Kako zaštititi i odgajati djecu u suvremenom okružju? Koliko je društvo svjesno problema i izazova s kojima se djeca susreću? Što se poduzima da se spriječi vršnjačko nasilje? Kako prepoznati rizično ponašanje? Nedostaje li školama psihologa i pedagoga? O tome se raspravljalo u emisiji HRT-a Otvoreno
Cijele godine radimo preventivno na suzbijanju nasilja, kazala je Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja i dodala da su i prije pisma ministra Radovana Fuchsa radili na tome. Nakon tragičnog događaja u Beogradu razgovarali su, kaže, s učenicima, a posebno ondje gdje su i sami učenici načeli tu temu.
Ministar Fuchs je u pismu među ostalim pozvao ravnatelje škola da ulože dodatne napore u razgovor s učenicima o slučaju u Beogradu, pozvao ravnatelje da organiziraju sastanke u školi, da više pozornosti posvete i roditeljima te da većim angažmanom još jednom svim učenicima pojasne da su škole mjesto nulte tolerancije na nasilje.
vezane vijesti
'Nakon pisma ministra ponovno smo razgovarali s učenicima i pokrenuli neke akcije da iskoristimo vrijeme do kraja nastavne godine koje treba biti mirno i manje stresno razdoblje', kazala je Hitrec u Otvorenom.
Različite su reakcije u osnovnoj i srednjoj školi. Učenici su govorili o informacijama koje su prikupili na različitim mjestima i društvenim mrežama. Bili su vrlo šokirani, i vjeruju da se tako nešto u Hrvatskoj neće dogoditi.
'Jako je važno kod adolescenata razvijati empatiju i razgovarati, ali ne samo o velikim tragičnim događajima, nego i nekim manjim situacijama, gdje u stvari sve i počinje', kazala je Hitrec.
U Zagrebu je u ožujku u jednu srednju školu ušao mladić s mačetom, a nekoliko dana kasnije u Virovitici je jedan učenik ušao s pišteljm ručne izrade. Postavlja se pitanje ulazi li u školu tko hoće, kako hoće i s čim hoće? Iva Ivanković, državna tajnica u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, kazala je kako smatra da se u škole baš tako i ne ulazi, ali da postoji mogućnost.
'Vjerujemo da su u Hrvatskoj škole sigurna mjesta. Svi koji rade u školama svjesno je da je primarna obveza škole, osim odgojno-obrazovna, ujedno i sigurnost. Postoje protokoli kada do takvih situacija dođe. U tim slučajevima reagiraju nadležne institucije', istaknula je.
Marina Ajduković, sa Studijskg centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je i predsjednica Društva za psihološku pomoć kazala je da je uveden program krizne intervencije u školama. Kaže da dobro surađuju s Ministarstvom znanosti i obrazovanja te da sustavno educiraju djelatnike škola. Istaknula je da je potrebna dodatna edukacija, ne u smislu seminara, već znanja i vještina - što i kako reći djeci u različitim kriznim situacijama. Smatra da je sada trebalo malo osnažiti učitelje koji odlaze u razrede što i kako da kažu.
Sve situacije koje se događaju, a tu je bila i pandemija, potres, na površinu dižu nešto što postoji jako dugo, kazala je klinička psihologinja Tanja Sever i istaknula da je mentalno zdravlje ugroženo.
'Imamo pred sobom nove generacije. To su djeca koja nemaju emocionalne otpornosti. Kako je to moguće? Rađaju se najčešće planirana i željena djeca koja su silno zaštićena, jer jednim dobrim dijelom u samom startu i roditelji i obitelji zaštićuju tu djecu. Onda kada se ona nađu pred nekim izazovima ili kada se nađu u situaciji lošega, lošeg društva, neuspjeha, nezadovoljstva, pa čak i dosade, oni zapravo nisu otporni, ne znaju se postaviti i u tim momentima pucaju. Njih odmah preplavi jad. Dakle, nema tu nekakvih elemenata drugih', kazala je Sever.
'Druga dimenzija koja je zapravo ovdje jako opasna je to je da mi toj djeci namećemo imperativ uspjeha i još više imperativ sreće. Malo smo pobrkali sreću i zadovoljstvo. Oni bi zapravo trebali biti zadovoljni, a ne pod obavezno sretni. I kada nisu uspješni ili nisu sretni, oni zapravo se ne osjećaju dobro. Ono što možemo napraviti za tu emocionalnu otpornost je zapravo taj dio trajanja u lošemu, u lošem stanju ili lošoj negativnoj situaciji. Za to naša djeca najčešće nisu spremna i onda bivaju duboko depresivna, anksiozna', naglasila je.
Kao drugi veliki problem istaknula je tzv. samodijagnosticiranje koje, kako kaže, se javlja u vrlo ranoj dobi, npr. u šestom razredu, pa i dalje.
'Djeca vrlo lako, ako se osjećaju različito, ako se osjećaju nedobro, ako se osjećaju na bilo koji način drugačije od onog većeg djela populacije i svoje dobi, oni zapravo bivaju skloni pogledati što je to što im se događa i onda s obzirom da imamo "doktora Google" već jako dugo prisutnoga među nama, nađu tu kućicu gdje će vidjeti što je to po čemu sam različit. Dolaze pred nas sa vrlo jasnim postavkama, imam takav i takav poremećaj osobnosti, onda dio sa tom spolnom ili rodnom identifikacijom', istaknula je Sever.
