U pedeset dana Vlado je pedalirao od Zagreba do Nordkappa, najsjevernije zemljine točke smještene u Norveškoj, prešao 7200km (147 km po danu, prosječna brzina bila oko 20 km/h, oko 8 sati na sicu svaki dan), a skupio je na tom putu toliko doživljaja da njihov dugotrajni okrepljući učinak ne može pomutiti ni poslovično bljutava domaća gospodarsko-politička situacija. Tu negdje nalazi se i motiv putovanja, koje kao i sva velika djela počinje - nepristajanjem da se živi onako kako vam drugi skroje…

Bijeg od ubitačne hrvatske stvarnosti

‘Volim prirodu, sport, izbijanje energije, izazove, putovanja. Kao i drugi, s vremena na vrijeme želim otići iz gradske vreve, zaboraviti naslovnice s neofašistima, lažnim epidemijama i gospodarskim krivuljama i uroniti u mir koji pruža samo netaknuta priroda. I to određena vrsta prirode. Planina. Vikend izlet nije dovoljan. Kako je vrlo teško naći suputnika za jedan takav pothvat, a planinu sam naučio poštovati i mislim da je na takvo što neodgovorno ići sam, bicikl se pokazao kao kompromis koji zadovoljava moje želje. Nordkapp je odabran pragmatičnom eliminacijom ostalih lokacija. Da sam krenuo bilo gdje na istok, brzo bih se našao u ratnoj zoni, čisti zapad me nije vukao, u Afriku s biciklom ne idem. Možda motorom. Ostao je sjever', objašnjava, pa na karti skače do 26. dana puta – prvog dana odmora, koji je dočekao u Oslu u stanu Igora i Zorana, dvojice kul tipova iz Zagreba koji tamo žive, a koji su mu poput mnogih drugih domaćina u jednom danu pokazali sve ono što se u običnim sivim građanskim egzistenicijama pogubi u trci između loših vijesti i obaveza.

‘Taj stan točno je 3.722 km od ljekarne u Sigetu. Put me bez odmora vodio kroz Hrvatsku, Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Francusku, Luksemburg, Belgiju, Nizozemsku, Njemačku, Dansku, Švedsku i za kraj Norvešku. A na tom putu prva prepreka bile su Alpe!' Hanibal ih je prešao na slonovima, Vlado biciklom i to sam.

Ljepota i pokora biciklističkog putovanja

‘Znao sam da će biti teško, ali sam uživao. Vozio sam po mećavi, da bih 10 minuta kasnije u kratkim rukavima na pauzi za kavu nanosio kremu za sunčanje. Bilo mi je hladno, spavao sam u šatoru na -10, pio pivo s lokalcima na benzinskim pumpama, promatrao tipične alpske krajolike s kravicama, pašnjacima i snijegom pokrivenim vrhovima i na kraju došao do jezera Bodensee. Predivno vrijeme, ljudi uživaju u dokolici, svud oko mene uređena Švicarska sa svojim stazama za bicikliste, pješake, koturaljkaše. Proljeće – a onda obrat - potop u Baselu, kiša koja nije stala 15 sati', priča pa preskačući idile Francuske, zastane na Danskoj - zemlji u kojoj je izgovorio najveći broj psovki u jedinici vremena.

‘Dočekala me s jakim vjetrom, takvim da me jedino psovanje spašavalo. Pokazivao sam srednji prst u prazno. Bio sam iznenađen, ljut, bijesan, jadan. Ponekad bi se dogodilo pola sata zavjetrine. Onda bih uživao u neobuzdanoj voznji. Pa opet vjetar. Nakon toga bih bio samo tužan. Tako je bilo sve do ulaska u Švedsku. Koliko je trajalo? Možda 7, možda 8, 9 dana. Ni sam ne znam', kaže. Tamo gdje je priroda postavila zapreku – pojavili su se ljudi. Divni ljudi.

Dobri ljudi od napornog puta učine predivno putovanje

‘Nenadana poznanstva, ljudi koji su se pojavili nitokud i isto tako nestali,  obogatili su putovanje i pomogli da prođem kroz teške dionice. Valjda su moje izmučeno lice i žgoljave noge, pogled na natovareni bicikl izvukli ono najbolje od ljudi. Konobar Bosanac iz Švicarske koji me otpravio s vrećicom punom slatkiša, čipsa, malih bočica alkohola (unučića) i 0,25 l Freixenet šampanjca, koji sam kao izazov čuvao do samog kraja ne bi li u stilu proslavio dolazak na cilj. Litvanci u Švedskoj koji su me počastili pivom i kobasicama i cijielih pola kile špeka. Vlasnik benzinske koji mi je unatoč dugovima i lošem poslovanju dao dvije kave za cijenu jedne nakon što smo u razgovoru ugodnom proveli 2 sata... Ljudi su bili taj faktor ‘iz sjene’ koji me punio osjećajem zahvalnosti i davao mi snagu u trenucima kad se činilo da je sve pošlo krivo!' priča pa kreće na Norvešku, najdužu etapu svog pedaliranja. Kad je zastao u Oslu, čekalo ga je još 3000-3500 kilometara. Koliko točno. ni Googlee nije znao.

Pogrešna odluka!

‘Google nije baš pametan kad dođe do fjordova, trajekata, cesta koje su zatvorene. Krenuo sam iz Osla gonjen energijom jednodnevnog odmora put Fagernesa, malog mjesta gdje počinje prva od 8 nacionalnih ruta koje ću u nadolazećim danima proći na svom putu k sjeveru. Iako bi moj logičan pravac sjevera bio puno kraći da sam išao najkraćom rutom, ponovio sam scenarij ‘kontinentalne' Europe i ispresjecao Norvešku uzduž i poprijeko. To je bez sumnje najljepša država koju sam imao priliku posjetiti: jezera, rijeke, potoci, fjordovi, snijegom prekriveni planinski vrhovi, plaže, arhipelazi i otoci, livade, šume, raspsodija boja, tolika različitost krajolika. Veličanstvena, divlja, surova, ali i blaga, raznolika. Spavao sam na vrhu Valdresflye šatora ukopanog u snijeg i probudio se okružen bjelinom snijega i plavetnilom neba. Plovio sam trajektom kroz Geiranger fjord, za koji kažu da je najljepši, pa popeo Olovu cestu i uživao u pogledu odozgo. Vozio sam se Atlanterhavsvegenom mostovima koji poput luka idu gore dolje i spajaju otoke i to baš u vrijeme kad je i ekipa iz Top Geara odlučila snimiti emisiju tamo. Uživao sam u trosatnim zalascima sunca…’ priča Vlado usput dobacujući kako je novi odmor imao u Tromsu u kojem je zatečen velikom kišom zastao 2 dana, a onda krenuo prema Alti, da bi nakon 6 sati pedaliranja po kiši shvatio do koje je mjere donio pogrešnu odluku.

50 dana pedaliranja

‘Ni tada, nijednom tijekom putovanja, nisam se zapitao šta će sve to meni. Ni vjetar, ni hladnoća, ni kiša i snijeg nisu me natjerali da na trenutak požalim što sam si zadao tako zahtjevan cilj. I nije sve bilo tako crno, zapravo, uopće nije bilo crno jer sam sam od Boda već bio u zoni ponoćnog sunca. Na zadnjih 250 km između Alte i Nordkappa krenuo sam u 13.00. Svuda me pratio dan, ali kako je bilo oblačno, za mene se taj fenomen svodio na bjeličastu svjetlost, nešto kao da je u Hrvatskoj stalno pola sedam … Na kraju, valjda se Sunce smilovalo u noći kad sam vozio u jednom komadu tih 250 km. Negdje oko ponoći vidio sam sunce sa svim bojama koje je slalo pri zalasku, da bi se netom opet rodilo u novoj rapsodiji boja. Kad me obasjalo, odlučio sam ići do kraja. Na Nordkapp sam stigao u 9.30. Točno 50 dana nakon odlaska iz Zagreba. Budnost koja je trajala 36 sati savršeno se uklopila u nadrealni krajolik krajnje točke našeg kontinenta. Savršen, nestvaran dolazak na cilj’, prisjeća se, a onda u brzoj uputi poput onih na papiriću priloženima uz lijek, dodaje:

BICIKL: ‘Kona, Kona Rove, odradila je izazove pred koje sam je stavio perfektno. Pola godine sam tražio takvu curu i bila mi je baš onakav oslonac kakvom sam se nadao. 7200 km bez i jedne probušene zračnice. Preživjela je čak i put povratka avionom, nemarnim bacačima prtljage usprkos, neoštećena i sad zasluženo nadograđena naljepnicom Nordkapp 71 10 21 željno iščekuje nove pohode.'

TIJELO: 'Najviše su mi nastradale ruke. Nakon 3 tjedna otišao mi je osjet u lijevoj ruci pa njome više nisam mogao mijenjati brzine. Naučio sam na obje ručice to činiti s desnom. Par dana prije kraja na desnom palcu mi se sama od sebe otvorila koža, kao posjekotina od oštrice. Uzrok - vjetar i hladnoća, razlog - izbjegavanje korištenja kreme za ruke, jedna od rijetkih lijenosti koje sam si dopustio.
Imao sam jednu jedinu tjelesno-duševnu krizu. Nakon prvog piva i prije 100. km u Sloveniji počelo me boljeti lijevo koljeno. Ono me uvijek boli kad idem na zahtjevnije planinarenje, ali samo prvi dan, i onda prođe. I kad pretjeram s km u trčanju. Ali nikad na biciklu? Bilo me strah, izgubio sam oslonac odlučnosti, počele su me izjedati nedoumice i sumnje, ljutila me ta jedna mala slabost. Osjećao sam ga cijelim putem, ali nikad me nije iznevjerilo.'

GLAVA: 'Misli o hrani bile su najučestalije. Losos kojim se već dulje vrijeme želim počastiti, kolači, čokoladice, novi okus sirnog namaza, sladoled, drugo pivo na kraju svakog dana, sve me to držalo motiviranim za novi zalogaj kilometara.'

HRANA I SPAVANJE: 'Nisam pojeo niti jedan plaćeni kuhani obrok. Pekao sam si jaja, kuhao kobasice i hrenovke, tjesteninu s tunjevinom. Tamanio sam sendviče. I do osam komada za večeru. Svaki dan jedna voćka. Tu i tamo slatko. Sušeno voće, orašasti plodovi, proteini konoplje. Pola kile majoneze u cca 5 dana. Unatoč tome, do dolaska u Oslo vidjele su mi se pločice na trbuhu, ali ne od mišića nego od kože prilijepljene za rebra. Nakon toga sam pojačao slatkiše i vratio izgubljene kilograme. Tijekom svog puta nisam ni jednom platio smještaj. Tri puta spavao sam u domovima dobronamjernih neznanaca, dvije noći u Oslu. Ostatak je otpao na šator, dva bivka u grmlju, jedan na benzinskoj, jedan u čekaonici grijanog poda u trajektnom pristaništu malog mjesta i jedan koji je u nadi da ću opet naići na čekaonicu grijanog poda, završio u WC-u. Bio je zaista uredan i prostran, spavao sam na madracu.

NUSPOJAVE: Zadovoljan sam! Svjedočio sam prirodi koja oduzima dah, doživio nevjerojatne stvari i upoznao divne ljude. Niti jednom nisam ostao bez vode, hrane, WC-papira, baterija u mobitelu, fotiću, go-pro-u. Nisam se razbolio, ozlijedio, zalutao. Naučio sam nove vještine i usavršio stare. Za ovo što sam izveo bili su potrebni izdržljivost, upornost, tvrdoglavost… Možda i - crta mazohizma.