Poput Katalonaca, Baski se desetljećima u Španjolskoj bore za neovisnost, a korijeni njihova nacionalizma vidljivi su još u posljednjem kvartalu 19. stoljeća kao reakcija na centralizam Madrida. Međutim radikalan pristup toj borbi zaživio je tek 1958. godine, kada je osnovana organizacija ETA (Euskadi ta Askatasuna — Domovina Baskija i sloboda).

Iako je frankizam u Baskiji sve do kraja šezdesetih uživao visoku društvenu legitimaciju, unatoč tome što je pridonosio nasilju i prisilnoj šutnji, jer istaknuti pojedinci skloni režimu zauzeli su važna mjesta na društvenoj ljestvici, trendovi iz svijeta, u kojem su jačali različiti mladenački pokreti, stigli su i u Španjolsku. Premda su isprva bili nacionalisti i prije svega protufrankisti koji su se zalagali za neovisnost Baskije, ETA će se deset godina od svog osnutka prometnuti u naoružanu skupinu zbog čijih će akcija živote izgubiti gotovo devetsto ljudi.

Francovim padom 1975. godine i prijelazom u demokratske vode ETA ne prestaje s djelovanjem. Dolazi do frakcijskih podjela na dva krila, vojno-političko i vojno. Uz to, velik broj članova nakon Francove smrti napušta ETA-u i prelazi u revolucionarnu stranku EIA-u, koja se željela demokratskim putem izboriti za neovisnost.

Unatoč padu diktatora, godine nakon donošenja španjolskog Ustava 1978. pa sve do kraja osamdesetih pokazale su se kao najkrvavije.

Paralelno s njihovim napadima, u Baskiji je jačala svijest građana o nužno potrebnom miru pa su se diljem te pokrajine održavali prosvjedi protiv nasilja, ali sve to dovodi do krhkih primirja između španjolskih vlasti i ETA-inih naoružanih skupina, a 1995. dala je i mirovni prijedlog u kojem je tražila uspostavu baskijske države, odnosno priznanje suvereniteta na baskijskom teritoriju, pravo na samoopredjeljenje i oslobođenje svih članova ETA-e iz zatvora. Zauzvrat bi se prestalo s akcijama.

No njihov prijedlog je odbijen jer je bio suprotan Ustavu. Terorizam na ulicama Španjolske nakon toga događao se u manjem obimu, a poslije napada na SAD 11. rujna 2001. godine pooštrile su se diljem svijeta antiterorističke mjere, mijenjali zakoni koji omogućavaju zamrzavanje sumnjivih računa…

Pet godina kasnije proglašeno je primirje koje je trajalo svega nekoliko mjeseci, a tada je eksplodirala bomba na aerodromu u Madridu. Ipak, 2010. ETA je proglasila opće primirje, za čiji je nadzor bila zadužena međunarodna zajednica. S gašenjem ETA-e ne znači da je prestala borba za neovisnu Baskiju. Težnja te pokrajine na sjeveru Španjolske za neovisnošću i dalje je itekako prisutna i borba za to vodila se paralelno ETA-inim djelovanjem, ali i miroljubivim procesima.

Tako je baskijski parlament 2005. prihvatio ideju bivšeg predsjednika Baskije (1999.-2009.) Juana Joséa Ibarretxea, poznatu kao Plan Ibarretxe, prema kojoj bi Baskija uspostavila slobodni savez sa Španjolskom, s pravom na samoodređenje, po uzoru na status Portorika u odnosu na Sjedinjene Američke Države i Quebec u Kanadi.

Ibarretxe je veliki zagovaratelj glasa naroda i uvjeren je da će Baski i Katalonci do 2030. imati svoju državu.

Krvava borba za irsku nezavisnost

Ono što je ETA bila u Španjolskoj to je Irska republikanska armija (IRA) bila u Ujedinjenom Kraljevstvu – teroristi koje treba ukloniti. Nastala 1919., IRA je, za razliku od ETA-e, od samog početka bila ilegalna paravojna organizacija koja se zalagala za britansko vojno povlačenje iz Sjeverne Irske te njezino sjedinjenje s Irskom, od koje je odvojena 1920. godine, kada je britanska kruna donijela Zakon o upravljanju Irskom.

Spomenutim zakonom Sjeverna Irska postala je neodvojiv dio Ujedinjenog Kraljevstva, dok je južni postao Irska Slobodna Država, odnosno od 1949. godine Republika Irska.

Za razliku od juga, na kojem su većinom živjeli katolici, na sjeveru je većina bila protestantska zahvaljujući stoljetnom naseljavanju Engleza, čija je vjeroispovijest s vremenom postala dominantna, da bi u konačnici katolici bili manjina bez ikakvih političkih prava.

Dugogodišnja diskriminacija dovela je do početka tzv. suvremenog sjevernoirskog sukoba 1969. godine, građanskih marševa u kojima su katolici tražili poboljšanje svog položaja, ne i pripajanje Irskoj, ali i obostrane eskalacije nasilja.

Kao odgovor na to kruna je poslala vojsku, da bi tri godine kasnije ukinula sve institucije lokalnih vlasti i uvela direktnu upravu.

Tijekom pola stoljeća krvavih sukoba zbog sjevernoirskog pitanja život je izgubilo 3.600 ljudi, a nešto manje od 50 tisuća ih je ranjeno.

Polovicom devedesetih ili, preciznije, 1. rujna 1994. IRA je objavila primirje, a u pregovorima o Sjevernoj Irskoj sudjelovala je preko stranke Sinn Fein, odnosno svog političkog krila. Na Veliki petak 1998. godine potpisan je mirovni sporazum kojim je vraćena samouprava, a za njega su političari John Hume i David Trimble dobili Nobelovu nagradu za mir.

Godine 2005. IRA je proglasila prekid oružane borbe i od tada se za svoje zahtjeve bori političkim putem. U proljeće ove godine Sinn Fein najavio je referendum na kojem bi se Sjeverna Irska što prije trebala izjasniti o tome ostaje li u Ujedinjenom Kraljevstvu ili će se pripojiti Irskoj. Povod za to bio je Brexit i činjenica da su u Sjevernoj Irskoj građani izrazili želju za ostankom u EU.

Stoljetna borba Škota: Od Williama Wallacea do Brexita

Škoti, čiji referendum za nezavisnost od Velike Britanije mnogi spominju kao dobar primjer jer se odvio uz blagoslov Londona te bez ijednog sukoba, 2014. odlučili su se za ostanak pod britanskom krunom.

I Škotska uživa u visokom stupnju autonomije, poput Katalonije u Španjolskoj. Imaju svoje zakone, jezik, vladu i parlament. Sada ponovno traže referendum o neovisnosti jer su se okolnosti znatno izmijenile. U međuvremenu je Velika Britanija izglasala izlazak iz Europske unije, dok Škoti nisu većinski glasali za Brexit.

Iako suvremena borba za škotsku nezavisnost nema krvavih epizoda, njihov stoljetni odnos obiluje čestim višegodišnjim ratovima. Najpoznatiji su oni s prijelaza iz 13. u 14. stoljeće, u kojima se kao vođa pokreta protiv Engleza istaknuo William Wallace, kojeg je u poznatom filmu 'Hrabro srce' utjelovio Mel Gibson.

Stoljetni sukobi okončani su 1707., kada Škoti svojevoljno s Englezima stvaraju Ujedinjeno Kraljevstvo. Više od 300 godina vladao je mir, a priče o neovisnosti javljale bi se isključivo kada bi nekoj od škotskih političkih struja to odgovaralo, obično pred izbore.

No prije 20 godina počelo se ozbiljnije raditi na tome. Godine 1997. održali su referendum o ponovnoj uspostavi škotskog parlamenta i uspjeli u tome. Ozbiljna priprema za referendum o neovisnosti počinje 2011., kada na vlast u Škotskoj dolazi Škotska nacionalna stranka, koja pobjeđuje s političkom platformom što se zasniva na neovisnosti.  

Za odcjepljenje od Ujedinjenog Kraljevstva 18. rujna 2014. izjasnilo se 44,7 posto birača, dok je za ostanak bilo 55,3 posto birača.

Aktualna škotska premijerka Nicola Sturgeon prije koji mjesec izjavila je kako će Škotska biti nezavisna do 2025. godine.

Lega Nord za odcjepljenje sjeverne Italije

I Italija ima svoju Kataloniju, barem ako je u pitanju ekonomski odnos jedne bogate regije i ostatka države. Više od 20 godina desna populistička stranka Sjeverna liga (Lega Nord) svoju političku platformu gradi na pokušajima osamostaljenja sjevernog dijela Italije (pokrajine Lombardija, Aosta, Pijemont, Ligurija, Veneto i Emilia-Romagna). Jednako kao Katalonija, taj je dio znatno razvijeniji od ostatka države, ima jaku industriju, viši BDP po glavi stanovnika, manju nezaposlenost…

Stranka ima najjače uporište u Veneciji. Upravo je u tom gradu u ožujku 2014. u isto vrijeme kada je Rusija anektirala Krim održan referendum o nezavisnosti regije Veneto od Italije. Više od 80 posto građana izjasnilo se za izdvajanje Veneta, no referendum nije bio obvezujući. Novi referendum najavljen je za 22. listopada, kada na njega izlaze i stanovnici Veneta i susjedne pokrajine Lombardije. Ne treba ni napomenuti to da su na čelu obje pokrajine članovi stranke Lega Nord.

Iako su skloni separatizmu, nisu blagonaklono gledali na raspad Jugoslavije i osamostaljenje bivših jugoslavenskih država. Posebno su angažirani bili oko Kosova. Aktualni europarlamentarac iz ove stranke, Mario Borghezio, prilikom uhićenja Ratka Mladića kazao je da nije riječ o ratnom zločincu, već domoljubu, i da se protiv njega vodi politički proces.

Trusna Belgija

Iako pod istom krunom, u Belgiji, koja je federalna država, permanentan je sukob između dvaju konstitutivnih naroda. Riječ je o Flamancima na sjeveru, koji govore nizozemskim jezikom, i frankofonih Valonaca na jugu zemlje. Treći entitet je Bruxelles, u kojem su službena oba jezika.

I ovdje je prisutna gospodarska nejednakost između bogatijih Valonaca i siromašnijih Flamanaca. Obje cjeline imaju određeni stupanj autonomije, od službenog jezika do parlamenta i vlade. U Belgiji često raspravljaju o eventualnom priključenju Valonije Francuskoj ili savezu s Luksemburgom.  

Ipak, u posljednje vrijeme ojačale su stranke koje u svom političkom programu imaju odcjepljenje Flandrije. Vođa novog flamanskog saveza Bart De Wever uvjeren je da će država Belgija ionako nestati te da bi Flandrijcima bilo bolje bez Valonaca.

Separatizam u susjedstvu

Kada govorimo o separatizmu, ne treba zaboraviti onaj u našem susjedstvu. Predsjednik Republike Srpske, koja je jedan od dva entiteta u BiH, Milorad Dodik godinama se zalaže za osamostaljenje i pripajanje Srbiji. Republika Srpska trenutno uživa u visokoj autonomiji, ima vladu i parlament, no Dodiku to nije dosta te koristi svaku priliku da iskaže nepriznavanje središnje vlasti u Sarajevu.

Dodik vodi i svoju diplomaciju, neovisno od službenog vanjskopolitičkog djelovanja Sarajeva. 'Vjerujem da će Beograd i Banja Luka jednom u budućnosti biti u jednoj državi. To je prirodno, fer i pošteno', rekao je Dodik početkom listopada.