Vanessa je prvo bila oduševljena i u tom elanu preselila se na Šoltu. Prešetala je, veli, cijeli otok i primijetila gomilu razbacanog smeća. 'Nisam više htjela tamo živjeti', ekspresno dodaje.

Preskačemo par poglavlja. Zanima nas pulska faza Amerikanke. U Puli se, naime, Vanessa skućila u obitelji i tu ju je Hrvatska izula iz cipela: 'Prvih šest mjeseci obitelj me zvala na ručkove, obrađivala sam s njima vinograd iako uopće nisu govorili engleski. Osjećala sam se uključeno, i to onako kako se nikad nisam prije osjetila. Hrvatska me podsjetila na SAD prije trideset godina, kada sam odrastala, kada su ljudi još bili povezani i obitelj je nešto značila.'

Prošli su mjeseci i vlasnici su Vanessi ljubazno rekli da više ne može ostati jer joj je istekla viza. Amerikanki to nije palo na pamet, no zacrtala si je da mora pod svaku cijenu ostati u Hrvata; uputila se u vizni ured za strance i objasnila službenici da uči hrvatski i piše knjigu. 'Mogla sam biti deportirana, ali sam stvarno imala sreće s tom ženom. Produžila mi je boravak za tri mjeseca. Osjetila sam – Hrvatska je moj novi dom.'

Dosad nisam sreo ijednog stranca koji bi bio tako oduševljen Hrvatskom, uz minimum vanjske socijalizacije i maksimum uključenosti u obiteljski život. Vanessa je i u Zagrebu dio obitelji. Živi za domaću atmosferu, pozdravljanje sa susjedima i ine malomišćanske čarolije kojih imamo napretek, unatoč činjenici da slovimo kao metropola: 'Promijenila bih u Hrvatskoj... mogućnost da stekneš prijatelje. Nedostaju mi aktivnosti s drugim ljudima. S druge strane, smeta mi kako se ljudi ophode po tramvajima i autobusima. Svi se naslanjaju jedni na druge kad je gužva, ne postoji smisao sa osobni prostor.' Smeta Vanessu i što lokalci ne drže puno do vlastite kulture. Dok ona pita ljude kako da nabavi titlove za ovaj ili onaj hrvatski film, oni joj mahom odgovaraju da se ne trudi previše jer hrvatski filmovi ionako nisu bogznašto.

Pitam je što bi iz Hrvatske uvezla u SAD. Ljude, veli. I sarmu. Neke pjesme. Pogotovo one s Narodnog radija. E, da, i ćufte. Sad smo već zabrazdili u Vanessi dragu temu, nema nazad. Hrana. Dakle, Hrvatska je Amerikanku naučila probavati nova jela: 'Prije bih uvijek bila na oprezu kada bi trebalo kušati nešto novo, no jedna mi je žena ove godine dala savjet – kada probaš novu hranu, probaj je tri puta. I istina, na prvu ti se možda ne svidi, ali na treću definitivno da. No to mi još uvijek nije pomoglo da zavolim palentu. Točnije, totalno je mrzim.'

Vanessa po Zagrebu viđa previše umornih lica i osjeća dužnost da uzvrati Hrvatskoj za sve što je dosad primila. 'Napisat ću dvojezični roman, na hrvatskom i engleskom', kaže. 'Bit će inspiriran obiteljskim vezama. Žena definitivno ne želi biti još jedan Amerikanac u Hrvatskoj. Ne želi da je prati stereotip američkog turista koji ide okolo ne razumijevajući zemlju u kojoj boravi. Amerikanci su glasni i razmaženi', rekla je i poentirala: 'Ne možeš cijeniti zemlju u kojoj boraviš ako ne začepiš i promotriš detalje koji te okružuju.'

Umjesto izbjeglica, Hrvatska udomljuje Amere. Naprednije ne može.