto prelomilo i ja sam poželjela nekog upoznati. Mislim, nekog muškarca. Do tog trenutka to je za mene bilo jednostavno neprihvatljivo. Došao je tren, ili nešto promijeniti ili jednostavno umrijeti. Došla sam do zida. Preko agencije za upoznavanje sam nakon više neuspješnih pokušaja upoznala jednog iskrenog muškarca, osobu za koju sam odmah imala osjećaj da je moja srodna duša. Osjećaj je bio obostran. Mi smo od tada u ozbiljnoj vezi, te godine smo se i zaručili. On je godinu stariji od mene, nije se nikada ženio, nema djecu. Ima starog oca o kojem se brine. Jako dobro se slažemo, poštujemo se i razumijemo obostrano, pomažemo. On je postao svjetlo u mom životu. Odmah pri prvom kontaktu sam mu dala na znanje da mi je sin najvažniji u životu. Sve je saznao o meni, mom životu.

On mi je također rekao sve o svom životu, o mnogobrojnim ženama koje su prošle kroz njegov život. On ima specifično zanimanje , boravio je dosta u inozemstvu. Za vrijeme jednog dužeg boravka, živio je sa jednom mlađom ženom i to je bio kako mi je u puno navrata govorio najsretniji dio života. Tretirala ga je kao kralja. U svakom pogledu. Često je o tome pričao, a ja mislim i prečesto( i predetaljno)..o svim užicima koje mu je pružala kao osoba( i žena). Kada govori o tome lice mu se ozari, oči zabljesnu, u glasu osjetim neki zanos. Nikada mu nisam rekla da mi to smeta, niti ga pitala zašto to meni govori i po više puta. Ja sam svjesna da mu nikada neću moći pružiti to što mu je ona pružila tada. On je također toga svjestan. Kada je završio posao, vratio se kući i tako su se rastali. Plakao je kod rastanka. Rekao mi je da ju nikada nije volio, ali ja sam mu rekla da sigurno je. Nije protuslovio. Moram naglasiti, da iako ne živimo skupa, jer nismo u mogućnosti iz objektivnih razloga, stvarno ga jako volim i sve bi učinila za njega, a i on je u puno situacija dokazao koliko me voli. Svjesna sam da oboje imamo svoju prošlost, ali me ipak muči pitanje da li da mu kažem da me te priče smetaju ili da jednostavno šutim kao do sada?

To je moja jedina dilema, jer ne postoji niti jedna druga stvar ili problem o kojem ne razgovaramo. Komunikacija nam je zaista dobra. I padnu tu i međusobne kritike, ali ih shvaćamo dobronamjerno, jer znamo da nismo savršeni. Ne želimo jedno drugog promijeniti, jer znamo da je to nemoguće. Volim njegove vrline, ali i mane, jer su dio njega. Volim ga jer je zaista duša od čovjeka, ono što sam oduvijek željela. Jednom mi je rekao da je mislio da ne postoji žena poput mene. To me je rasplakalo. Bilo je više takvih situacija. Ne znam. Da li da ostavim prošlost gdje joj je mjesto i pustim ga da ponekad priča o toj ženi ili da mu kažem da me to smeta? Jesam li previše osjetljiva?Razmažena? Sada je sa mnom i to je jedino važno ili možda nije? Koji je uzrok te njegove potrebe prisjećanja te žene i tog dijela života? Vjerojatno mu ipak nešto fali?

Ne usudim se misliti u tom smjeru. Ja ne mogu biti ona. Ja sam ja. Bila sam par puta u situaciji kada sam mu zamalo rekla da to ne radi, da me to smeta i da se zbog toga loše osjećam, ali nisam. Ne želim ga povrijediti. Ja svog bivšeg vrlo rijetko spominjem, jedino kada spominjem sina. Jednom mi je rekao da se jedino boji da mu se ne bi vratila, da je to njegov jedini strah. Naravno, dala sam mu do znanja da je to nemoguće.

Eto, ja se bojim da ga ja ne usrećujem dovoljno, pa možda zbog toga se često sjeća tog dijela svog života i svoje tadašnje sreće.To sam mu trebala reći, ali nisam. Jedna važna činjenica koju nisam spomenula - kada smo se upoznali i započeli vezu, pokazao mi je hrpu njezinih slika koje je čuvao jedno desetak godina i koje smo zajedno bacili u smeće. Tada sam se na određeni način osjećala počašćenom tim činom.

Danas se ne osjećam počašćenom tim pričama. Na početku nije bilo tako, jer mi je otvorio dušu do kraja, bez zadrške. Ja to iznimno cijenim i nikako ne želim pogriješiti. S obzirom koliko mu znači taj dio života, možda bih trebala to prešutjeti? Sve se vrti u krug. I opet sam na početku. Reći ili ne?

Rekao mi je da je on sretan kada sam ja sretna i to više puta. Ja sam sretna kada je on sretan. Pa, ako ga usrećuje pričati o tome, zašto bih to kvarila?

Sva sam zbunjena i ne znam što bi. Molim tvoj savjet/mišljenje.

Molim oprosti na opširnosti i na možda nepovezanim mislima, jer pišem u gluho doba noći (jedino tada imam neki mir).

Primi puno lijepih pozdrava,

L.

Draga L.,

kao prvo, drago mi je da si nakon toliko godina konačno shvatila da si voljela užasnog lika i da si sada dopustila sebi da se prepustiš ljubavi - mnogi se ne bi odvažili.

Kao drugo, apsolutno nisi najstarija osoba u ovoj rubrici, ne brini - samo si godinu starija od mene, a čitam da su četrdesete nove tridesete (i tridesete nove dvadesete, dvadesete novi vrtić a sve ostalo valjda - jaslice :))
Dakle, molim te da prestaneš s tim samopodrivačkim mislima - on je sigurno sretan s tobom a ako laže - njegov problem.

Što se tiče njegovog užitka u prepričavanju i sjaja u oku - mislim da se radi o Creedence Clearwater sindromu. Da pojasnim - svaki puta kada bih pokušala svome ocu pustiti neku novu pjesmu, bend ili vrstu glazbe, on bi poslušao, zaklimao glavom i onda krenuo u monolog o tome kako je sve to divno i krasno, ali Creedence Clearwater Revival je bio puno bolji.... nekada bi to mjesto zauzeli Grateful Dead, ali to je bilo otprilike to. Tada bi mu također zasjajile oči, lagano mu se zarumenjeli obrazi i gledao bi nekuda u daljinu...

Ako mene pitaš, moj se stari tada vraćao u mladost i tko zna kakvo bosonogo trčanje po proplancima nekog domaćeg Woodstockahttps://www.youtube.com/watch?v=eYKY2lpxMg8s tko zna kojom bajnom djevom s cvijećem u kosi i jointom u ruci....moj dragi ima isti sjaj u očima kada se prisjeti koncerta Exploited (da mi je znati s kojom je tada bio, ali ne pada mi na pamet pitati) a kada čuje nešto modernije od '96 mora popiti Gastal. Ja kada čujem Smiths sigurno imam glupu facu jer me to podsjeća na jednog Tomicu s plavim očima - što ne znači da patimza njim, već za proteklim vremenom - poput Proustovih Madeleine kolačića, mene ta glazba podsjeća na vrijeme kada smo bili mladi, naivni i uživali u životu bez ikakve svijesti ili savjesti.

Hoću reći, svi smo mi proživljavali neka 'bolja vremena' u bilo kom smislu (glazba je svakako bila bolja, he he). Ako ništa drugo, bili smo svi mlađi, ljepši, mršaviji i bezbrižniji...

E sad - možda tvom dragom to jest bio najbolji seks života do tada, a svakako je vjerojatno i bio orniji u tom smislu pa se svega vrlo rado sjeća... sve mi se čini i da mu je to bila jedina ozbiljna/duža/intenzivnija veza pa te možda i nema s kim drugim uspoređivati.

Za razliku od njega, tvoj je ljubavni život, koliko shvaćam, otprilike bio u komi dok on nije naletio, pa se samim time i nemaš čega lijepoga prisjećati, pa tako nemaš niti potrebe spominjati bivšeg.

Međutim, mislim da tvoj dragi malo pretjeruje jer pokušaj zamisliti obrnutu situaciju: vi na romantičnoj večeri a ti sjetno njušiš ružu koji tu je upravo poklonio i naglas se prisjećaš kako ti je jedan bivši posipao krevet ružinim laticama prije nego bi te satima zadovoljavao i priređivao ti višestruke orgazme svojom ogromnom kitom (pa pokažeš rukama veličinu), ali eto - krenuli ste svatko svojim putem iako to nikada nećeš zaboraviti...

Svaki bi frajer na to dobio slom živaca, otrčao u wc mjeriti pimpač, znojio se pri pomisli da ti mora priskrbiti X broj orgazama i naravno u tome vrlo vjerojatno zbog nervoze - podbacio.

Na žalost, ti ga nisi prekinula prvi puta kada ti je o tome pričao i ja mislim da te on u međuvremenu tretira kao ljubav svog života, ali i kao prijateljicu - što nije uopće loše, ali treba ipak imati zrno mozga.

Mislim, tako je moj meni ispričao za sve svoje cure s kojima je bio prije mene - i to u detalje, u naivnom pokušaju da bude iskren... stariji od njega su ga, naravno, savjetovali da to ne radi.

Rezultat? Nekoliko godina moje sumanute ljubomore. Je li nam to trebalo? Vrlo vjerojatno nije. Ali on je bio mlad i naivan a ja mlada i nikakvog samopouzdanja pa eto - progurali smo to nekako, ali ne mogu reći da je bilo lako. A ispričao mi je sve samo jednom.

Trebala si ga saslušati i onda mu reći da si zahvalna na iskrenosti ali više ne žališ slušati o životu prije tebe. Trebala sam i ja to reći, ilijoš bolje - ništa ne pitati - ali bila sam mlada radoznala budala.

Dakle, sada možeš piti pivo i klimati glavom kao frend (ali i frend bi bjerojatno nakon petog puta rekao - ne merači!) ili mu staviti prst na usta, reći pssst! i kao u jeftinim ljubićima napuniti mu usta nečim drugim.

p.s.

To uništavanje fotki je oh, so high school. Čini mi se neprimjereno vašoj dobi, nemoj se ljutiti.