Borba protiv kriminala dobrim se dijelom bazira na taktici odvraćanja. Pojednostavljeno, kriminalce se od počinjenja kaznenih djela pokušava odvratiti dugogodišnjim zatvorskim kaznama. Svaki teški kriminalac zna da ga, bude li uhićen, čeka oduzimanje slobode i provođenje cijelog ili gotovo cijelog ostatka života u zatvoru. I takva taktika nerijetko funkcionira – rijetko će koji kriminalac počiniti zločin prilikom kojeg je gotovo sigurno da će biti uhićen ili ubijen. Svakoj iole normalnoj osobi nagon za preživljavanje jedan je od najjačih nagona u životu uopće. Nitko ne želi ostati bez vlastitog života i/ili slobode.

Nažalost, takva je taktika gotovo posve bezvrijedna kad govorimo o islamističkom terorizmu. Naime, glavna je karakteristika islamističkih terorista ne samo spremnost na vlastitu smrt nego i njezino priželjkivanje. Ta spremnost bazirana je u doktrini mučeništva koja kaže da onoga koji pogine mučeničkom smrću u borbi za verziju islama koju islamisti smatraju jedinom ispravnom čeka vječna nagrada – život u raju za mučenika i njegovu obitelj, uz nezaobilazne 72 djevice koje će udovoljavati svakom njegovom prohtjevu. I dok se takva vjerovanja racionalnim ljudima čine toliko bizarnima da je jako teško zamisliti da ijedna osoba može vjerovati u takvo što, činjenica je da islamisti iskreno i čvrsto vjeruju upravo u takvu ideologiju i da su, kao što se demonstrira gotovo svakodnevno širom svijeta, spremni umrijeti za nju bez puno krzmanja. Samo naizgled paradoksalnim čini se podatak da velik dio islamističkih terorista ne dolazi iz najsiromašnijih društvenih slojeva, nego se radi o relativno obrazovanim i imućnim ljudima koji su u nekom trenutku svog života, zbog ovog ili onog životnog problema, nekritički prihvatili najekstremniju interpretaciju islama, onu islamističku koja zagovara samoubilačke napade na civile.

Taktika odvraćanja funkcionira, ali samo pod uvjetom da su akteri u situaciji racionalni. Onaj tko ne samo da se ne boji smrti nego je i priželjkuje, blago rečeno, nije racionalna osoba. U Nici se tako pokazalo da za teroristički napad koji je odnio, primjera radi, više života nego četničko granatiranje na sarajevskim Markalama, nije potreban ni eksploziv ni vatreno oružje ni skupina visoko utreniranih i obučenih ratnika – dovoljan je jedan motivirani fanatik, jedan običan kamion i, naravno, sva sila civila koji ni u najgorim noćnim morama nisu mogli zamisliti takav scenarij.

Da stvar bude još gora, posve je nepotrebno da napadač bude u bilo kakvom kontaktu s bilo kojom terorističkom organizacijom ili islamističkom ćelijom. Ideologija islamizma, naime, nalaže širenje vlastite ekstremne interpretacije islama po cijelom svijetom putem prijetnji, zastrašivanja i nasilja. Putem interneta potencijalni teroristi mogu trivijalno lako doći do informacija o islamističkoj ideologiji te svemu onome što se u sklopu nje traži od potencijalnog 'mučenika'.

Islamističkih terorista na svijetu ima vrlo malo. U odnosu na broj muslimana na svijetu, broj islamističkih terorista gotovo je zanemariv. Problem je u činjenici da ih uopće ne mora biti puno da bi se redovito događali stravični napadi poput onoga koji se dogodio sinoć u Nici.

Islamistički terorizam ne može biti pobijeđen (samo) rigoroznim sigurnosnim provjerama, dugim cijevima na ulicama i beskonačnim maltretiranjem putnika na aerodromima. Islamizam mora biti poražen na razini ideja u sklopu reforme islama - to je ono što zagovara Maajid Nawaz, vodeći islamski reformist i borac protiv islamističkog terorizma, inače i sam bivši islamist. Na tportalu smo nakon napada u Parizu krajem 2015. objavili opširan članak o Nawazovoj borbi protiv islamističkog ekstremizma i terorizma putem reforme islama, koji je nažalost i danas jednako toliko aktualan.