Ako ste bili za Fejsom u subotu navečer, svi su izgledi da na nekoliko sati i u vašem newsfeedu nije bilo ničega osim izraza tuge zbog smrti Amy Winehouse... Toga – i periodičnih izraza iritiranosti izrazima tuge zbog smrti Amy Winehouse, koji su se u većini slučajeva mogli svesti na: 'Svi sad lijete suze zbog jedne narkomanke, a nitko nije sinoć plakao zbog stradalih u Norveškoj, pa kakvi ste vi to ljudi?'

Neki bi za njezinu ovisnost rekli: 'Tko se mača laća...' No opet, koliko je uopće ljudi koji se nikada u životu nisu latili alkohola ili droge? Uvjeren sam da je jako, jako malo vas koji biste mogli baciti prvi kamen. Naravno da možete uvijek skicirati razloge zbog kojih niste naposljetku završili u paklu poput njezinog – npr. vezivanje konzumacije alkohola isključivo za društvene prigode ili povlačenje crte kod heroina – ali naprosto ne postoji neko univerzalno pravilo kojim bi se dalo objasniti zašto pojedini ljudi zapnu tamo gdje velika većina nas izbaci žeđ za bakanalijama iz sistema te nastavi dalje živjeti normalnim, sređenim životima. Jer može se, jebiga, dogoditi svakome... I dobrima i lošima među nama, i pametnima i glupima, sretnima i tužnima, stabilnima i labilnima.

No dobro, recimo da se niste nikad igrali s vatrom te da imate moralno superiornu poziciju s koje ste rekli 'tko joj je kriv, sama je to tražila' – biste li to rekli i da vama, ne dao Bog, netko u obitelji umre od predoziranja drogom? Ili biste, prije svega, bili okovani tugom zbog nestanka nekoga koga ste duboko znali i voljeli, unatoč svim nedostacima te osobe, ma unatoč i svoj patnji koju vam je dotad prouzročila?

Gorčina i bol

Točno jest da ne možemo nikoga istinski i potpuno 'znati' preko same glazbe i da je predstavljanje sebe kroz umjetnost – kao i uostalom bilo kakvo predstavljanje sebe u javnosti – uvijek selektivno i eliptično, ali... Pa mislim, nije da sam ikad bio baš neki fan Amy Winehouse, no čak i ja sam bio u stanju čuti koliko se ta žena unosila u svoje pjesme, s kojom je snagom znala oslikati svoju gorčinu i bol! Nitko s mog newsfeeda nije Amy poznavao osobno, pa tako idućeg dana ni nije bilo statusa tipa 'oči su mi još crvene od plača' – ali ona sa svojom glazbom definitivno jest dirnula mnoge ljude koje znam, jest im dala jedan komadić sebe, i zato se jesu vezali za nju i osjećali kao da je – barem na neki mali način – znaju

Mislim da je svima koje je smrt Amy Winehouse pogodila, a pokolj u Oslu samo užasnuo, jasno da je, realno gledano, smrt desetaka nevinih ljudi neusporedivo veća tragedija od smrti nekoga tko se svojom voljom upustio u ples po smrtonosnoj žici hedonizma: to nitko ne poriče. No jedno je objektivno stanje stvari, a drugo to za koga smo emotivno vezani... Ponekad, štoviše, čak i to za što smo emotivno vezani: ako nekoga više zbedira kad mu se razbije šalica koju ima od djetinjstva negoli kad u novinama pročita da su u ratu na drugom kraju svijeta stradale stotine ljudi – to samo po sebi nipošto ne znači da je bešćutan. Mislim, svatko od nas bi razbio i sto takvih šalica ako bi to vratilo sve te živote, ali činjenice su činjenice i emocije su emocije: za tu šalicu su vezane nebrojene uspomene, ona je nešto što ispunjava toplinom već na sam pogled, dok su u dalekom ratu stradali... Neki daleki, potpuno nam nepoznati ljudi.

Nije baš lijepo, ali to je tako i od toga se ne može pobjeći. To je način na koji mi funkcioniramo kao vrsta, to je naša priroda, naša biologija – i zdvajanje nad time, u konačnici, ne vodi ništa dalje od zdvajanja nad time što na ruci imamo pet umjesto četiri ili šest prstiju.

Je li to i jedna fundamentalno sebična karakteristika nas kao vrste? Pa, ja bih to prije nazvao mehanizmom za preživljavanje... Jer, pazite, svijet u kojem bi vas svaka smrt duboko potresla ne bi bio samo svijet u kojem biste tugovali za mrtvima u Oslu koliko i za nekim poput Amy Winehouse, nego i svijet u kojem biste pali u očaj svaki put kad bi čuli da je netko nekome umro, okrenuli stranicu crne kronike ili zastali pred panoom s osmrtnicama.

Ta tko bi mogao podnijeti takav mentalni teret bez da izgubi zdrav razum? Previše je tuge i jada na ovom svijetu da bi od ikoga imali pravo tražiti da ih uvijek i u svakoj prilici nosi na svojim plećima – važno je samo da podijelimo teret, koliko tko može.