Jesu li Zagreb i Beograd prekršili Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948., najviši UN-ov sud odlučit će 20 godina nakon oružane agresije Srbije na Hrvatsku i 16 godina od podnošenja hrvatske tužbe.

Zagreb vjeruje da je sudu sa sjedištem u Den Haagu iznio dovoljno dokaza za osudu Srbije za genocid nad Hrvatima od 1991. do 1995., a Beograd je uvjeren da je dokazao odgovornost Hrvatske za genocid nad Srbima u Oluji u ljeto 1995.

Znajući da je to najteže kazneno djelo ujedno i najteže dokazivo, obje su strane isticale da je, bez obzira na presudu, najveća vrijednost postupka prilika da se razjasne povijesne činjenice na temelju kojih je moguće potpuno pomirenje dviju susjednih država nakon rata u kojem je poginulo više od 21.000 ljudi.

Ljudi u Srbiji moraju otvoriti oči, odreći se mitova o izgubljenim ratovima i u postupku približavanja EU-u raščistiti sa svojim krivim predodžbama o događajima devedesetih, smatra Zagreb. 'To bi bio početak pomirenja na području bivše Jugoslavije. Ako ostanemo ukopani u svojim mitovima, možemo se nadati ponavljanju istog ciklusa za 20, 30 ili 50 godina, što bi bilo tragično', upozorila je glavna zastupnica Hrvatske Vesna Crnić-Grotić na usmenoj raspravi u ožujku prošle godine.

Neovisno o tome hoće li sud prihvatiti njezinu tužbu protiv Hrvatske, Srbija smatra da je cilj ostvaren i prikazana istina o stradanju Srba u Oluji i ratu. 'Ratni zločini ne zastarijevaju i ne smiju zastarjeti. To nije samo u interesu Srba i srpskih žrtava ili Hrvata i hrvatskih žrtava. To je u interesu cijelog čovječanstva, to je dužnost Hrvatske i Srbije i to je put za pomirenje', istaknuo je tada voditelj srbijanskog pravnog tima Saša Obradović.

Kada je u sličnom postupku odlučivao o tužbi BiH protiv Srbije, ICJ je 2007. presudio da se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima, ali da za njega nije odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo.

Vijećajući posljednjih osam mjeseci, 17 sudaca imalo je u vidu i tu presudu, kao i odluke Haaškog suda (ICTY) koji za zločine sudi pojedincima, a ne državama i koji za rat u Hrvatskoj nije osudio nijednog Hrvata, a jest brojne srbijanske čelnike.

Mogu li se zločini, dobrim dijelom već dokazani i kažnjeni pred ICTY-jem, okarakterizirati kao genocid i jesu li za njega odgovorni službeni Zagreb i Beograd, glavno je pitanje kojim su se bavili suci ICJ-a, suda koji od osnutka 1945. za genocid nije osudio nijednu državu.

Genocidna namjera - za Hrvatsku razmjeri i obrazac napada, za Srbiju Brijunski sastanak

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, koju je 1948. donijela Opća skupština UN-a, definira genocid kao djela počinjena 's namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine'.

Kako Srbija ne bi izbjegla odgovornost za genocid u Hrvatskoj, kao što ga je izbjegla u BiH, hrvatski pravni zastupnici tražili su od suda da snizi visoki standard dokazivanja genocida postavljen u 'bosanskoj' presudi. Po njihovu mišljenju, dokaz ne bi trebao biti samo 'ostvareni' genocid ili veliki broj stradalih kao u Srebrenici, nego je dovoljno dokazati genocidnu namjeru koja, zajedno sa zločinom, čini to teško kazneno djelo.

Zločini nad Hrvatima mogu se smatrati genocidom koji su počinile JNA i srpske paravojne postrojbe pod vodstvom, kontrolom i uz financijsku pomoć Beograda, tvrdili su. Razmjeri i obrazac zločina, izgovorene riječi, rasistička propaganda - sve to izvan svake sumnje potvrđuje genocidnu namjeru Srbije da uništi Hrvate na područjima koja su trebala postati dijelom tzv. Velike Srbije, smatra hrvatski pravni tim.

Kao 'sinonim genocida' istaknuli su hrvatska sela Škabrnju i Saborsko koja su 'izbrisana s lica zemlje' te uništeni Vukovar i Ovčaru na kojoj je nad oko 200 hrvatskih branitelja i civila počinjen jedan od najgorih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Srbijanski pravni tim genocidnu namjeru nalazi na Brijunskom sastanku uoči Oluje kada je, tvrdi, politički i vojni vrh predvođen tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom smislio plan o protjerivanju Srba iz Hrvatske.

Usporedili su to s nacističkim genocidom nad Židovima ili turskim nad Armencima i optužili Tuđmana da je želio proširiti 'Lebensraum' (životni prostor) za Hrvate. Tu zločinačku akciju isplanirali su 'Tuđman i njegovi' na Brijunima, rekao je član srbijanskog tima William Schabas. 'Tuđmanov plan bio je protjerati ih, ne dopustiti im povratak, zadržati njihovu imovinu i kuće te u njih naseliti Hrvate iz dijaspore', tvrdio je taj profesor međunarodnog prava.

Nepomirljive pozicije pokazale su se i u tumačenju prirode rata u Hrvatskoj - hrvatski zastupnici tvrdili su da se radi o agresiji Srbije, a srbijanski da ga je isprovocirao Tuđman.

Članica hrvatskog tima Andrea Metelko-Zgombić pred sudom je argumentirala da je Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića onesposobila predsjedništvo bivše SFRJ i preuzela kontrolu nad JNA kojom je provodila agresivnu politiku s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije.

Milošević je iskoristio ustavnu krizu u bivšoj državi i ovladao snagama JNA koje su u ljeto 1991. sa srpskom paravojskom krenule u otvoreni napad na Hrvatsku, istaknula je i dodala da je na izravan poticaj iz Beograda trajala i pobuna hrvatskih Srba koji su zauzeli trećinu hrvatskog državnog teritorija.

'Tuđman je htio i isprovocirao strašni etnički rat, jer je očajnički želio državu Hrvatsku', ocijenio je pak odvjetnik Wayne Jordash iz srbijanskog tima. 'Bili su to tragični događaji do kojih dođe kad se vlastiti narod koristi za ostvarenje osobne ambicije, da se osigura mjesto u povijesti', istaknuo je.

ICJ - prilika za rješavanje pitanja iz rata

Do sudskog epiloga dugogodišnjeg spora pred ICJ-em došlo je jer se Hrvatska i Srbija nisu uspjele dogovoriti oko povlačenja tužbi. Na ponudu iz Beograda Zagreb nije pristao, smatrajući da Srbija nije u cijelosti odgovorila na ključna pitanja zaostala iz rata - sudbinu nestalih, povrat opljačkane imovine i suđenja protiv počinitelja ratnih zločina.

Zagreb smatra da je suđenje pred ICJ-em važno kao posljednja prilika da Srbiju natjera na suradnju, osobito nakon što je Slobodan Milošević umro 2006. pa mu je pred ICTY-jem prekinuto suđenje.

'Čini se da Hrvatska pravdu može ostvariti jedino pred ovim sudom', rekla je Crnić-Grotić ukazujući na nespremnost srpske politike i sudstva da se suoči sa zločinima i kazni počinitelje.

U tužbi iz 1999. Hrvatska tereti Srbiju za smrt 12.500 ljudi, stradanja 7700 logoraša i uništenje 1500 vjerskih objekata. Prioritet službenog Zagreba je rješavanje sudbine 865 nestalih Hrvata, pa od Beograda traži podatke o masovnim, individualnim i tzv. sekundarnim grobnicama u Hrvatskoj i Srbiji. Zahtijeva i povrat kulturnog blaga otetog s okupiranih područja - ukupno 25.000 umjetnina iz 45 muzeja, tisuću religijskih artefakata i privatnih arhiva i biblioteka.

Srbijanski zastupnik Obradović u završnoj je riječi istaknuo da su i hrvatska i srbijanska strana nezadovoljne rješavanjem sudbine nestalih osoba, ali da otkrivanje nestalih 'nije stvar nečije inicijative, nego suradnje dviju strana'.

'Srbijanska vlada svjesna je svojih obveza u otkrivanju nestalih, bez obzira na njihovu nacionalnost. To je interes Hrvatske, Srbije i cijelog čovječanstva i vlada Srbije predana je tom zadatku', istaknuo je Obradović, navodeći da Beograd traži 1748 Srba.

Srbija u protutužbi iz 2010. tvrdi da je u Oluji ubijeno 1719 i protjerano 250.000 hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, što je gotovo dovelo do nestanka te etničke skupine koja je prije Drugoga svjetskog rata činila 20 posto hrvatskog stanovništva, 1991. dvanaest, a danas četiri posto.

Od Hrvatske traži kažnjavanje počinitelja genocida, stvaranje uvjeta za povratak izbjeglih Srba i poštivanje njihovih ljudskih i građanskih prava. Beograd zahtijeva i da Hrvatska ukine praznik Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja kojim 5. kolovoza obilježava pobjedu u Oluji kao legitimnoj akciji oslobađanja okupiranih teritorija u kojoj je poginulo 196, ranjeno više od 1000 i nestalo petnaest hrvatskih vojnika i policajaca.

I Hrvatska i Srbija traže odštetu o kojoj bi sud odlučio naknadno, po završetku postupka koji je Hrvatsku stajao 28 milijuna kuna, Srbiju oko šest, a obje su zemlje najviše novca potrošile na strane pravne stručnjake.

Kad predsjednik ICJ-a Peter Tomka u utorak iza 10 sati pročita presudu na neutralnom terenu haške Palače mira, bit će jasnije hoće li doći do okretanja nove stranice u bremenitim odnosima Hrvatske i Srbije.