Dok se Tamara iz Austrije vraća kući jer se ni ondje ne jede zlatnom žlicom, razočarani Željko iz Hrvatske je otišao u Njemačku gdje sada zarađuje trostruko više. To su samo neke od oko 150 priča naših ljudi objavljene u samo dva mjeseca od kada je zaživio projekt Požežanina Marija Nakića jednostavnog naziva Naši ljudi – Hrvati u svijetu. Na ovom portalu, pokrenutom početkom godine, sažimaju se iskustva Hrvata koji, su za boljim sutra, otišli u inozemstvo
'Gledao sam i tražio nešto novo jer sam kao pokretač i glavni urednik jednoga lokalnog portala, požeškog 034 dosegnuo strop. Tražio sam nove izazove jer mi je zanimljivo kada nešto kreće od početka', govori za tportal Mario Nakić, sada glavni urednik i pokretač portala Naši ljudi.
Htio je raditi nešto na hrvatskom jeziku, a što će se čitati i u inozemstvu. Budući da ljudi masovno odlaze iz Hrvatske, nije se dugo dvoumio. U Hrvatskoj, kaže on, danas nema čovjeka kojem barem jedanput dosad nije palo na pamet da je napusti. I on je, priznaje, jedan od tih. Čak je ispunio određene obrasce i prije nekoliko godina dobio priliku za odlazak u Australiju i Novi Zeland. Dvoumio se, ali ipak je ostao. Misli, ipak, kako će kroz nekoliko godina hrvatska dijaspora biti brojnija i bogatija od Hrvatske.
'Na početku smo sugovornike tražili putem različitih stranica na internetu, ali posljednja dva, tri tjedna svaki dan netko nam se sam javi. Tako sam prije nekoliko dana, primjerice, dobio mail jedne majke čija je kći završila Harvard u Americi pa bi voljela da se s njom napravi intervju. Javljaju se ljudi kojima je netko blizak otišao u inozemstvo i ondje uspio pa bi se time pohvalio. Javljaju se i oni koji su vani, ali su pročitali priče iz neke druge zemlje ili iz iste, no različitih gradova, pa imaju potpuno drukčiju perspektivu i doživljaj. Tako nam netko kaže da je super, a drugi su, pak, imali suprotno iskustvo', nastavlja on.
Naši ljudi puni su doživljaja Hrvata koji su završili u najrazličitijim uglovima svijeta. Nedostaje im iskustava, zasad, samo onih koji su otišli u Afriku, ali Mario očekuje kako će i otamo uskoro imati nekoliko njih.
'Najatraktivnije su posljednjih godina Irska, Njemačka, Švedska, Kanada. Vjerujem da Hrvata ima i u Africi, iako otamo zasad nemamo ni jednu priču. Interesantno je, pak, kako imamo i priču druge generacije vala političkih emigranata koji su u vremenu 1970-ih otišli u Južnu Ameriku. Čuli smo tako priču mladog dečka koji studira u Buenos Airesu, u Argentini. On je druga generacija koja zna govoriti hrvatski, redovito dolazi u domovinu svojih predaka, iako u Hrvatskoj nije rođen. Međutim, oni govore kako se sada onamo ne bi odselili jer je, ekonomski gledano, gore nego u Hrvatskoj', ističe Mario.
Shvatio je, također, kako većina mladih ljudi, koja se odluči za odlazak iz Lijepe naše s fakultetskom diplomom u ruci, odlazi razočarana jer nije mogla pronaći posao u struci. Bolju budućnost traže u Švedskoj ili Njemačkoj, ali ondje pristaju raditi poslove na koje kod kuće ne bi pristali ni pod razno.
'Oni ondje prihvaćaju bilo što. Rade u nekakvim servisima za održavanje i čišćenje kuća, poput nekakvih čistačica, primjerice. No ondje pristaju raditi jer vide određenu perspektivu za sebe, znaju da će tako biti na početku dok se ne snađu i pronađu nešto bolje. Uglavnom, nakon nekog vremena, od otprilike godine dana, često i prije, pronađu dobar posao, budu zadovoljni, a na koncu mnoštvo njih radi upravo ono što su i završili. Drugi se opet prekvalificiraju što se, primjerice, potiče u Švedskoj', prepričava pokretač Naših ljudi.
Trbuhom za kruhom odlaze svi, i zaposleni i nezaposleni. Među različitim sudbinama, ovdje su i one poduzetnika i obrtnika koji su zatvorili tvrtke u Hrvatskoj, pokrenuli vlastiti posao u inozemstvu te priznali kako se sada osjećaju kao na godišnjem odmoru.
'Ne idu samo oni koji traže posao, nego odlaze čak i poduzetnici što je već ozbiljan problem jer su među njima oni koji otvaraju nova radna mjesta. To je katastrofa', govori Mario.
Mnogo je onih koji im se obraćaju za sugestije ili traže preporuke kamo otići. Često se tako roditelji raspituju za svoju djecu kada im se prijave za neki posao u Njemačkoj ili Irskoj. Umjesto odgovora, u redakciji Naših ljudi, preporučuju im tekstove s iskustvima onih koji su onamo otišli, kako bi na temelju toga mogli sami donijeti odluku.
'U dva mjeseca, koliko postojimo, objavili smo oko 150 priča. Prosječno u danu objavimo po dvije, tri nove. Nekada ih bude i više. Planiramo raditi i dokumentarac, odnosno seriju o našim ljudima, a u svakoj epizodi obradili bismo po jednu državu. Krenut ćemo sa Švicarskom', otkriva prvi čovjek Naših ljudi koji ne planira stati na tome.
'Planiramo stvoriti određenu bazu ljudi i napraviti aplikaciju s kojom će biti moguće, kada se dođe u određeni grad u svijetu, pronaći gdje su najbliži Hrvati, naravno oni koji budu htjeli biti označeni. Uz nju bi se lakše pronalazili hrvatski restorani i klubovi. Tako bi se ljudi međusobno povezivali i pronalazili, kako se ne bi osjećali usamljeno kada nekamo dođu', zaključuje Nakić koji je na ovom projektu zaposlio pet ljudi, a nada se kako će ih u budućnosti biti još više.
