Od oko 260.000 registriranih dijabetičara u Hrvatskoj, njih gotovo 20.000 boluje od dijabetesa tipa 1 koji su svakodnevno primorani u nekoliko navrata ubrizgavati inzulin u organizam. Spasonosno pomagalo za najteže slučajeve je inzulinska pumpa, mali uređaj koji omogućuje kontinuirano snabdijevanje organizma inzulinom u potrebnim dozama tijekom 24 sata. Tu spravu, međutim, zasad ima tek svaki 25. teško oboljeli dijabetičar tipa 1, a lakše dobivanje bolesnicima je onemogućeno nevjerojatnom administrativnom zavrzlamom koju smo pokušali raspetljati
Jedan od ključnih razloga je vrtoglava cijena od 20-ak tisuća kuna po pumpi, plus 1.700 kuna mjesečno za prateći potrošni materijal. Ta sofisticirana medicinska pomagala, koje znatno podižu kvalitetu života dijabetičara, koriste se na preporuku i uz kontinuiranu skrb liječnika već nekih 13 godina, a od 2014. godine nabavljaju se gotovo isključivo javnim natječajima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO).
Pacijenti koji sami financiraju sve troškove terapije inzulinskom pumpom iznimno su rijetki, doznaje tportal od dr. Manje Prašek, internistice - dijabetologinje, inače osnivačice dnevne bolnice u Sveučilišnoj klinici Vuk Vrhovac s programom cjelovite pouke o životu sa šećernom bolesti.
'Inzulinske pumpe olakšavaju svakodnevni život i tko god je prešao na pumpu, kaže da se više nikad ne bi vratio na neku drugu terapiju. Fantastično je vidjeti da ljudi mogu normalno spavati, bez straha od noćnih hipoglikemija, a roditelji više ne moraju tijekom noći kontrolirati šećer u krvi djeteta i dodavati inzulin. Teške hipoglikemije postaju rijetkost i s pumpom se ta opasnost svodi na minimum jer ih bolesnik prepoznaje na vrijeme. Kontrola šećerne bolesti znatno je bolja, nema većih oscilacija, ali je i dalje potrebna redovna samokontrola glukoze u krvi', kaže dr. Prašek za tportal.
vezane vijesti
U Sloveniji oko 80 posto djece oboljele od šećerne bolesti već je dobilo inzulinsku pumpu na račun države, a stručnjaci navode da taj uređaj štedi novac zdravstvenom sustavu, uvelike sprečavajući posljedice progresije bolesti. Putem HZZO-a u Hrvatskoj je dosad nabavljeno ukupno 210 inzulinskih pumpi za tri milijuna kuna, a upravo je u postupku treći natječaj, težak 1,4 milijuna kuna, za 110 pumpi - od čega će pola biti zamjenski uređaji, s obzirom na to da pumpe traju svega nekoliko godina.
Zbunjujuće je, međutim, to što HZZO tretira pumpe kao ugradbeno pomagalo - iako one to evidentno nisu jer se ne ugrađuju u tijelo, već se inzulin unosi putem kanile u potkožnom tkivu. Takvom klasifikacijom onemogućeno je jednostavno propisivanje pumpi liječničkim doznakama za opća i ortopedska pomagala te se one, poput ugradbenih elektrostimulatora srca (pacemakera) i umjetnih kukova, oboljelima dodjeljuju na kapaljku.
Utvrđivanje odgovornosti za takvu situaciju složen je pothvat. Na upit tportala zašto klasificiraju inzulinsku pumpu kao ugradbeno pomagalo iz HZZO-a odgovaraju da oni nisu nadležni za 'tumačenje klasifikacije medicinskih pomagala'. U hrvatskoj Agenciji za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) navode da se inzulinska pumpa ne smatra medicinskim proizvodom za ugrađivanje ako se primjenjuje tako da u tijelo ulazi samo kanila koja se redovno mijenja svakih nekoliko dana, dok se ostatak sustava nosi uz tijelo korisnika - što je slučaj u Hrvatskoj.
Istovremeno, iz Ministarstva zdravstva poručuju da klasifikaciju medicinskih proizvoda i njihovo razvrstavanje u određene kategorije obavlja HALMED te da HZZO svojim internim aktima 'svrstava medicinske proizvode u pojedine kategorije u svrhu definiranja i načina propisivanja istih'. Zaključuju da 'način na koji Zavod različito klasificira inzulinske pumpe nema utjecaja na dostupnost medicinskih proizvoda pacijentima koji boluju od šećerne bolesti zato što se sredstva za nabavu inzulinskih pumpi kontinuirano osiguravaju svake godine u financijskom planu Zavoda te je isto predviđeno i u projekciji za 2017. i 2018. godinu'.
Činjenica je, međutim, da bi inzulinska pumpa bila dostupna svima onima kojima bi mogla olakšati život kada se ne bi klasificirala kao ugradbeno pomagalo.
'S jedne strane takva klasifikacija jest postavljena zbog ušteda, no to je i način da primjena bude pod strogom kontrolom, da ne dolazi do krivih poteza koji bi mogli ugroziti život bolesnika. Važno je da se inzulinske pumpe dodjeljuju onim osobama u kojih je to indicirano. Također, te osobe moraju biti pod stalnom kontrolom liječnika subspecijalista i cijelog medicinskog tima koji vodi brigu i o primjeni inzulinske pumpe i o samom bolesniku', kaže dr. Prašek, dodajući da bi trebalo uspostaviti referentni centar za inzulinske pumpe koji bi obučavao bolesnike i bio im 24 sata na raspolaganju. Sada se to svodi na entuzijazam pojedinih liječnika dijabetologa.
'Moramo napomenuti da postoji 24-satna služba za korisnike inzulinskih pumpi te u slučaju kvara ili problema s njima u svakom trenutku oni mogu dobiti usmenu pomoć, informaciju o tome što učiniti ili, u slučaju kvara, zamjenu', objašnjava dr. Prašek.
Inzulinsku pumpu u Hrvatskoj na račun HZZO-a zasad dobivaju najugroženiji dijabetičari, a postepeno će se u primjenu uključivati ostali bolesnici kod kojih je indicirana takva terapija.
'Današnja inzulinska terapija, s novim inzulinima, u 99 posto slučajeva itekako je dobra, a terapija pumpom najbolja je za manji dio ljudi koji imaju poteškoća pri toj terapiji i koji su razvili kronične komplikacije. Još uvijek možemo relativno dobro kontrolirati većinu dijabetičara tipa 1, a kod onih kod kojih to ne ide prelazi se na inzulinsku pumpu. Iako potrebe u ovom trenutku nisu povećane, sve bi bilo jednostavnije kad bi inzulinska pumpa bila na listi pomagala i kad bi se moglo jednostavnije doći do nje', zaključila je dr. Prašek.
