strmoglava statistika

Novo dno: Imamo rekordan prirodni pad stanovništva otkad je RH, kako to izgleda po županijama?

24.08.2022 u 21:02

Bionic
Reading

Posljednja tri desetljeća Hrvatsku obilježava niski natalitet, s daleko više umrlih nego rođenih, a zbog pandemije covida-19 stopa smrtnosti eksplodirala je u 2020. i 2021. godini, vidljivo je iz posljednjeg izvještaja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) o prirodnom kretanju stanovništva

Prema podacima HZJZ-a, u 2021. godini u Hrvatskoj je rođeno 36.508 djece, a umrlo je 62.711 osoba. Razlika od - 26.204 predstavlja najveći prirodni pad stanovništva otkad je Republike Hrvatske. U posljednjih 30 godina samo dvaput bilježi se više rođenih nego umrlih. Bilo je to neposredno nakon rata: 1996. rođeno je 53.811, a umrlo 50.636 osoba, a 1997. 'plus' je bio nešto veći - tada je registrirana 55.501 rođena osoba dok je umrlih bilo 51.964.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), koji se odnose na stanovnike sa stalnim boravištem u RH, u 2021. zabilježeno je 36.508 živorođenih i 62.712 umrlih. Demografsku katastrofu nije preveniralo ni to što je lani rođeno 663 djece više nego 2020., pa je tako natalitetna stopa iznosila 9,4 na tisuću stanovnika, u odnosu na 8,9 godinu ranije. Broj umrlih u istom razdoblju, naime, bio je veći za čak 5689; mortalitetna stopa porasla je za 1,5 na tisuću stanovnika, a stopa negativnog prirodnog prirasta iznosila je -6,7/1.000.

Prirodno kretanje po županijama

Na 100 umrlih u Hrvatskoj su zabilježene 58,2 živorođene osobe, a negativan prirodni prirast zabilježen je u svim županijama. Najniži vitalni indeks, 37,1 živorođena osoba na 100 umrlih, zabilježen je u Karlovačkoj županiji, a slijede Ličko-senjska (38,3/100) i Šibensko-kninska županija (43,2/100).

Čak 13 županija imalo je više od 1000 umrlih u odnosu na broj živorođenih, a u trima županijama bilo je i preko dvije tisuće umrlih više: u Primorsko-goranskoj (-2434) i Osječko-baranjskoj županiji (-2267) te u Gradu Zagrebu (-2932).

HZJZ navodi da je višegodišnji trend pada nataliteta, s povremenim oscilacijama, prisutan u cijeloj Europi. Osim u Hrvatskoj, nizak natalitet zabilježen je u većini drugih mediteranskih zemalja, među kojima prednjače Italija (6,8/1000), Španjolska (7,1), Portugal (7,7) i Grčka (8). Najviše stope nataliteta imaju Irska (11,6), Cipar (11,3), Švedska (11) i Francuska (10,9). Među ostalim zemljama koje dostavljaju podatke Eurostatu najviše stope bilježe se u Turskoj (12,8) i na Islandu (13,1).

U Sloveniji očekuju puno dulji životni vijek nego u Hrvatskoj

Prema podacima Eurostata, očekivano trajanje života za oba spola u Hrvatskoj blago je palo, sa 77,8 na 76,8 godina. Uzrok je porast smrtnosti uslijed covida-19. Za muškarce je očekivano trajanje života palo sa 74,7 na 73,7 godina, a za žene je palo s 80,9 na 79,9 godina.

Očekivano trajanje života u padu je i u većini zemalja EU-a, no ima i dosta svijetlih primjera toga da se unatoč covidu očekuje dulji životni vijek. To su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Malta, Portugal, Slovenija, Švedska, Island, Lihtenštajn i Švicarska. Slovenija, s očekivanom dobi od 80,9 godina, prilično je odmakla u odnosu na Hrvatsku (76,8).

Umirovljenici
  • Umirovljenici
  • Umirovljenici
  • Umirovljenici
Umirovljenici Izvor: Cropix / Autor: Dusko Marusic / CROPIX

'Zdrave godine'

Prema posljednjim dostupnim podacima iz 2020. godine, muškarci u EU pri rođenju mogu očekivati 63,5 zdravih godina života, a žene 64,5 godina. Za muškarce u Hrvatskoj to je dosta niže: može se očekivati da će ih dobro zdravlje služiti do 57,5 godina, a žene do 59,6 godina. Nadalje, 65-godišnji muškarci u EU mogu očekivati još 9,5 zdravih godina života, a žene 10,1 godinu. Za muškarce iste dobi u Hrvatskoj očekuje se još svega 4,7, a za žene 5,2 'zdravih godina'.

HZJZ tumači da Eurostat prilikom izračuna procjena za godine zdravog života koristi mortalitetnu statistiku i rezultate samoprocjene dugotrajnog ograničenja aktivnosti, pa na ukupne pokazatelje donekle utječe i subjektivna percepcija te socijalna i kulturološka pozadina osobe. Ujedno, jedno istraživanje ne obuhvaća osobe smještene u institucijama, npr. zdravstvenima i socijalnima, a upravo one imaju veća ograničenja u aktivnostima.