Gabriela Georgieva rođena je prije dvadeset pet godina u Sofiji. Za sebe kaže da je sretna jer ima dvije domovine – Bugarsku i Hrvatsku. Magistrirala je hrvatski i srpski jezik te južnoslavensku književnost, a neko vrijeme provela je u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Šibeniku. Život ju je odveo do Sjedinjenih Američkih Država, ali 'hladni' Ameri je nisu oduševili kao temperamentni Hrvati. Mladi građani europske Hrvatske, s obzirom na nezaposlenost i sve lošiji životni standard, nisu skloni ostanku i izgradnji života u Hrvatskoj. već smo okrenuti Kanadi, Australiji, SAD-u, radujemo se EU-u kao još jednoj prilici za odlazak, a doma se želimo vraćati samo na holidays. Gabriela u Hrvatskoj vidi kvalitete na koje smo sami zaboravili. Hrvatska se ne mora bojati najezde Bugara nakon ulaska u Europsku uniju jer Bugari jako malo znaju o novoj članici te su im (kao i nama) primamljivije zapadnije zemlje, poručuje Gabriela. Evo što ova pametna mlada Bugarka (službeno) i Hrvatica (srcem) misli o Hrvatskoj, Bugarskoj i općenito EU-u te kako se zaljubila u malu zemlju na Jadranu.

Laganini filozofija i skupi prijevoz

Za vrijeme studija, preko stipendije našeg Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, provela je neko vrijeme u Hrvatskoj, upoznala ju je, kako kaže 'u svim njenim različitostima i zavoljela zauvijek'. Obožava Dalmaciju i Šibenik, mjesta gdje je napokon spoznala čari ispijanja kave. 'Oduševila me mediteranska klima, mentalitet, iskrenost i opuštenost, ljudska toplina, galerija osebujnih ličnosti, hedonistički način života ili, kako ja to zovem, 'laganini filozofija'. Prioritet je individualni i intelektualni razvoj, zbog toga se radi, a ne zbog potreba korporativnog sustava. Ovdje su me naučili kako se pije kava – Gabi, ne na eks! - kava je uživancija, ispija se uz ćakulu, po mogućnosti par sati. Sviđa mi se društvena klima Rijeke, njezina tolerantnost i otvorenost, kao i fotogeničnost Rovinja.' Sviđa joj se što hrvatski gradovi, uključujući i Zagreb, nisu veliki, što doprinosi mirnijem i sigurnijem načinu života. Svi se poznaju, ljudi su kulturni, pristojni i više okrenuti zajednicama poput obitelji: 'Rijetko tko će napraviti glupost jer će ga društvo kritizirati.' Ne sviđa joj se što su hrvatski javni prijevoz i cijene karata bezobrazno skupi. Usporedbe radi, karta za tramvaj u Zagrebu je 15 kuna, dok je u Sofiji karta za metro, autobus i tramvaj jedan lev ili nešto manje od četiri kune. Smatra kako žene pretjeruju s feminizmom, a super su joj studentske povlastice (funkcija studentskih centara i X-ice). Kao pozitivno ističe i ono što već sad polako odlazi u povijest: 'Postojanje državnih poduzeća, briga o državnoj infrastrukturi, državno financiranje u školstvu, kulturi i sportu.'

Hrvatska bolja od SAD-a, ali volimo kukati

Preko studentskog programa za kulturnu razmjenu Work and Travel USA živjela je nekoliko mjeseci u SAD-u. Za nju je porazna činjenica što se duhovnost zapadnog svijeta svodi uglavnom na materijalizam. To, misli Gabi, 'od ljudi stvara robote bez duhovnog sadržaja'. O jugoistočnoj Europi ne znaju ništa, osim što na njen spomen pomisle 'da, tamo su ono nekakvi problemi i ratovi, a Grčka je jako divna zemlja za odmor'.

'Zahvaljujući Amerikancima shvatila sam kako ne mogu bez topline slavenske duše i mentaliteta - posebnog začina stvarnosti bez kojeg bi život bio predosadan i manje koloritan', kaže.
Razlika između Bugara i Hrvata nije velika, sličnog smo mentaliteta, ali jedni o drugima jako malo znamo. Ono što znamo ili mislimo da znamo nije stvarnost. Suprotno uvriježenom mišljenju u Hrvatskoj kako je u očima Bugara ili Rumunja Lijepa Naša najpoželjnija zemlja za doseljavanje, to i nije sasvim točno. Ne moramo strahovati da će nam se ulaskom u EU doseliti jeftinija radna snaga jer, kako kaže Gabriela, Bugari nas na putu prema Zapadu automatski preskaču: 'Većinu Bugara uopće ne zanima hrvatsko tržište rada i neće uzeti ničiji posao.' Što je dobro jer čini joj se da su 'Bugari radišni, dok Hrvati vole kukati o poslu, kao i o svemu drugom, i skloni su zabušavanju'. Od ulaska Bugarske u EU, Bugari imaju više posla u vlastitoj zemlji. Naime, značajan broj stranih poduzetnika počelo je poslovati u Bugarskoj gdje, nastavlja Gabriela, 'iskorištavaju radnu snagu koju za svoje uvjete plaćaju malo, ali dobro za bugarske uvjete i standard života'.

Europski stereotipovi o Bugarima

Bugarska je u EU ušla 2007. godine, isto kad i Rumunjska. Postale su njene najsiromašnije članice, a ulazak je izazvao i dosta kontroverzi u Hrvatskoj. Prevladavalo je opće mišljenje kako je Hrvatska spremnija za taj korak od spomenutih zemalja.

'Bugarska i Rumunjska primljene su u EU prvenstveno zbog geopolitičkih razloga, pa se zbog toga i dalje provodi monitoring. Od ulaska u članstvo život je postao skuplji. Bili smo primorani zatvoriti dva od četiri nuklearna reaktora jer nisu odgovarali propisima EU-a, što je pak dovelo do višestrukog poskupljenja struje. Većina državnih poduzeća je sada u stranom vlasništvu. Počeli smo manje proizvoditi jer mali poduzetnici nisu mogli konkurirati stranim kompanijama koje su polako zauzimale bugarsko tržište, a povećao se i uvoz jeftinijih proizvoda. Svjetski brandovi preselili su administraciju u Bugarsku i pokrenuli proizvodnju koristeći jeftinu bugarsku radnu snagu. EU je stvorio osjećaj manje vrijednosti i stereotipove o Bugarima i Rumunjima - kradljivci posla, korisnici socijalne pomoći i slično. Ima dosta Rusa, Engleza, Nijemaca koji su vlasnici nekretnina i zemljišta na crnomorskoj obali, a i u malim planinskim selima. Jedna od dobrih stvari je što se možemo slobodno kretati po Europi. Svjedoci smo odljeva mozgova, visoko obrazovanje vani je postalo atraktivno i dostupno. Studenti upisuju fakultete u zapadnoj Europi jer je u pojedinim zemljama besplatno, a i strana diploma se više cijeni nego bugarska. Začarani krug se nastavlja jer to dovodi do nedostatka stručnih kadrova koji u Bugarskoj nisu dobro plaćeni kao na Zapadu. Priča se da ćemo, ako se nastavi ovim tempom, trebati uvoziti medicinske sestre s Filipina.'

Gabriela smatra pozitivnim što se u Hrvatskoj poštuje kulturna i prirodna baština te je, kako vidi, veliki trud uložen da ih se svijetu pokaže u najboljem svijetlu: 'Dobar primjer takve pozitivne prakse je turizam koji je prilika za dobru zaradu.' Žao joj je što isto nije u Bugarskoj jer u turizam nitko ne želi investirati i dobro zaraditi, a zemlja ima 1.300 godina bogatu povijest i divnu prirodu.

Hrvatska - svijet po mjeri

Gabriela je, sudeći prema njenim riječima, jedna od rijetkih Bugara koji žele u Hrvatsku. No i ona ju je prvo upoznala sasvim slučajno, u trećem razredu srednje škole na putu u Crnu Goru kroz Dubrovnik. Zbog administrativnih prepreka ne može u Hrvatsku za stalno, ali često dolazi 'po svoju dozu Hrvatske', posjetiti drage prijatelje i poznanike: 'Upoznala sam plemenite, iskrene i divne ljude. Surađujem s hrvatskim turističkim i prevoditeljskim agencijama te volontiram kao prevoditelj u jednoj hrvatskoj udruzi. Nadam se kako ću uspjeti stvoriti uvjete, pronaći priliku za posao i preseljenje u Hrvatsku jer tu je moje mjesto pod suncem i svijet po mjeri.'

Smatra da će Hrvatska i Bugarska, zemlje koje su opstale kroz stoljetne peripetije, naći put i u okviru Europske unije te uspjeti očuvati identitet u sveprisutnoj globalizaciji. Gabriela Georgieva možda nije junakinja romana, ali sigurno je junakinja bugarske i hrvatske stvarnosti u kojoj su mlađe generacije doživjele neizvjesnost, privatizaciju, recesiju te se nadaju kako će u okvirima Europske unije konačno pronaći ono što generacija rođena kasnih osamdesetih nije nikada doživjela, a čuli su da postoji - vrijeme blagostanja.