Obje vrste pripadaju rodu Telestes, koji živi na vrlo uskim slivovima krških rijeka, i otkrivene su nakon pomne genetske analize i po gotovo beznačajnim tjelesnim razlikama kao što su broj režnjeva u škrgama, broj ljusaka po tijelu ili oblik dijela jedne peraje. Stanovništvo ih nije razlikovalo i naziva ih gaovicama i svjetlicama.

Ako s novim ažuriramo dosadašnje podatke Hrvatskog zavoda za zaštitu prirode, Hrvatska ima 154 vrste slatkovodnih riba u rijekama i jezerima, od čega 20 njih živi samo u hrvatskom dijelu krša, po čemu je jedna od najbogatijih zemalja Europe. Međutim, nevesela je činjenica da se oko 60 posto riba nalazi na crvenom popisu i da su mnoge od njih dramatično ugrožene.

Nova vrsta, koja je dobila znanstveno ime Telestes miloradi, naseljava samo i isključivo vode Konavoskog polja u Hrvatskoj. Ranije je smatrana gatačkom gaovicom. Osim nje, iz gatačke gaovice izdvojena je još jedna nova vrsta, Telestes dabar, koja naseljava krška polja istočne Hercegovine u BiH. Na njezino stanište oko su bacili tvorci hidroenergetskog projekta Gornji horizonti. Vrstu Telestes miloradi opisali su slovensko-ruski tandem Primož Zupančič i Nina Bogutskaja, koji su svojim radom zadnjih deset-petnaest godina iz temelja preokrenuli sliku riba Dinarskog krša.

Na drugom kraju Hrvatske, na području Velike i Male kapele, iz skupine koju stanovništvo poznaje kao svjetlica, a znanstvenici kao Telestes polylepis, izdvojena je nova vrsta Telestes karsticus. Opisala ju je skupina domaćih stručnjaka čiji je prvi autor mladi Zoran Marčić s PMF-a u Zagrebu, na temelju primjeraka pronađenih na svega četiri manja toka na Stajničkom polju, Lugu, Jezeru i Jasenku, koji pripadaju crnomorskom slivu.

Stručnjaci nalaze smatraju još jednim dokazom izvanrednog bogatstva živog svijeta Dinarskog krša. U Hrvatskoj je prošle godine opisano i najmanje četiri nove podzemne životinjske vrste, po čemu su Dinaridi najbogatiji na svijetu. Podzemnu faunu tradicija obično ne poznaje, pa se može očekivati još mnogo njezinih vrsta, ali kad se opiše nova riblja vrsta, među stanovništvom koje je u značajnoj mjeri poznavalo svijet riba, iznenađenje je veće.

Nove vrste rezultat su upornih terenskih istraživanja domaćih i stranih ihtiologa, kao i kompleksnih genetskih analiza koje su poduzele dvije međunarodne skupne stručnjaka. Jedna je uglavnom njemačka koju je vodio Joerg Freyhof – Hrvatska mu je ostala u lošem sjećanju je ga je policija hapsila na terenskim istraživanjima – a druga znatno heterogenija, koju je vodila španjolska biologinja Silvia Perea. Njihovi rezultati nisu samo pokazali da među poznatim vrstama postoji i niz nepoznatih, nego su dopunili sliku izvanredno zanimljive geološke prošlosti Dinarida.

Predak ovdašnjih riba doplovio je s afričkim kontinentom i spojio se s današnjim područjem Dinarida prije dvadesetak milijuna godina. Potporodica Leuciscinae, kako ih stručnjaci zovu zajedničkim imenom, iskrcala se potom na 'naše' područje i dijelila njegovu geološku sudbinu. Kako su se dinarske planine srazom kontinenata uzdizale, pojedine skupine riba su ostajale izdvojene u novostvorenim dolinama i poljima, i razvijale se kao posebne vrste. Osim što su živi svijet, one su danas živi spomenik razvoja Dinarida zadnjih dvadesetak milijuna godina.

Dr. Nikola Tvtkovićupozorava da su endemične biljne i životinjske vrste krških polja zadnjih desetljeća izgubile mnogo svoga životnog prostora. Primjerice, Zagorska Mrežnica je gotovo u cijelosti prevedena u HE Gojak na Dobri; Lika odavno ne završava u prirodnim ponorima u Lipovu polju, nego je tunelom preusmjerena u rijeku Gacku a potom tunelom do HE Senj u Jurjevu; Cetina ponekad, osobito vikendima, jedva protječe kroz Trilj jer završava u hidroenergetskom sustavu; a Ljuta u Konavlima je toliko kanalizirana i odvedena tunelom u more, da u Konavlima jedva i da postoji sjećanje na tu autohtonu ribu.

Planovi upravljanja ovim krhkim ekosistemima za sada ne ulijevaju veliku nadu u poboljšanje. Primjerice, letimičan pogled na prostorno-planske dokumente Općine Konavle pokazuje da se radi o okolišno traljavom pristupu kojem je cilj krajnje formalan. Za Ljutu kaže da je pritok Trebišnjice, iako s njom nema nikakve veze, a ribu nigdje ne spominje. Od faune naglašava toplomilo vretence Konavoski knez, kojem su Konavle donedavno bile jedino poznato nalazište u Hrvatskoj, kritično ugroženu vrstu čije je stanište nedavnim uređivanjem gornjeg dijela vodotoka Ljute gotovo u potpunosti uništeno. Ekološka mreža Ljutu spominje zbog zaštite ugrožene riječne kornjače. Napominje se su uslijed mnogih antropogenih utjecaja kao što su betoniziranja obala, ubacivanje smeća i unošenja stranih vrsta kao što je kalifornijske pastrve, neke vrste smanjene, a neke nestale.

Zanimljivo je da prostorni plan Općine Konavle ne vidi problem u daljnjem opterećenju Ljute, Konavočice i drugih tokova, nego upravo u polju u kutu koji zatvaraju te dvije rijeke rezervira prostor za golf teren s 18 rupa (plus još jedna takav kod Čilipa!), na flišnom terenu koji se izravno slijeva u rijeku. Bit će zanimljivo vidjeti biološko opravdanje toga projekta!

Konavljani su zaboravili ribu, gubitak memorije je učinkovit. Ekološke mreža ju smatra regionalno izumrlom u Hrvatskoj. Međutim, otkriće da se radi o potpuno novoj vrsti, nameće zaključak da je ta riba potpuno izumrla! Konačno, ona je opisana na temelju primjeraka iz bečkog Prirodoslovnog muzeja, uzetog prije ravno 111 godina. U zadnje vrijeme je nisu pronašli. Tvrtković izražava bojazan u mogućnost njezina pronalaska, a autori otkrića, Bogutskaja i Zupančič, izražavaju nadu da bi ozbiljna potraga u podzemnim kanalima možda dala neke rezultate. Naravno, pod uvjetom da Hrvatska potpuno promjeni odnosa prema okolišu. Jer, svjetlice s područja Kapele su prepolovile ionako mali životni areal, i sad žive na području manjem od kilometra. To automatski postrožuje kriterije za status na crvenom popisu, upozoravaju hrvatski stručnjaci u navedenom članku. Tvrtković dodaje da se osim riba radi o cijelom nizu vrlo ugroženih i neopisanih (!) vrsta poput kongerije, jedinog podzemnog školjkaša, čovječje ribice, jedinog podzemnog kralješnjaka u Europi, te nizu biljnih vrsta s poplavnih dijelova krških polja.

Razvojni projekti ih ne primjećuju, vode se prodaju, preusmjeravaju i oduzimaju, a zaštitari prirode koji se protive nasilnom uništavanju najvećeg hrvatskog blaga, proglašavaju kočničarima razvoja. Hrvatska mora što prije razriješiti ovu fatalnu dvojnost i obavijestiti o tome javnost. Dan biodiverziteta je dobra prilika. Ili će patentirati koncept zaštite prirode koji će opisivati nove izumrle vrste, čije će se ustvari osmrtnice čitati u prigodi ovoga dana. Osmrtnice čudesnih prirodnih stvorenja, koja su došla ovdje puno prije nas.