Grgo je, kako piše u njegovoj adrenalinskoj biografiji, pilot, instruktor tandem skydrivinga i vodič za motociklističke avanture po vrletima Velebita. Nadalje, pasionirani je windsurfer, skiper, snowborder, iskusni planinarski lisac i strastveni improvizator bluesa na gitari.

Kad sve to znate gotovo vam je neugodno što zbog manjka vlastite kuraže s njim ne razgovarate u malenoj Cessni na 3.000 metra visine iznad Velebita, koju drži pravim uredom ADV-a, nego zavaljeni u fotelju jednog zadarskog kafića. Ta opcija mi se činila ne samo daleko sigurnijom nego i praktičnijom za pisanje teksta. Da sam, primjerice, smogao hrabrosti i s Grgom skakao s padobranom iznad Velebita, ili da sam poskakivao iza njega u motociklističkoj odiseji, sumnjam da bih priču mogao ispričati uvjerljivije osim u kombinaciji klasičnih pet adrenalinskih uzvika: ah, eh, ih, uh, oh! A i Grgo je, koliko god mu opasnost bila posao, u ležernoj gradskoj atmosferi mogao biti fokusiraniji na priču koja je, kako kaže, iznenađujuća samo za one koji ga ne znaju odmalena.

Rođen je 1979. u Zadru i od malih je nogu opčinjen vodenim sportovima: počeo je kao skakač u vodu i na državnim prvenstvima juniora osvajao medalje. Od osnovne jedri na dasci, a kad je došao na studij u Zagreb, prešao je na atletiku, sve dok jedan običan i banalan odlazak na ručak u Studentski centar nije sve okrenuo u zrak. Na zidu pred blagovaonicom bio je plakat za školu padobranstva, vještinu koja ga je oduvijek privlačila.

Adrenalinski sportovi i rad za IT korporacije nisu toliko nespojivi

Par dana nakon toga, već se učio umijeću koje je svijetu podario jedan drugi Dalmatinac - Faust Vrančić. To je bio početak moga sna o letenju, prisjeća se Grgo na brzinu prolazeći godine studija i zapošljavanja u marketinškoj agenciji te godine koje je proveo kao menadžer za poslovna IT rješenja u velikim korporacijama (IBM, Ericsson Tesla). Kaže – 'spoj IT komunikacije i adrenalinskih sportova nipošto nije slučajan'.

'Zanimale su me inovacije u IT-u pa sam se i s tim malo igrao, jer sam uvijek sanjao o tome kako posao obavljati negdje s terena dok lutam po prirodi. Uz posao sam se aktivno nastavio baviti padobranstvom, a kasnije sam položio i za pilota. Kada se dovoljno vole te stvari, lako ih je posložiti i uvijek se nađe vremena. A mene je avantura uvijek jako privlačila', objašnjava Grgo, a onda, kao da zbraja dva plus dva – naglo zaključi: a gdje je avantura, tu je i turizam.

Po Grgi, avantura počinje onoga trenutka kada se usudimo prijeći preko svojih granica i suočimo sa svojim strahovima. Za nekog je to put u udaljenu i egzotičnu zemlju, za nekoga skok s padobranom, ali uvijek je to korak izvan predvidivog (da ne kažemo dosadnog), korak u nepoznato.

'Kad bih bio na odmoru na moru, meni je uvijek bilo dosadno na plaži, pogotovo kada ne bi bilo vjetra za jedrenje na dasci pa je valjda od tuda to smišljanje adrenalinske zabave i počelo. Već nakon fakulteta pokušavao je testirati svoje ideje, pa je uz apartmanski smještaj na Rtini između Zadra i Paga tijekom svog godišnjeg odmora gostima nudio ture kao što su jedrenje na dasci, padobranski tandem skokovi, trekking ture i skakanje sa stijena.

'Za ozbiljno bavljenje avanturom kao posebnim turističkim segmentom trebalo je puno više vremena i angažmana nego što je bilo vrijeme koje sam imamo od godišnjeg odmora', prisjeća se Grgo i kaže da je za konačno odluku o kretanju u biznis avanturu imala jedna drug strast – ona motociklistička.

'Sa suprugom Sandrom odavno odlazim na motociklistička lutanja po Europi. Putovali smo spontano od lokacije do lokacije i smještaj tražili prema mjestu gdje bismo se zatekli. Na motoru smo sa sobom imali samo najosnovnije i stajali smo gdje nam se svidjelo. Najveći dojam na mene su ostavile šetnje po sjeveru Europe na Norkapu i prekrasne večernje vožnje po norveškim Kornatima - otočju Lofoten. Ono što je važno jest da na tim putovanjima koja su bila zbilja prekrasna imaš vremena misliti, odmaknuti se... I tu se zbila prekretnica - tu smo donijeli odluke da krenemo s ADV-om i da se bez ostatka bavim samo time', priča Grgo naglašavajući kako bez podrške supruge i obitelji ADV ne bi bio moguć.

'Suradnike nije trebalo puno tražiti, jer se cijeli život i družim s avanturistima koji sami znaju koliko je važan dodatan doživljaj koji kao gost osjetiš u prelijepom prirodnom okruženju. Svi mi iz ADV dobri prijatelji i stručnjaci svaki u svom području. Aldo Giergia, naš je instruktor padobranstva i generator dobre zabave, Željko Opačić Opac među najboljim je vodičima za free ride skijanje i snowboardanje u Hrvatskoj, Tandem instruktor Vanja Šiljak reprezentativac je Hrvatske u free flyu Siniša Škalec ovogodišnji je prvak u big wall speed climbingu u Paklenici. No ADV traži i druge vještine pa su s nama i Anamarija Remenarić (multimedija i montaža videa), Duško Simić – Freefly Rea (stručnjak za pakiranje padobrana), Marko Santini (PR i urednik ADV Blooga) te Miroslav Čižmešija (zračni snimatelj, fotograf)', priča Grgo, a meni sve brže postaje jasno kako je avantura sve samo ne - skok grlom u jagode. Jednako onako kao što je sve dobro pripremljeno prije nego što avionom uzletite iznad Velebitskog kanala i strmoglavite se u prazninu, tako su i mnogi marketinški i poslovni konopci trebali biti posloženi kad je Grgo s ADV-om prije dvije godine krenuo u priču koju su gosti (ali i zagrebačka i zadarska zračna luka) od prve prepoznali.

'Naši su gosti svih dobnih skupina, cure i dečki, dolaze svih kontinenata. Najčešći su u dobi od 20 do 27 godina. U početku je bilo više stranaca, ali sad je sve više i naših gostiju', prisjeća se Grgo i kaže kako adrenalin ne poznaje nacije.

'Teško je reći da po nacijama postoje više skloniji gosti. Svugdje ima avanturista i bez obzira o kojoj naciji se radilo, svi žele isto, žele poseban doživljaj koji prema onome što mi vidimo nakon naših tura mnoge nadahne za više i jače. Nisu rijetki oni koji su nakon naših avantura nastavili sa školama u svojim zemljama da još više upoznaju neku od vještina', pripovijeda, a kad ga pitam za radno vrijeme, na tren zastane pa kaže: 'A skoro od nula do 24, ali napiši od šest do 21.'

Stigne li se s toliko posla uopće prepasti?

'Strah je normalan, ono što nas najviše plaši je kad se netko ne boji. I mi uvijek osjećamo dozu straha i mislim da je to potrebno jer strah je zapravo posljedica poštovanja prema aktivnostima kojima se bavimo, opremi i prirodi samoj. Mislim da je to pravi put. Dakle, ako se bojimo mi, naravno da gosti imaju strah pa čak ako se radi o adrenalinskim tipovima, puno više nego s njima radimo s gostima koji se prvi put suočavaju s takvim aktivnostima.'

Skočiti može svatko tko je zdrav, tko to hoće i tko prođe tečaj od 15 minuta. Let traje 60 minuta, a tko želi može dobiti i svog kamermana.

'Ključan je u svemu pristup instruktora. Potrebno je gostu u isto vrijeme pokazati visoku razinu profesionalnosti, a da bi taj doživljaj, bio potpun i jednu dozu opuštenosti i ležerne komunikacije. Kada to uspijemo imamo tim: instruktor i gosti kao jedno. Tome puno pridajemo pažnje i to nam je jedna od glavnih misija u ADV-u', priča, a onda dodaje kako je u dvije godine sakupio toliko anegdota da bi ih već mogao štampati kao dodatni prospekt.

Anegdote, anegdote…

Recimo, djevojka odlučila poklonila dečku padobranski skok u tandemu, a ona sama zbog straha nije htjela skočiti. Naravno željela je s njim ići u avion (ali to da neće skočiti krila je) pa su je u tom slučaju morali pripremiti kao da ide na skok skupa s instruktorom.

'I zapakirali smo je tako, ali kad joj je dečko skočio, odjednom ona kaže meni: 'Ma znaš što, idem i ja.' I što sam mogao nego skočiti!', prisjeća i dodaje kako su mu te anegdote najdraže.

'Komentirala je kasnije da je skočila zato što je nakon pripreme osjećala da ima povjerenja u nas i da u avionu nije osjetila nikakvu nervozu, da je sve bilo jako smireno zbog čega je više nije bilo strah. Ljudi nam to često znaju reći... U trenutku kada su pred skok padobranom sva su osjetila pojačana pa gosti mogu sve to osjetiti... Ključno je da je u tim trenutcima prisutan taj instruktorski optimizam - to zrači, ljudi to osjete...', odaje tajno Grgo pa dodaje i priču u kojoj je u svrhu adrenalinske furke bio i otmičar.

'Tražila cura da glumimo hrvatski CSI i otmemo njenog dečka pa ga deportiramo padobranom. U takvim scenarijima uvijek bude puno smijeha i zabave', smije se i dodaje kako je poseban gušt slijetanje na Rtinu.

'Moja rodna Rtina nadomak Paškoga mosta u kojem žive Miočići ispala je idealno mjesto za padobranstvo. Pogled koji vam se otvara jedna je od važnijih komponenti ovoga čime se bavimo. Nije isto skačeš li iznad aerodroma ili iznad arhipelaga. Ovo mjesto je jedinstveno, jer skačeš kraj Velebita, iznad mora i doslovce slijećeš skoro na plažu. Zovemo ga skok usred nacionalnih parkova (Velebit, Paklenica, Kornati, Krka), i zanimljivo cure ga obožavaju, ili muški samo glume da su kul na prirodne ljepote', govori Grgo dok mi razgovor polako spuštamo na zemlju.

Koliko turističke institucije imaju sluha za ovakve inicijative?

Definiraju li ih kao eksces ili prepoznaju njihov potencijal. Grgo drži da je Hrvatska prepoznala ADV turizam kao veliki potencijal, ali da je do njegova punog iskorištavanje dalek put.

Riječ je o velikom područje, koje traži veliku kreativnost i umijeće. Primjerice, ideja o turizmu koji bi trajao cijelu godinu super je projekt i upravo u tom prekoračivanju sezone svedene na dva mjeseca vide velike mogućnost adrenalinskog turizama.

'Govoreći poslovno, mi smo se prve dvije godine smo se koncentrirali da napravimo proof of concept ADV-a što mislim da smo uspjeli. Do sada je to bila privatna investicija, ali smo se počeli obraćati institucijama da nas podrže i pomognu. Ono što vidim je svakako pozitivno i to me jako veseli', kaže Grgo i dodaje kako u usporedbi a drugim EU zemljama Hrvatska ima nedostižne prednosti za adrenalinske priče.

'Možemo puno toga još napraviti, samo da bi se izgradio kvalitetan avanturistički turizam moramo ozbiljno ulagati u novu opremu i edukaciju instruktora...',kaže, a onda, i da mu ne zvoni mobitel, shvaćam da – predugo sjedimo. On će u nebo, ja na more. Svatko po svoje zrnce adrenalina.