Zamislite da se šećete po gradu odjeveni u laganu ljetnu haljinu s bretelima. A onda vas zaustavi policajac i kazni sa 150 eura zbog nepriličnog odijevanja koje je 'protivno vrijednostima Republike'. Nema sumnje da biste tu i takvu Republiku nazvali patrijarhalnom i nedemokratskom, a zakon o očuvanju vrijednosti - talibanskim. I bili biste u pravu. Osobne slobode, u koje spada i sloboda odijevanja, stvari su kojih se u europskim demokracijama građani nisu spremni odreći. Zbog toga i ne hapse mlade s probušenim usnama i nosom, tetovirane ćelave muškarce, žene u mikro-minicama, tinejdžere nalik vampirima itd.

Ili barem ne još…

Najnovija, upravo izglasana rezolucija francuskog parlamenta koja brani ženama da se odijevaju u burke i nikabe te koriste različita druga pokrivala za lice otvara put upravo takvom ponašanju policije. Doduše, za sada se radi samo o preporuci, ali je u pripremi i zakon sličan onom koji je u Belgiji već izglasala široka koalicija u rasponu od socijaldemokrata do ekstremno desnih stranaka. Taj belgijski zakon je, doduše, formuliran prilično neutralno: 'Osobe koje se na javnim mjestima pojave odjevene tako da je onemogućena njihova identifikacija bit će kažnjene od jednog do sedam dana zatvora.' Doduše, čovjek se pita što će se desiti u slučaju neke nove epidemije gripe, kad ljudi počnu nositi maske pa ne mogu biti identificirani – ali maska valjda ne spada u 'odjeću'.

Italija, Nizozemska i Švedska navodno su također na putu zabrana. Pa iako se u Francuskoj radi o preporuci o odijevanju namijenjenom ženama i zaštiti njihovog digniteta i ravnopravnosti, nema principijelno nikakvog razloga da se već sutradan ne izglasa slična preporuka ili zakon namijenjen muškarcima. Recimo, onaj koji će im zabraniti da nose brade, turbane, tunike, a možda i traperice ili dugu kosu. Jednom kad postoji presedan takva se mogućnost ne može isključiti, ma kako ona apsurdno zvučala. Naravno, francuski parlament mora pričekati odluku Državnog vijeća, koje je zasad izrazilo mišljenje da bi ovakav zakon mogao biti protuustavan, ali i suprotan Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava. Ne treba zaboraviti, međutim, da je 2004. godine izglasan zakon o zabrani bilo kakvih religioznih simbola u školama, koji je također bio usmjeren prvenstveno protiv nošenja neke vrste šala, odnosno nikaba.

U Francuskoj, u kojoj živi oko pet milijuna muslimana, u burku i nikab se oblači samo nekih 2000 žena. Statistički gledajući, radi se o tolikoj manjini da ovaj vrlo kontroverzan zakon stvarno nije potreban. Zašto se onda parlament bavi njome, dovodeći rezolucijom o odijevanju u pitanje ustavna prava tih žena, dok su svi ostali slobodni da se oblače kako hoće? U rezoluciji stoji da nije riječ o zaštiti francuskog društva od islama, već je to mjera zaštite žena od prisile da nose takvu odjeću, zaštite njihovog dostojanstva i ravnopravnosti, pa se zato njih kažnjava sa 150, a one koje ih na to prisiljavaju sa 15.000 eura kazne

U drugotrajnoj polemici koja je prethodila rezoluciji pojavila su se različita mišljenja, između ostalih i tvrdnja da takav zakon ne bi bio emancipatorski nego ograničavajući. Naime, žene koje do sada nisu smjele izlaziti bez nekog pokrivala za lice – neće od sada uopće smjeti izlaziti iz kuće. Ukratko, dok neke zabrane itekako imaju smisla, primjerice zabrane sakaćenja djevojčica i žena klitoredektomijom ili nasilnog braka maloljetnica, o drugima bi trebalo dobro razmisliti jer bi mogle donijeti više štete nego koristi. Izraženo je i stanovište da bi selektivna primjena ove mjere, na primjer zabrana nošenja pokrivala u državnim i javnim institucijama i službama – a ne na javnim mjestima - postigla cilj očuvanja principa sekularnosti i ravnopravnosti, a da pritom ne antagonizira imigrante.

Međutim, premda je rezolucija donesena u ime žena koje se tako odijevaju odnosno u ime njihove jednakosti (uz očiglednu pretpostavku da one ne nose ovu odjeću dobrovoljno), nije za vjerovati da se ovdje radi samo o ženama. Prije će biti da je nikab, burka, odnosno pokriveno žensko lice najvidljiviji simbol muslimanskih imigranata koji se svojom tradicijom, religijom, vrijednostima i običajima 'protive vrijednostima Republike'. Tako se preko ženskih leđa prelama, ako ne otvoreno rasistička, a ono diskriminatorna politika prema muslimanskim imigrantima.

Politička poruka ove mjere je sasvim jasna. Francuska Republika je stala u obranu sekularizma, demokracije, slobode i ravnopravnosti muškaraca i žena. Ali – to ne znači i da je odabrala dobar način obrane ovih fundamentalnih principa. Stvar je u tome da zabrane neće riješiti probleme koje Europa ima s dijelom muslimanskih imigranata, jer se i oni međusobno razlikuju, pa ne bismo trebali upasti u zamku njihovog poistovjećivanja. Istina je prilično jednostavna i treba se s njom suočiti: imigranti muslimanske vjere i kulture su tu, i Europa ih treba kao radnu snagu; većina neće otići 'nazad'; dobar dio su ravnopravni građani europskih demokratskih država. Točno je da su neke njihove vrijednosti i običaji toliko drugačiji (nošenje burke, da one drastičnije ne spominjemo) da ih sekularno društvo teško može tolerirati. Ali je isto tako očigledno da moramo naučiti živjeti zajedno. Kako? Tako da s njima komuniciramo i dođemo do kompromisnih rješenja – uz očuvanje navedenih principa, koji bi se morali moći braniti i drugačijim načinom osim zabranama. Na koncu konca, kako je netko lijepo rekao, zatvor u kome neke muslimanke žive nije sačinjen od platna, nego od ideja. A za promjenu ideja treba puno vremena i daleko više društvenog angažmana.