U sedamdesetak godina, otkad je završio Drugi svjetski rat, na čelu Italije izmijenilo se 65  vlada. Trenutnoj, kojoj je na čelu premijer Matteo Renzi, mandat je počeo u veljači 2014. i čak i ako ne uspije dočekati svoj treći rođendan, može se reći da državom upravlja natprosječno dugo. Šezdeset i šesta vlada mogla bi se vrlo lako naći na čelu Italije već za nekoliko tjedana, a sve ovisi o rezultatima referenduma koji se održava u Italiji u nedjelju 4. prosinca.

Referendumom bi Talijani trebali urediti kuriozitet svoje političke scene, zbog kojeg je, čak i uz neprestane promjene te prevrtanja na vrhu izvršne i političke vlasti, Italija začuđujuće stabilna država. Nakon kraja Drugog svjetskog rata Talijani su željeli izgraditi sustav koji neće dozvoljavati dugogodišnju dominaciju populističkih političara na čelu države s namjerom da se onemoguće situacije kakva je bila kad je državu vodio fašist Benito Mussolini. Glavni korak u tome smjeru bilo je usvajanje Ustava koji se primjenjuje od početka 1948. godine, a kojim je Italija uređena kao parlamentarna republika.

Talijanski parlament je tako danas dvodomna institucija u kojoj jednake ovlasti imaju Zastupnički dom sa 630 zastupnika te Senat sa svojih 320 senatora. Situacija u kojoj se o zakonima moraju složiti oba doma parlamenta izvor je stabilnosti talijanske politike, ali istovremeno i uzrok stagnacije i nepostojanja ikakvih promjena. Zakoni i njihove promjene šalju se iz Zastupničkog doma u Senat i obratno sve dok se ne usuglasi verzija kojom su svi zadovoljni, zbog čega ne nedostaje primjera da se o nekim zakonima raspravlja i dulje od desetljeća.

Matteo Renzi, najmlađi premijer u talijanskoj povijesti, takav sustav vidi kao najozbiljniju kočnicu za donošenje reformi i konačno pokretanje Italije iz dugogodišnje stagnacije, zbog čega je predložio ustavne reforme. Kako za njih nije uspio skupiti potrebnu dvotrećinsku većinu u parlamentu, odlučio je raspisati referendum koji se održava ove nedjelje.

Na referendumu bi Talijani trebali odlučiti o nekoliko stvari. Prva je ustavna reforma kojom bi Senat dobio manje-više savjetničku ulogu u zakonodavnom procesu, a smanjio bi se i broj senatora na njih stotinjak. Senat bi mogao predlagati izmjene zakona izglasanih u Zastupničkom domu, ali bi imao ovlasti zaustaviti donošenje tek manjeg broja ustavnih zakona. Druga promjena o kojoj će Talijani glasati na referendumu tiče se ovlasti koje imaju nacionalna i različite razine talijanskih lokalnih vlasti. Sukus problema koji želi riješiti Renzi postojanje je previše preklapanja u ovlastima, zbog kojih nerijetko nije jasno tko je za što odgovoran.

Jedan od popularnih primjera za kaotičnu situaciju je cesta Via Flaminia koja spaja glavni grad Rim s Riminijem na istočnoj talijanskoj obali. Ministar transporta Graziano Delrio istaknuo je kako je u prvoj regiji kroz koju prolazi cesta za nju odgovorna regionalna vlast, u drugoj nacionalna, a u trećoj provincijska. Osim takvih slučajeva, sporna su pitanja brige oko kulturnih dobara ili financija jer se lokalne vlasti mogu zaduživati bez nadzora Rima.

Predložene reforme o kojima bi Talijani trebali odlučivati na referendumu se stoga dobrim dijelom tumače kao rast centralizacije i jačanja središnje vlasti. Uzmu li se u obzir i promjene izbornih zakona koje je već progurala Renzijeva vlada, a koje de facto garantiraju natpolovičnu većinu u Zastupničkom domu opciji koja na izborima osvoji najveći broj glasova, jasno je zašto u javnosti, opozicijskim strankama, ali čak i u redovima Renzijeve Demokratske stranke (PD, Partito Democratico), postoji sasvim solidan otpor predloženom referendumu. Prema posljednjim ispitivanjima javnog mišljenja, protiv ustavnih promjena bilo je oko pet posto više glasača nego za njih, uz nešto više od deset posto neopredijeljenih.

Situaciju oko referenduma dodatno si je zakomplicirao i sam Renzi obećavši da će dati ostavku na mjesto premijera ako Talijani ne izglasaju predložene promjene. Time je stvorio pretpostavku da Talijani glasaju protiv promjena samo zato što to vide kao način da s čela države maknu vladu čijim upravljanjem nisu zadovoljni

Glavni poziv na protivljenje ustavnim promjenama ipak dolazi iz redova opozicijskih stranaka: Pokreta 5 zvijezda (M5S, Movimento 5 Stelle), Sjeverne lige (LN, Lega Nord) i stranke Forza Italia nekadašnjeg premijera Silvija Berlusconija. Beppe Grillo, bivši komičar i osnivač Pokreta 5 zvijezda, trenutno najpopularnije opozicijske opcije, u rušenju Renzijeve vlade vidi šansu za svoju stranku koja ima tek nešto manje podrške talijanskih građana od vodeće Demokratske stranke. Euroskeptični Pokret 5 zvijezda je u proteklih nekoliko godina svoju popularnost izgradio protiveći se političkom establišmentu, a među važnim uspjesima izdvajaju se i gradonačelničke pozicije koje je pokret uspio izboriti u Rimu i Torinu.

Neuspjeh referenduma, unatoč Renzijevoj najavi o ostavci, ne mora nužno dovesti do novih parlamentarnih izbora. Odluka leži u rukama talijanskog predsjednika koji mandat za novu vladu, u dogovoru sa šefovima stranaka, može ponuditi i nekome drugome. No neuspjeh Renzijeve namjere da prodrma talijansku politiku može imati i puno šire posljedice.

Talijanska ekonomija se nalazi u nezavidnoj situaciji, zbog čega je vidljivo nezadovoljstvo građana Renzijevom vladom. Reforma radnog zakonodavstva koju je progurao nije dovela do željenog povećanja zaposlenosti, talijanski BDP po stanovniku u stalnim cijenama je niži nego što je bio 1997. godine, a ekonomija je od početka 2014. zabilježila rast od tek dva posto, za razliku od prosječnog rasta eurozone koji je viši od četiri posto. Još jedan veliki uteg oko Renzijevog vrata je teško stanje u talijanskom bankarstvu koje opterećuje visoka razina nenaplativih kredita, a za što vlada već dulje vrijeme ne uspijeva naći zadovoljavajuće rješenje i koje bi lako moglo biti okidač dodatne krize.

Neki stoga procjenjuju da bi zajedno s nizozemskim, francuskim i njemačkim izborima iduće godine dodatna nestabilnost na jugu Europe – dođe li, primjerice, do izbora na kojima bi pobjedu odnijeli euroskeptici iz Pokreta 5 zvijezda i ne nađe li se pravodobno rješenje za talijanske banke - mogla zakotrljati lavinu koja bi uzdrmala stabilnost, prije svega eurozone (skupine država u kojima je službena valuta euro), ali i same Unije. Drugi pak podsjećaju da promjena vlasti u Italiji gotovo da i ne predstavlja ikakvu napetost jer se ta država u proteklih nekoliko desetljeća nagledala raznih kratkotrajnih i tehničkih vlasti.

Ono na što se ipak upozorava je da bi neuspjeh referenduma vjerojatno odgodio rješavanje akutnih problema s kojima se muči talijanska ekonomija. Predstavnici tamošnjih velikih kompanija i industrijskih udruga dali su svoju podršku referendumu nadajući se prije svega da će jasnije razgraničenje u ovlastima između regionalnih i nacionalnih vlasti konačno dovesti do smanjenja birokracije koja otežava normalno poslovanje kompanija. Dugoročni status quo teško da može biti dobra opcija, posebno uzme li se u obzir da je Italija jedna od država s najvećom razinom javnog duga unutar Unije, no pitanje je koliko su Talijani uvjereni da Renzijev referendum donosi željene promjene u pravom smjeru. Odgovor na to pitanje stiže u nedjelju.