Zapanjujući izborni poraz dosad neprikosnovenog vladara Mađarske, kojega je predsjednik Europske komisije u odlasku Jean-Claude Juncker otvoreno nazivao 'diktatorom', dogodio se zahvaljujući konačnom ujedinjenju oporbe u podršci jednom kandidatu. Izbor je pao na liberalnog političara Gergelyja Karacsonyja (44), koji nakon jučerašnje pobjede mandat gradonačelnika Budimpešte preuzima od isluženog Fideszovog veterana Istvana Tarlosa (71).

Potpomognut izbjegličkom krizom, Fidesz je na vlasti od 2010. godine, temeljem sedam uzastopnih izbornih pobjeda na parlamentarnim, lokalnim i europskim izborima. Iako je desni savez Viktora Orbana i dalje najsnažnija politička opcija u ruralnim krajevima, dakle na razini cijele Mađarske, bit će zanimljivo vidjeti kako će se ta stranka, poznata po kršenju vladavine prava i gušenju sloboda, oporaviti od snažnog udarca na nedjeljnim izborima. Osim Budimpešte, oporba je preuzela vlast u još deset od ukupno 23 mađarska grada, s tim da je prethodno vladala u samo četiri.

Profesor Stevo Đurašković naglašava da gubitak Budimpešte zapravo nije presudni udarac za mađarskog premijera.

'Njega za Budimpeštu nije briga upravo zato što izvan prijestolnice on ima stabilnu većinu, a dokle god osjeća da ta većina nije ugrožena, još uvijek može raditi što hoće, zahvaljujući i promjenama Ustava koje je isforsirao na početku svoje vladavine. Orban se proglasio predsjednikom svih Mađara; po njemu, tamo gdje su mađarske kosti, tamo gdje su mađarske povijesne zemlje - tu je Mađarska. Po tome je sličan Slobodanu Miloševiću. Koristi narativ o Mađarima kao žrtvi 20. stoljeća, kojoj su nanijeli nepravdu i London i Pariz oduzevši joj 1918. godine velike povijesne teritorije Kraljevine Mađarske, na kojima živi velika mađarska manjina, poput današnje južne Slovačke ili Transilvanije u Rumunjskoj; kao i politike kojoj su služile liberalne budimpeštanske građanske elite te komunisti, koji su bili iste sluge Moskve. Time Orban mobilizira svoje biračko tijelo za svoje politike iliberalne demokracije', kaže Đurašković.

Dodaje da Orban te brojčano velike mađarske manjine u susjednim zemljama, koje također imaju pravo glasa na izborima, pokušava tretirati kao stanovnike neproglašene 'Republike Mađarske Krajine', dok mu sa onima u Vojvodini to baš i ne funkcionira jer - uz izuzetak malobrojnih radikala - nema te vrste povijesne napetosti na osovini Srbi – Mađari.

Kako, međutim, protumačiti Orbanovo prilično pomirljivo prihvaćanje jučerašnjeg izbornog poraza? Podsjetimo, mađarski premijer poručio je sinoć da su građani prijestolnice odlučili kako je vrijeme za nešto drugačije, da Fidesz prihvaća tu odluku te je spreman surađivati 'u interesu države i stanovnika Budimpešte'.

Đurašković tumači da je tu riječ o političkoj pragmi i lukavosti.

'Orban se ne boji dokle god ima ostatak zemlje. Valja znati i da još od kraja 19. stoljeća postoji nacionalistički diskurs o 'Juda-Peštu“, tj. o kozmopolitskoj, dekadentnoj Budimpešti iskvarenoj židovskim utjecajem, budući je sve do Drugog svjetskog rata veliki broj Židova živio u glavnom mađarskom gradu. Naravno, u današnje doba ne smijete rabiti otvoreni antisemitizam, ali se održao koncept građanske dekadentne Budimpešte nasuprot ruralne mađarske ravnice, dakle malih, konzervativnih mjesta koja njeguju identitet 'pravog mađarstva', što god to da bilo. A mađarsko gospodarstvo do druge polovice 20. stoljeća velikom većinom je bilo zasnovano na poljoprivrednoj i stočarskoj proizvodnji, pa osim Budimpešte kao administrativnog središta velike Kraljevine Ugarske nije ni velikih gradova', tumači Đurašković, ilustrirajući to činjenicom da od ukupno 10-ak milijuna stanovnika Mađarske čak trećina živi u gradskom prstenu Budimpešte. Drugi grad po veličini, Debrecen, broji svega oko 200.000 stanovnika.

'Orbanovo prokletstvo'

Razlažući Orbanov poraz, analitičar kazuje da je relativno dobrostojeća mađarska ekonomija zapravo – dvosjekli mač.

'S jedne strane, obrazovani ljudi, zapravo svi koji mogu, bježe zbog bolje zarade u Njemačku i Austriju. Mađarska ima dosta visoku stopu zaposlenosti, ali i niske plaće, jer je upravo to uvjet da tamo ostanu inozemne proizvodne investicije, prvenstveno njemačke. To je 'orbanovo prokletstvo': imaš zaposlenost, ali ne možeš dizati plaće, što dakle rezultira smanjenjem životnog standarda kada se ukalkuliraju faktor inflacije i činjenica da mađarska industrija ovisi o ciklusima Njemačke. Upravo zato je njemačka politika licemjerna prema Orbanu, kojeg ne želi do kraja sankcionirati', dijagnosticira Đurašković.

Podsjeća da Orban plaća danak i činjenice da Mađarska, za razliku od Poljske koja si zahvaljujući golemom unutarnjem tržištu može dopustiti i samostalnu ekonomsku politiku, živi od klasičnih direktnih stranih investicija, među kojima su i one francuske. Tako je korporacija Bonduelle, u Hrvatskoj prepoznatljiva po konzerviranom kukuruzu, uložila golema sredstva u mađarsku poljoprivredu, preuzevši polja na jugoistoku zemlje.

Ne treba, domeće dr. Đurašković, izgubiti iz vida niti tehnološki napredak proizvodnje, koji dovodi do toga da autoindustrija, koja je u mađarskoj dosta zastupljena, a koja je prije pola stoljeća gutala ogromne količine radne snage, sada zbog tehnoloških inovacija zapošljava znatno manje ljudi.

I unatoč začaranom krugu održavanja niskih nadnica, jer je upravo takva industrija Orbanov zalog da će njegove političke dionice donekle dobro kotirati u Europi - iako sankcioran, Fidesz nije izbačen iz Europske pučke stranke - mađarski premijer dobio je šamar prilikom sastavljanja nove Europske komisije. Njegov kandidat Laszlo Trocsanyi, predložen za povjernika za proširenje, dobio je crveno svjetlo Odbora za pravne poslove Europskog parlamenta zbog sukoba interesa.

'Orbanova dosadašnja priča o iliberalnoj demokraciji koja će riješiti sva 'zla' liberalne demokracije poput bogaćenja kozmopolitskih, odnarođenih briselskih elita na teret iskorištavanja i osiromašenja naroda – što god taj pojam značio – počinje gubiti na apsolutnoj uvjerljivosti upravo zbog gore navedenih problema. Pritom, ne mislim da Orban ozbiljnije gubi potporu, već su prije protivnici orbanizma – koji su ranije upali u vrstu političke letargije zbog razjedinjene i delegitimirane opozicije – živnuli i organizirali se', ocjenjuje Đurašković.