Nadao sam se old-school drvenoj skeli, ali do 'otoka' Križnice vodi njezina sasvim moderna verzija na koju se može natiskati i do deset automobila. Pored nje se nalazi viseći pješački most impozantnog izgleda, a prvo što vidim jest poštar na žutom Tomosovu motoru koji vozi po njemu jer mu se, valjda, ne da čekati skelu. Prizor kao da je režirao Emir Kusturica.

Na Križnicu stižem tek na jedno poslijepodne, i to više od dva tjedna nakon velike poplave. Dan je topao i sunčan, skela na puni sat odvozi automobile s pitomačke strane na drugi kraj i situacija izgleda posve redovno. Razgovorljivi skelar uvježbanim vozačkim manirima siječe tok rijeke, a njegova korpulentna pojava, suncem opaljeno čelo i desetljeća provedena na ovome mjestu - to su moje oči i uši.

'Dobro nas je udarilo, nismo bili radili jedno tjedan dana. Sjećam se, slično nam se dogodilo i 2014. godine, ali tada je vode bilo puno manje. Ovaj put je stigla skoro do mosta, ma narasla je i više od četiri metra! Vidiš onaj pijesak preko na plaži?' kaže mi skelar negdje na polovici prijelaza, pokazujući prstom na drugu stranu. Gledam u pješčanu plažu koja se prostire na više od stotinu metara i ne izgleda baš kao da pripada ovome mjestu.

'Skoro kao na Maldivima', kažem, iako ondje nikada nisam bio, a i ne mislim baš da ću ikada otići.

'Mi ju zovemo Copacabana', uzvrati skelar pa nastavi o tome kako je taj pijesak, zapravo, nanijela bujica te da je usput sa sobom odnijela klupice, dječji park i više kanua za iznajmljivanje, a teško da će oni biti pronađeni. Pomislim na onu staru narodnu 'Bog dao, Bog uzeo', ali to ne izgovaram.

Silazimo sa skele i odmah skidam tenisice. Šećem bos po tim podravskim Maldivima, a kako pratim trag pijeska, tako mi postaje jasnije dokle je bila stigla velika poplava; zahvatila je i nekoliko drvenih 'garaža' dalje prema mjestu (srećom, ljudi su znali da stiže bujica i sklonili su automobile). Tu je i noviji čamac, leži nasukan i nijemo svjedoči dokle je bila došla rijeka. Kada se povukla, ostao je na 'suhom vezu' uz cestu koja vodi dalje prema unutrašnjosti otoka; prema kućama i vikendicama, poljima kukuruza, restoranu i fensi opremljenom Centru za posjetitelje Križnica.

Riječ je o lijepo uređenom, arhitektonski zavodljivom interpretacijskom centru rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav, kojemu pripada i Križnica, a sjajno upućeni mladi djelatnici vode me kroz ovaj multimedijski postav i govore o bioraznolikosti otoka. Puno se toga može čuti, jer ovdje žive brojne zaštićene vrste: vidre, dabrovi, orao štekavac, razne vrste žaba, vretenaca i zmija. Na vrhu Centra je i osmatračnica opremljena dalekozorima. Zaljubljenici u ptičji svijet pristižu na Križnicu sa svih strana svijeta i onda satima čekaju da ugledaju kakvog golemog orla ili raritetnu ptičicu.

Srećom, čekanje u ovom centru ne može biti dosadno. Osim vidikovca, tu je i bio istraživačka stanica, zapravo pravi mali laboratorij, kao i multimedijska učionica te prezentacijska dvorana, a u vanjskom dijelu Centra nalazi se i umjetno biološko jezero. Sve je interaktivno i šljašti upravo kao da je izgrađeno gomilom europskog novca. I najveći bi euroskeptik u ovome centru propitao svoje stavove. Okoliš zgrade obogaćen je autohtonim biljnim vrstama i ovaj interpretacijski mikrokozmos posjetitelju nudi sve ono što bi, eventualno, mogao vidjeti tijekom dugih šetnji oko otoka.

Ali nisam baš toliko lijen, a dan ovdje teče sporije od Drave. Moram se pomaknuti, jer mogao bi me usisati kao riječni vir.

Odlazim dalje prema restoranu, u nadi da ću saznati još nešto o velikoj poplavi. Dravska iža, kažu, nudi najbolji fiš u kraju. No vruće je i naručujem gemišt. Konobarica nije razgovorljiva, za razliku od bračnog para za stolom preko puta. Oboje su profesionalni šoferi, imaju tridesetak autobusa i pričaju nam o svojim dugim turama u Sankt Peterburg ili Istanbul. Kažu da godinama dolaze na Križnicu loviti ribu, ali sportski. Catch&release. Spavaju u Dravskoj iži, ugase svoje autobuse i telefone i onda po čitave dane sjede uz rijeku i zabacuju štapom. I ja bih, nakon toliko kilometara na cesti.

'Kad odemo ovdje za vikend, djeca nas pitaju gdje smo to bili. A mi im kažemo: U Amazoni! Pa nas pitaju: Kakva sad Amazona? Čujte, ovdje nema kruha, nema espressa, nema signala za telefon. Znači, čista Amazona!' govore mi kroz smijeh Štefica i Ivek, a konobarica dodaje da ima kruha. Domaćeg, kad ga ona umijesi. O poplavi se ovdje uopće ne govori - bilo pa prošlo.

Ono što je za jedne Amazona, za druge je 'jedini naseljeni riječni otok u Hrvatskoj'. Ali među 'riječnim ljudima' (to su opušteni, usporeni i dobrohotni ljudi, Nijemci ih nazivaju Wassermenschen) koje srećemo u ovome kraju ne postoji konsenzus oko toga da je Križnica doista otok.

'Ma to ti je čisti marketing, kakav otok. Na drugom kraju možeš preko grabe prijeći u Mađarsku, tako da tehnički nije otok, mada praktično jest, jer ne možeš kroz Mađarsku doma. Nego, ako se hoćeš okupati, obvezno uđi na ovome mjestu pa idi u onome smjeru', govori mi jedan od kupača na Copacabani, dodajući da vrlo često dolazi ovdje i zapravo se ne može načuditi tome da više ljudi ne dolazi uživati u rijeci. Inače, Drava je na ovome mjestu brza i debela, struje se naočigled sudaraju te treba znati gdje i kako ući u rijeku pa zaplivati, a da te ne odnese prema skeli, mostu, Mađarskoj, Srbiji ili gdje već… Čovjek na otoku izgubi pojam o prostoru.

Kažem otoku, jer mnogi su ipak uvjereni da je, onoj grabi unatoč, Križnica otok. Uostalom, ta je graba ponekad i puna vode. Naime, s obzirom na to da teče nizinskim područjem, Drava stvara mnoštvo rukavaca i meandara, a to je osobito izraženo baš na području naselja Križnica, gdje zbog toga dolazi do zanimljivog fenomena da se Drava ulijeva sama u sebe i tako stvara otok površine oko pet kvadratnih kilometara. Samo naselje Križnica, neki će reći, ima 130 stanovnika, dok će drugi tvrditi da ih je 50 ili 60. Teško je, zapravo, utvrditi to jer na Križnici ima mnogo vikendica, ljudi dolaze i odlaze, provedu nekoliko dana pa se vrate u Pitomaču ili gdje im je već 'primarni' dom.

Izlazim iz rijeke i tako osvježen gledam u masivni tok Drave i ona me nekako hipnotizira. Shvaćam zašto su Wassermenschen tako mirni i susretljivi ljudi. Uto mi meditaciju prekine zvuk brodskog motora. Na plažu se iskrca poveća grupa ljudi; nose vreće s pivama i mesom. Pristižu uz galamu i glazbu. Bujica nije bila odnijela betonski roštilj na plaži i to ih odmah razveseli. U času je vatra upaljena; dio društva nestaje i skače u rijeku, a jedan nesretnik, kao što to obično biva, zadržava se kod roštilja i kreće s pečenjem mesa za ekipu. Isprva nepovjerljiv prema novinaru, kaže mi da su oni koprivnički vatrogasci i često dolaze ovdje na kupanje.

'Bolje da ste tu nego da gasite požare po Koprivnici', kažem mu.

'E, nemoj napisat da smo vatrogasci, ljudi će mislit da smo zgubidani', uzvraća mi on, pa me nudi grahom i pljeskavicom. Sve domaće, kaže.

'Ma ljudi vas vatrogasce oduvijek vole, nemaš brige', uvjeravam ga.

'Čekaj, moram pitat tatu. Ono ti je naš tata', pokazuje na starijeg čovjeka u njihovom društvu, vjerojatno zapovjednika brigade. Čovjek izlazi iz rijeke i prilazi roštilju pa daje 'sinovima' dozvolu da se outaju kao koprivnički vatrogasci. Društvo je dobro raspoloženo i nakon kraćeg uvjeravanja rado pristaju na fotografiranje. Tu je i tata, ponosan na svoje sinove. O poplavi, kažu, ne znaju mnogo, ali sviđa im se novi izgled plaže.

Uskoro će otkucati puni sat i pješčanom plažom vraćam se prema skeli. Na putu ka kopnu opet gledam u te podravske Maldive i ne vjerujem vlastitim očima. Vjetar će uskoro sav taj pijesak raspuhati, a onda će ovo mjesto opet postati 'samo' plaža na dobroj staroj Dravi; poznate vizure i muljevitih, travnatih plaža.

Ali i to će - uz onaj neisprobani fiš - biti dovoljno da se na Križnicu što prije vratim.