U Hrvatskoj, 500. obljetnica Dana reformacije obilježava se svečanom akademijom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović,  premijera Andreja Plenkovića, predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića te zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Na svečanosti se dodjeljuju posebna priznanja pojedincima koji su svojim radom doprinijeli afirmaciji protestantskih i crkava reformacijske baštine u Hrvatskoj.

Sociolog Ivan Markešić kaže za Hinu da je percepcija u Hrvatskoj nepovoljna po protestante. Na njih se često gleda s većinskog političkog gledišta, a ima i onih koji ih smatraju hereticima, otpadnicima od prave katoličke vjere, bogohulnicima, pa i onima koji su skrivili crkveni raskol u XVI. st.. Po njima, 31. listopada nemamo zapravo što slaviti, kaže Markešić i dodaje da je takvo gledanje sasvim pogrešno.

Razlog za negativnu percepciju, po njemu, leži u činjenici što se u hrvatskoj javnosti veoma malo govori o Reformaciji, koja je po njemu, jedan od najznačajnijih događaja u teološkoj, kulturnoj i političkoj povijesti Europe.

Njemački vjerski reformator Martin Luther bio je sin rudara, odrastao u građanskoj sredini. Studirao je na Sveučilištu u Erfurtu, gdje je 1505. postao magister artium, a unatoč očevoj želji da dalje studira pravo, stupio je u augustinski samostan i dvije godine kasnije postao svećenik. Studij teologije nastavio je u Erfurtu i Wittenbergu, gdje je stekao doktorat nakon prekida zbog putovanja u Rim, koji je na njega ostavio vrlo negativan dojam.

Luther se protivio crkvenoj prodaji oprosta i štovanju svetaca te relikvija, te je vjerovao da papa nije nužna instanca na vjerničkom putu do Boga. Njegova želja bila je približiti bogoslužje čovjeku, a njegov prijevod Biblije i njegovi spisi odlučno su utjecali na stvaranje jedinstvenoga njemačkoga književnog jezika.  

Prema Hrvatskoj enciklopediji, danas se ne drži povijesnom činjenicom da je Luther objesio svoje teze na vrata wittenberške dvorske crkve;  zna se da je svojih 95 teza poslao njemačkim biskupima, tražeći zaustavljanje zloporaba i sramotnih nastupa pokorničkih propovjednika. Rasprava s predstavnicima Rima brzo je prešla na bitna vjerska pitanja, kao što su papina vlast, sakramenti i sl., a budući da Luther nije odustajao od svojih teza, već je počeo tražiti reformu Crkve i promjene u crkvenom nauku, papa ga je izopćio. 

Čin s političkom dimenzijom

Prije petsto godina katoličanstvo je bila državna religija, te je bila politička koliko je danas islam u većini muslimanskih država. Zato je Lutherovo slavno 'pribijanje 95 teza' na crkvena vrata 31. listopada 1517. postao čin s političkom dimenzijom. 

Luther nije samo pokrenuo religijsko-teološku obnovu, nego je stvorio i političku situaciju koja će još za njegovog života stvoriti iznimno razjedinjene tabore koji su postojali do 20. stoljeća i izravno ili neizravno doveli do ratova unutar i između europskih država, kraljevstava i kneževina. 

Revolucija nije bila u krvi 'revolucionara'

On je bio voljan stati iza svog poziva za religijskom reformom, no kad su u njegovom gradu Wittenbergu izbili nemiri za koje su pobunjenici govorili da im je Luther izvor, pobjegao je i nije htio u tome sudjelovati. Revolucija nije bila u krvi čovjeku koji je postao revolucionar, prenosi Hina. 

Kao i katolici, Luther i njegovi nasljednici htjeli su da njihova crkva postane državna religija. To se jednom i dogodilo, nakon takozvanog Mira u Augsburgu 1555., kad je proglašen princip 'cuius regio, eius religio' (čija je zemlja, njegova je vjera). 

U svojim kasnijim godinama, kad je smatrao da njegovim teološkim radovima prijeti opasnost, Luther postaje sve žešći u raspravama sa svojim neprijateljima u inozemstvu i u Njemačkoj. Njegovi najveći neprijatelji bili su Židovi. Kad je shvatio da ih neće uspjeti obratiti, okrenuo se protiv njih, nadasve u svojim propovijedima, agresivnije nego što je to bilo uobičajeno u ono vrijeme.

Ništa blaži nije bio prema papi kojem je upućivao najgore uvrede. 'Kurviš nad kurvišima' i 'glavni crkveni kradljivac i lopov', bili su samo neki od epiteta koje bi uzvikivao s oltara protiv papinstva. 

Mržnja je bila prisutna i u njegovim propovijedima protiv turskih muslimana za opsade Beča 1529. godine. 

Njemačka je od početka 20. stoljeća slavila Bismarcka i Luthera kao dva 'njemačka hrasta', iako su stotu godišnjicu Bismarckova rođenja 1915. i četiristotu godišnjicu reformacije 1917. zasjenili užasi Prvog svjetskog rata. 

Nema sumnje da je Luther iznimna osoba njemačke povijesti. No u 2017. tamošnja ga protestantska crkva ga ne smije slaviti kao njemačkog junaka, posebice zbog tri milijuna ljudi turskog podrijetla u državi i činjenice da je prošlo samo 70 godina od holokausta. 

Ono što Crkva sada pokušava jest pomoći ljudima da shvate - i prihvate - da je Luther bio čovjek svog vremena, piše dpa. 

Sociolog s Instituta 'Ivo Pilar' Ivan Markešić ocjenjuje za Hinu da je doprinos reformacijskih crkava religijskoj i kulturnoj raznolikosti, ekumenskom i međureligijskom dijalogu, stvaranju mira, razvoju i obrani demokratskih vrijednosti te medijskim slobodama - nemjerljiv.

Promatrajući iz današnje perspektive vrijeme i okolnosti u kojima je nastajala Reformacija, sa sigurnošću se može reći da je zahvaljujući upravo njoj na europskome području zapuhao 'svježi dašak slobode' i da bi stoga bez nje teško bilo govoriti o slobodi savjesti i slobodi vjerovanja, o odgovornosti pojedinca, o dostojanstvu ljudske osobe, o temeljnim ljudskim pravima, o radnoj etici, o moralnosti kapitalizma, o kulturnoj povijesti, smatra Markešić.