Odluka Ustavnog suda o pobačaju na koju je hrvatska javnost čekala punih 26 godina, nije prošla jednoglasno. Od 13 ustavnih sudaca, jedan je bio protiv odluke da se postojeći zakon postroži. Riječ je o Miroslavu Šumanoviću, uglednom zagrebačkom odvjetniku koji sudački stolac u Ustavnom sudu grije od prošle godine. On je ustvrdio da 'embrij nije neljudsko biće'
Dok je većina sudaca odbila argumente Hrvatskog pokreta za život i obitelj koji je 1991. tražio ocjenu ustavnosti zakona kojim je reguliran pobačaj, a koji je Hrvatska naslijedila od Jugoslavije, izdvojeno mišljenje imao je Šumanović. On smatra da život treba zaštititi od samog začeća, a predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović ustvrdio je da nije na njima da odlučuju kada život počinje, iako su tražili mišljenje uglednih liječnika koji su rekli da život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice.
'Zaključno, mišljenja sam da embrij nije 'neljudsko biće', odnosno 'nebiće', nego ljudsko biće u određenoj fazi razvoja i da mu zato pripada temeljem inherentnog ljudskog dostojanstva pravo na život prema čl. 21. st. 1. Ustava u punom opsegu', stoji u njegovu obrazloženju.
Cijelo obrazloženje suca Šumanovića o tome zašto je imao izdvojeno mišljenje možete pročitati ovdje, počevši od 86. stranice.
Da će sudac Šumanović imati konzervativnije stavove od ostalih kolega, dalo se naslutiti zbog činjenice da je bio dio pravnog tima koji je zastupao udrugu Grozd kada su podnosili ustavnu tužbu protiv zdravstvenog odgoja.
Ovo nije prvo izdvojeno mišljenje ovog suca. Od kolega se izdvojio i krajem prošle godine, kada je Ustavni sud odbio ustavnu tužbu Josipa Šimunića kojom je htio poništiti kaznu Prekršajnog suda koju je zaradio zbog izvikivanja 'Za dom spremni' na stadionu u Maksimiru nakon utakmice Hrvatska – Island 19. studenoga 2013. godine.
Šumanović je bio član komisije za pomilovanja predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, a sredinom 1990-ih i predsjednik Županijskog suda u Zagrebu.
Službena biografija
U njegovoj službenoj biografiji stoji da je diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. Od 1984. do 1988. bio je sudac Općinskog suda u Sisku, a od 1988. sudac Općinskog suda u Zagrebu. Od 1993. do 1996. obnašao je dužnost predsjednika Građanskog odjela tog suda. Za suca i predsjednika Županijskog suda u Zagrebu imenovan je 1996. U imenik odvjetnika upisan je 2002. i do izbora za suca Ustavnog suda Republike Hrvatske bavio se odvjetničkom praksom.
Od 1992. do 2002. obnašao je dužnost člana i predsjednika općinskih, odnosno Gradskog izbornog povjerenstva Grada Zagreba u parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima.
Od 2001. do 2002. bio je koordinator grupe i nositelj izrade teksta nacrta prijedloga Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu od terorističkih akata i javnih demonstracija, Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata te Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ.
Autor je niza stručnih članaka s područja građanskog, građanskog postupovnog, kaznenog i kaznenog postupovnog prava u doticaju sa psihijatrijskim pravom te ustavnog prava. Koautor je knjige 'Novote u parničkom postupku' iz 2003. te autor komentara Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama iz 2000. godine. Sudjelovao je i predavao na znanstvenim i stručnim savjetovanjima, seminarima, kongresima i drugim skupovima.
Odlikovan je Redom hrvatskog pletera.
