Svaki prolaz, stijena i pukotina ovog podzemnog dragulja, koji je zbog svoje iznimne vrijednosti 2006. godine proglašen zaštićenim kulturnim dobrom Hrvatske, spreman je ispričati kako su rudari pronalazili žile srebra, a oni koji žele saslušati njihove šaptaje u tami uvijek su dobro došli.

Nekada u vlasništvu obitelji Zrinski

Sadržaj rudnika obogaćen je novim skulpturama, dok su stare obnovljene. Sve su skulpture izrađene od hrastovog drva, a najveći problem drvu u rudniku predstavlja vlaga. 'Problem je s velikom vlagom, em smo pod zemljom, em se kondenzira. Ljeti je relativno ugodno i hladno, a zimi je obrnuto pa kad uđe topli zrak u kombinaciji s hladnoćom kondenzira se po zidovima, po stijeni, po svuda. Kroz neko vrijeme pod takvim uvjetima drvo potrune', pojasnila nam je Andreja Kostelić, profesorica geografije i djelatnica Parka prirode Medvednica.

Pet minuta hoda od Planinarskog doma Grafičar, rudnik Zrinski nekada je bio vlasništvo najpoznatije hrvatske velikaške obitelji Zrinski po kojima je i dobio ime. Obitelj Zrinski je sredinom petnaestog stoljeća od kralja Matije Korvina dobila rudarski privilegij prema kojim im je bilo dopušteno na svim svojim posjedima vađenje rude. U ovom rudniku, Zrinski su iskopavali srebro kojeg su poslije, obzirom da rudnik nije bio pretjerano obogaćen, prepustili gradu Zagrebu i njegovim građanima.

O rudniku Zrinski kao takvom se ne zna puno, pa su se u rekonstrukciji rudnika koristili zapisima srednjovjekovnog liječnika kojemu je rudarstvo nakon medicine bila druga strast. 'Postoji samo jedan zapis o dva rudara, koji možda i nisu bili rudari nego, u nekakvoj koncesiji i to je sve. U rekonstrukciji smo se koristili knjigom Georgiusa Agricole čovjeka koji je bio liječnik, ali jako ga je zanimalo rudarstvo i sve je detaljno proučavao i zapisivao u knjizi De Re Metallica', kazala nam je Kostelić.

Snjeguljica i sedam patuljaka

Biti rudar u srednjem vijeku nije bilo najsretnije zanimanje. Posao je bio izuzetno zahtjevan, a bez tehnologije i zaštitne opreme, rudari su se na svakodnevnoj bazi suočavali s ekstremnim fizičkim naporima i opasnošću. Rudnici su se nalazili na nepristupačnim mjestima, a u njima je bilo zagušljivo, puno prašine i dima. U slučaju da vam se kći zaljubila u rudara u srednjem vijeku ne biste baš bili zadovoljni, jer su rudari bili na dnu socijalne ljestvice, posao nije bio dobro plaćen, a malo je onih koji bi doživjeli starost.

Srednjovjekovni rudari radili bi po čitave dane, a kako su uvjeti rada bili teški, često su i umirali. 'Bio je to težak fizički posao, a ovdje je mračno, vlažno, hladno. Udisali su prašinu koja se dizala, slabo su se hranili, a nedostatak sunca oslabio im je imunitet, zbog čega su im se kosti nepravilno razvile što je izazvalo nizak rast' pojasnila je Kostelić.

Hodnici nosili ženska imena

Hodnici rudnika nosili su ženska imena, jer kako se žene nisu bavile rudarenjem vjerovalo se da će im ova gesta donijeti sreću, a kako je jedan dio rudnika zemljani, što je predstavljalo opasnost od urušavanja, rudari su odlučili koristiti kestenovo drvo radi njegove čvrstine kojima su radili podgrade. 'Podgrade su se stavljale da učvrste hodnik i da spriječe urušavanje, čak su rudarima služile kao nekakva vrsta alarma jer kad bi došlo do nekih pomaka drvo bi pucalo i taj bi ih zvuk upozorio na opasnost'.

Kod hodnika od čvrste stijene priča je bila malo složenija. Bilo je teže kopati, pa je prema procjeni stručnjaka za hodnik od deset metara rudarima trebala čitava godina da ga prokopaju. 'Bilo je zahtjevno i sporo, sve se radilo rukama. Nije bilo tehnologije i kopali su u mraku' objasnila je Kostelić.

Rudnik rado obilaze i strani posjetitelji

Mnogi posjetitelji nakon ponovnog otvaranja, pohrlili su vidjeti novo izdanje ovog povijesnog dobra zagrebačkog omiljenog vikend izletišta, a tijekom ljetne turističke sezone među posjetiteljima ima i stranaca za koje se obilazak odvija na engleskom jeziku.

Stranci do informacija o atrakcijama rudnika dolaze preko oglašavanja u suradnji s Turističkom zajednicom grada Zagreba.

'Sad smo napravili online kartu pomoću koje se ljudi mogu orijentirati i vidjeti gdje se što nalazi i što je u ponudi. Svaki mjesec u objavljujemo brošuru gdje navedemo radno vrijeme špilje, rudnika i Medvedgrada i ostalim detaljima', kazala je Kostelić.

U projektu obnove rudnika Zrinski, sudjelovao je Grad Zagreb koji je sufinancirao oko osamdeset posto projekta, a sama obnova koštala je oko 180.000 eura. Obnova je trajala tri mjeseca i u rudniku je postavljena nova rasvjeta i ozvučenje, obnovljena su vrata kroz koja se ulazi u rudnik i sanirane su stube, te ograda koja prati rudnik izvana.