Naprotiv, zatekli smo se u mjestu Alcazar de San Juan, 150 kilometara od Madrida, u vinariji BACO, u kojoj je upravo završila berba grožđa s 35 tisuća hektara vinograda. To je više vinograda nego što ukupno postoji u Hrvatskoj (prema Državnom zavodu za statistiku 25 tisuća hektara bilo je 2009. godine). U svojih deset proizvodnih centara BACO grožđe prerađuje u mošt, 90 do 95 posto za izvoz, i manji dio buteljira sa svojom etiketom.

Umjesto sumnjivog tajkuna i spletkaroša, predsjednik ovog vinarskog diva je Angel Villafranca, vinarski stručnjak i zadrugar, jer je BACO ogromna zadruga u koju je udruženo 8500 vinogradara. Znači, nepregledni vinogradi s desetak sorti grožđa, transportni park i mehanizacija, najsuvremenijih deset vinarija raspoređenih u različitim dijelovima La Manche, laboratoriji i istraživanja, uredske zgrade, marketing i razvijena mreža kupaca od Rusije i Japana, cijele EU, do SAD-a i Kanade, sve je u vlasništvu proizvođača, kojima služi stručni tim zaposlenih inženjera i službenika. Zadrugu je osnovao manji broj njih 1950. godine, pa su se ostali pridruživali kada su vidjeli da je dobro, a od 1990. godine ulagali su u širenje i modernizaciju prerađivačkih kapaciteta.

'Jako smo sretni što klima, sa sunčanim i vrućim ljetima, a ledenim i kratkim zimama, iznimno pogoduje vinogradarskoj proizvodnji.', tumači Villafranca poljoprivrednim novinarima iz 14 zemalja, koji su, u organizaciji EU Uprave za poljoprivredu i ruralni razvoj, ovamo došli u razgledavanje primjera europske agro-budućnosti.

Nedaleko je vinarija San Isidro Bodegas Latue, opet zadruga, posebna po tome što je najveći proizvođač organski proizvedenog vina u Europi. Sastali smo se s Blancom Murom, ambicioznom direktoricom s vizijom, što se sastoji od plana da broj butelja sa sadašnjih dva milijuna poveća na pet milijuna do 2016. godine, kako bi za 600 zadrugara povećala zaradu i plaću za 18 zaposlenih.

Zadruga Bodegas Latue raspolaže s 3750 hektara vinograda i godišnje proizvodi 22 milijuna litara vina, od čega se za sada najveći dio prodaje kao mošt drugim vinarijama. Od te količine 21 posto organski je proizvedeno, a 79 posto od konvencionalno uzgojenog grožđa.

Blanca u zadruzi radi od 1988. kada je imala 19 godina i kaže da je, pored sadnje vinograda i izgradnje vinarije, najviše truda trebalo uložiti u razbijanje predrasude da vina iz La Manche nisu kvalitetna. 'Čak su i Španjolci odmahivali rukom na spominjanje vina iz naše regije, ali mi smo obučili naše zadrugare kako se brinuti o lozi da dobijemo najkvalitetnije grožđe, izgradili vinariju i zaposlili stručnjake i sada možemo argumentirano reći da proizvodimo vrhunska vina.', objasnila je.

O surovom, takozvanom slobodnom, tržištu ona razmišlja iz svog doma u obližnjem selu Villanueva de Alcardele, gdje joj je zimi tmurno i hladno gledati rijetko naseljen zavičaj viteza Don Quijotea, bez udobnosti bogatog gradskog života kakvim su krcata turistička središta Toledo ili Madrid, udaljena po 150 kilometara. S druge strane, veseli je napredak. Naprimjer, do 1973. godine umjesto današnjih vinograda okolo su se prostirali usjevi žitarica, čije su cijene te godine nezaustavljivo počele padati i narod je morao prijeći na druge kulture. Kraj je kronično sušan, pa su shvatili da dio vode oko trsova mogu sačuvati uzgojem u grmu. Zatim su vidjeli da je klima, kao što je i Villafranca objasnio, toliko pogodna za lozu da nisu potrebna sredstva za zaštitu bilja, jer bolesti i štetnici ne mogu opstati u toj ljetnoj žegi i britkoj zimi.

Na takvom podneblju najbolje su se snašle bijela sorta airen i crvena tempranillo, koje se mogu vidjeti kod svih ozbiljnih vinarija u La Manchi. S tim da Bodegas Latue djelomično sadi sauvignon blanc, chardonay, verdejo i macabeo za bijela vina te garnacha, cabernet sauvignon, merlot i syrah od crvenih sorti. Beskrajni nasadi takve loze nižu se s obje strane autoceste, pa čovjek pomisli da je autocesta zapravo probijena kroz vinograde. Tako su temeljito zasađeni u svaki pedalj valovitog krajolika da izgleda kao da je i razmještaj naselja dogovoren nakon sadnje.

Što vrijedi i za maslinike, naravno. Kamen velik kao bundeva na kamenu, do kamena. Ne vidi se tlo, nego svuda kamenje, suho kao na Mjesecu i našem Pagu. Bolje je hodati u čizmama ili u gojzericama, jer je u patikama lako iskrenuti nogu obzirom da maslinici izgledaju kao kamenolomi. Kod mjesta Mora jedan je star više od 200 godina. Stara stabla prekrivaju ravnicu, padine okolnih brda i uzvisine oko nadvožnjaka, a plodove kupe, opet, zadrugari. Njih 700 članova zadruge Nuestra Senora de la Antigua godišnje proizvodi 2,5 milijuna litara maslinovog ulja od sorte cornicabra, za koju kažu da daje najbolje maslinovo ulje.

Samo manji dio flaširaju, a veći dio u cisternama izvoze u Italiju, s tim da je 20 posto ukupne proizvodnje ekstra djevičansko ulje. Za kilogram dobivaju najviše 2,5 eura, a flaširanjem prodajnu cijenu mogu povećati na 3 eura. Zato je Nuestra Senora de la Antigua jedna od 72 članica Oleotoleda, saveza zadruga specijaliziranog za marketing i prodaju ulja. Pod određenim pravilima proizvodnje i uzgoja savez im dodjeljuje markicu „Montes de Toledo“, koju oni lijepe na boce i tako kupcima dokazuju da je ulje proizvedeno baš u La Manchi i po standardima saveza. Istu stvar napravili su od 2000. godine zaštitom ulja oznakom izvornosti Europske unije (PDO).

'Naša glavna zadaća je osiguranje tržišta za naše zadrugare, ali i čuvanje visokih standarda kvalitete koje smo postavili. Zato kupci točno znaju što kupuju kada vide našu markicu Oletoledo na boci.', rekao je Gregorio Gomez Lopez

Zadrugarima ovih zadruga nije isplativo da svoju proizvodnju prepuste upravljanju zlonamjernim amaterima, koji će nizom naručenih štetnih postupaka srozati ključna poljoprivredna poduzeća na prosjačke štapove da bi se pojavili spasitelji, a zapravo hohštapleri, anonimni do tada u agrobiznisu, i da bi za 1 euro ovladali bogatstvom koje je narod desetljećima stvarao. Nemoguće.

Koliko su snažne te zadruge najbolje govore sljedeći podaci, koje smo dobili od Pillar Galindo Gomez, koordinatorice Cooperativas agro-alimentarias, saveza koji okuplja većinu svih španjolskih zadruga. Poljoprivrednih zadruga u Španjolskoj ima 2849, zapošljavaju 93 tisuće ljudi i okupljaju 1,16 milijuna članova. Najviše ih je u Andaluziji i La Manchi. Njihov godišnji prihod iznosi 101 milijardu kuna ili, da usporedimo, 85 posto hrvatskog državnog proračuna.

Prema evidenciji Cooperativas agro-alimentarias, zadruge stalno bilježe rast gotovo svih pokazatelja, u usporedbi 2008. i 2011. godine. Prosječna prodaja po zadruzi rasla je s 9,5 na 11,5 milijuna eura, blago i prosječan broj zaposlenih koji iznosi 39 ljudi, broj partnera porastao je s 528 na 618 po zadruzi, za trećinu je narastao broj zadruga s vlastitim farmama, polovica ih ima vlastite benzinske stanice, polovica veterinarsku i agronomsku službu, četvrtina proizvode prodaje pod vlastitim markama.

Obzirom da se u Španjolskoj poljoprivredom bave profesionalci, cijeli poljoprivredni sektor za četvrtinu više robe izvozi nego što uvozi. Izvoz vrijedi 31 milijardu, a uvoz 24,8 milijardi eura.