Crnomorski konjanici koji su nekad žarili i palili ukrajinskom stepom, posredujući između država srednjovjekovne Europe i nomadskih osvajača Azije, s vremenom su izgubili originalnu nezavisnost i slobodarski karakter (kazak izvorno znači slobodan čovjek). Jedan dio drevnog etnosa prihvatio je rusku krunu i postao strah i trepet na marginama rastućeg Imperija. Poznati kroz povijest po ratničkoj, ali i pljačkaškoj strasti te zastrašujućoj okrutnosti, Kozaci su imali važnu ulogu u širenju ruskog carstva sve do Tihog oceana, ali i na Kavkaz. Osim u pokoravanju tamošnjih gorštačkih naroda, sudjelovali su i u osvajanjima prirode poput ekspedicije na Elbrus, najviši vrh Europe.

Suvremene Kozake, koji se doimaju kao čudan entitet između naroda i staleža, uglavnom karakterizira jak ruski nacionalizam koji kozački vođe radije nazivaju patriotizmom. U građanskom ratu nakon boljševičke revolucije, veliki dio Kozaka svrstao se uz Bjelogardejce. Suočen s progonom, tijekom Drugog svjetskog rata dio njih u izgnanstvu i u domovini podržao je Hitlera, pa su se odredi Kubanjskih kozaka borili i u Jugoslaviji protiv Titovih partizana. No iako se dio tog naroda pridružio i Crvenoj armiji, ostavivši kosti kod Staljingrada, kozaštvo je sustavno iskorjenjivano u drugoj polovici 20. stoljeća, sve do raspada SSSR-a. Njegova snažna rehabilitacija počinje u eri Vladimira Putina i novog jačanja ruskog imperijalizma.

'Mi odgajamo svoju djecu da budu patrioti - da služe domovini i kozaštvu', kaže nam Valerij Jefremov, zamjenik atamana Kubanjske kozačke vojske - strukture koja u Putinovoj Rusiji ima status civilne udruge, ali su joj dodijeljene praktički policijske ovlasti. Oni ne samo da patroliraju gradovima Krasnodarskog kraja, nego smiju loviti i privoditi osumnjičene za narušavanje javnog reda i zakona što, naravno, ponekad uključuje i primjenu sile. Od policije se razlikuju po tome što nemaju pravo nositi nikakvo oružje.

KKV, dakle, ne pripada ni službenoj ruskoj armiji, ni policiji, ali već skoro deset godina profesionalno pomaže potonjoj u raznim sigurnosnim dužnostima na teritoriju Krasnodarskog kraja. U početku je to bilo na dobrovoljnoj razini (vikendima i tijekom praznika), što i nije bilo osobito čudno jer u neku ruku nastavlja sovjetsku tradiciju Dobrovoljnih narodnih družina koje su pazile na zakon i 'javni moral' u doba komunizma.

No dvije godine unazad, od oko 44 tisuće registriranih Kubanjskih kozaka, njih 3000 uvedeno je u redovnu profesionalnu službu. Za non-stop nadgledanje teritorija zarađuju 25.000 rubalja mjesečno (3900 kuna), a neki i više. Profesionalni Kozaci sudjeluju i u kontroli granica, gdje su uključeni u sistem za suzbijanje ilegalnog protoka narkotika i imigranata.

Tijekom Olimpijskih igara, oko 500 Kozaka patrolira zimovalištem Krasnaja poljana, morskom lukom, aerodromom i pojedinim gradskim četvrtima Sočija, grada-domaćina. Čak su postali svojevrsna turistička atrakcija. Premda im je zabranjeno davati izjave, kod olimpijskih objekata dostojanstveno će pozirati s gostima njihovog kraja. No u drugim predjelima, kao što je sočijska luka, mogli biste imati problema, ako ih ne snimate s dovoljno sigurne udaljenosti.

'Uloga Kozaka u Krasnodarskom kraju zasad je više negativna nego pozitivna - barem dok je postojećeg zakonskog okvira', smatra Semjon Simonov, suradnik centra za ljudska prava Memorijal, u kojem je do svoje nasilne smrti radila i poznata pravozaštitnica Natalija Estemirova.

'Problemi je u tome što su Kozaci dobili prava, ali ne i odgovornost koju za to moraju snositi. Iako su na papiru samo suradnici policije, oni obavljaju iste funkcije kao policija. Osim već navedenih ovlasti, mogu zaći u bilo koju ustanovu u lovu na prekršitelje zakona. No kada oni prekoračuju ili direktno krše svoje ovlasti, pravosudno odgovaraju kao obični građani, a ne kao osobe kojima su dodijeljene funkcije organa za provedbu zakona', upozorava Simonov.

Zametak fašizma?

Poznati su mu, kaže, slučajevi nezakonite primjene nasilja iz kozačkih redova - i sam je, na kraju krajeva, imao problema s njihovim patrolama. 'Teško je navoditi ozbiljnije primjere jer ljudi koji su stradali u pravilu ne daju iskaze o tome', kaže Simonov, spominjući tek bizaran slučaj s američkom grupom Bloodhound Gang koja je tijekom nastupa u Sočiju provlačila rusku zastavu kroz gaće.

'Pri povratku na aerodromu napali su ih predstavnici kozačke zajednice - to se nigdje ne navodi, ali se vidi po odjeći napadača. Američki glazbenici mogli su za skrnavljenje ruske zastave po zakonu dobiti godinu ili dvije zatvora. No Kozaci su ih umjesto procesuiranja istukli i demonstrativno obrisali pod američkom zastavom', ilustrira Simonov.

Odnedavno, međutim, od Simonova više ne treba tražiti primjere. Razgovor s njim vođen je prije provokativnog performansa skupine Pussy Riot u sočijskoj luci, nakon kojeg je svijet obišla snimka na kojoj tabadžije u kozačkim uniformama mlate žene, štrcaju po njima neidentificirani plin i mlate ih korbačem.

Jefremov je potom izjavio da napadači nisu iz redova njegovih 500 momaka koji profesionalno patoliraju Sočijem. Tip odore doista nije identičan njihovom. No policija nije osjetila odgovornost navesti o kome je riječ. Priopćeno je tek da je neimenovani počinitelj uhićen (mada se na snimici vidi više 'počinitelja' u karakterističim uniformama) te da će platiti administrativnu, novčanu kaznu.

Slučaj i njegov rasplet potvrdili su, dakle, Simonovljeve prigovore o ulozi i položaju Kozaka-zaštitara u modernom društvu. Pravobranitelj je uz to upozorio da u kozačkoj zajednici, većinom izvan Sočija, postoje osobe koje zagovaraju radikalni nacionalizam i antisemitizam, svjetonazor koji je tradicionalno ukorijenjen u kozačkoj zajednici. Simonov smatra da postoje veze između tih struja i onih koje su ušle u profesionalni sastav Kubanjske kozačke vojske - premda je nekažnjavanost preduvjet potonjima za primanje u službu. 'Oni Kozaci koje možete vidjeti na zaštiti olimijskih objekata, vjerojatno su ipak mirni tip, ljudi više zainteresirani za kulturne programe i obnovu kozačkih običaja', kaže Simonov. Soči je i inače iznimno miroljubiv grad, koji unatoč neposrednoj blizini kavkaskog melting pota bilježi niske stope etnički motiviranog nasilja.

No kad se pojava kozačke rehabilitacije stavi u širi kontekst (ne tako davni pogromi nad Romima u Krasnodarskom kraju i potjerivanje mešketskih Turaka) te kad joj se pridoda stanje sa slobodom javnog govora i okupljanja u južnoj Rusiji - i ne samo južnoj - liberalni dio društva vidi u profesionalizaciji Kozaka eksperiment vlasti sa zametcima fašizma. U zapadnim medijima uvriježeno je još jače nabrijavati taj problem i vući paralele sa SS trupama u nacističkoj Njemačkoj.

'Jasno je da postoje oni koji nam ne žele dobro. No otkako su Kozaci u službi, u nekim rajonima Krasnodarskog kraja stopa kriminala dvostruko se smanjila: nema krađa, nasilja na ulicama...' uvjerava atamanov zamjenik Jefremov.

Ljudi će ponekad prije prići nama, nego policiji. Čak je i predsjednik Putin izjavio da Kozaci efektivnije ispunjavaju svoju službu od redovnih snaga zakona', dodaje on, pokazujući najsvježiji primjer: baš jučer je policijsko-kozačka patrola spriječila pljačku žene koja je s velikom sumom novca (milijun rubalja) izašla iz banke u Sočiju.

Pravobranitelj, pak, Simonov, koji između ostalog radi s imigrantima, čuo je i druge informacije - da korumpirani predstavnici policije mito ponegdje mogu ubirati i preko posrednika - svojih kozačkih partnera. Pa ipak, ako se mišljenja koja su za tportal izrekli kozački oficir i mjesni pravobranitelj u nečemu slažu, to je da usporedbe kozačke zajednice s paravojnim formacijama na tragu fašizma i njemačkog nacizma - nisu opravdane.

'To je vrlo agresivna usporedba. Kozake zapravo iskorištava politika - nisu to njihova stremljenja', smatra Simonov: 'Umjesto osnivanja centara za obnovu kulture i identiteta, njih se privlači u ovakve programe - nudi im se posao, pa iskorištava za borbu s manjinama bilo koje vrste', smatra Simonov. Ali dodaje: 'Druga su stvar dugogodišnja nagnuća vlasti Krasnodarskog kraja i gubernatora Aleksandra Tkačeva, koji je 2003. godine, u jeku pogroma nad manjinama, izjavio da su 'ilegalna prezimena na -švili, -dze, -jan i -man', zatim uspoređivao neke ovdašnje narode sa štakorima i još koješta. Kako to nazvati, ako ne nacizmom?'

Simonovljeva primjedba ukazuje na jedan od najvećih nesporazuma suvremenog  ruskog društva, koje je jednom davno uz strahovite žrtve pobijedilo naci-fašizam, ali koje nije raščistilo s vlastitim totalitarnim svjetonazorima. U njih se, nakon pada komunizma, useljavaju koncepti opasno slični onima protiv kojih je narod Sovjetskog Saveza herojski ratovao.