'Svima nam je kriva perspektiva', kaže stih poznate pjesme beogradskog glazbenog sastava S.A.R.S., koja govori o nemotiviranosti i apatiji našeg (balkanskog) društva, a čija svojevremena popularnost pokazuje koliko uspješno rezonira s društvom. No što je s mladima danas – jesu li oni koji na leđima nose ovaj svijet sami od sebe apatični ili ih mi svojom apatijom ubijamo u pojam i kapilarno zagađujemo? Teorija kaosa kaže da leptir koji zamahne krilima u Pekingu, može uzrokovati uragan na Floridi (ili spriječiti ga).

Upravo je Bosna i Hercegovina oličenje kaosa. Zemlja je to koja već više od tri desetljeća jedva da drži glavu iznad vode, ali i u kojoj se ljudi smiju glasnije nego drugdje. Zemlja s rijetko viđenom netaknutom prirodom, koju još uvijek krasi 1000 ili 10.000 divljih deponija (nema službenih podataka, pa su ovi u očito u javnosti izneseni kako kome odgovara).

Prema UN-ovu izvješću za 2022. 'Perspektive svjetskog stanovništva', BiH je u samom vrhu liste zemalja svijeta po smanjenju broja stanovnika. Visoka razina iseljavanja i porazno niska stopa fertiliteta, starenje stanovništva i duboko ukorijenjena rodna nejednakost, trebale bi, prema procjenama UN-a, do 2070. prepoloviti broj stanovnika te države. Rekli bi neki, zemlja bez perspektive.

No tako ne misli i 'elitna' međunarodna škola United World College (UWC), pa je baš zbog toga 2006. i odlučila pored Singapura, Walesa, Kanade, SAD-a, Hong-Konga i drugih 'dobro zvučećih' imena među zemljama, otvoriti jedna od svojih (tada 12, danas 18), vrata i u Mostaru, u Bosni i Hercegovini.

Zašto, pobogu, Mostar?

'Welcome to the bura in Mostar', riječi su s kojima nas s indijskim naglaskom i s preko cijelog lica razvučenim osmijehom pozdravlja ravnateljica UWC-ja Mostar Sonia Rawat, dočekavši nas prošlog tjedna u svom uredu u mostarskoj tzv. Staroj gimnaziji na Španjolskom trgu, gdje smo pronašli sklonište od jakog vjetra s Veleža.

Mostarski koledž svake godine svojim globalno poznatim IB programom obrazovanja za dva završna razreda srednje škole (International Baccalaureate) pokušava dati krila ne samo dvjesto-tristo djece iz 72 zemlje, nego posredno i lokalnoj zajednici. Prvi je to naime UWC otvoren s namjerom rekonstrukcije poslijeratnog društva, i prvi koji zgradu dijeli s nekom drugom školom.

Zgrada gimnazije, pseudomaurskog stila karakterističnog za velik broj građevina izgrađenih u vrijeme austro-ugarske vladavine u BiH, svojom fino oličenom oker-žutom fasadom strši pored pokoje ruševine u središtu grada. Drugo polugodište za UWC-jevce još nije službeno počelo, no za učenike mostarske gimnazije jeste, pa se školski hodnici opet navikavaju na žamor.

Sve je to, samo ne škola namijenjena isključivo eliti, pa čak niti odlikašima po definiciji. Mostarski koledž traži učenike koji će moći doprinijeti njihovoj misiji. Svaki UWC naime ima svoju misiju i sukladno tome bira svoje učenike – dok njemački inzistira na ekološkoj osviještenosti, mostarski s razlogom jedini nije kampus zatvorenog tipa, da bi učenici bili što više uključeni u lokalnu zajednicu te da onda kroz suradnju s institucijama i školama malim koracima otvaraju društvo i pomognu mu nadići razlike.

Sukladno tome biraju se i učenici. Iako akademski uspjeh nije presudan, ipak su to mahom vrlo dobri i odlični učenici jer je program poprilično zahtjevan, a prije svega traže učenike iz manjih mjesta u kojima ne bi imali priliku za takvo obrazovanje.

UWC je, kako kaže ravnateljica, otvoren u Mostaru jer je tamo bio najpotrebniji, a ne jer si ga netko može priuštiti.

'To možda nije očito, ali Mostar je i danas podijeljen grad. Mi dijelimo zgradu s mostarskom gimnazijom, koja i dalje radi prema dva različita kurikuluma. Stoga upravo tu moramo postojati da pokažemo da učenici iz 72 države mogu sjediti u istom razredu i raditi prema istom kurikulumu. Zašto to onda ne bi bilo moguće i u Mostaru?', pita se ravnateljica.

Rawat je do svog dolaska u BiH prije šest godina, tu zemlju kao i većina ljudi u svijetu, kako kaže nažalost, povezivala s ratom. 'Po dolasku sam shvatila koliko je ovo zapravo prekrasna zemlja s prekrasnim ljudima. Putovala sam doista mnogo, i mogu reći da je ovdašnja priroda jedna od najljepših u svijetu. I stvarno mislim da se toliko toga može napraviti da se očuva ljepota ove zemlje', govori ona, dodavši kako je tužna što joj otac, vojni komandant iz Indije koji je obučavao vojnike Jugoslavenske armije, nije bio živ kad je došla u BiH jer su njih dvoje puno razgovarali o toj zemlji. 'Bio bi jako sretan što sam ovdje', sjetno će.

Razgovor učenika iz Izraela i Palestine primjer nenasilne komunikacije

Od ostalih škola s IB programom mostarski se koledž razlikuje po tome, kaže ona, što jedino kod njih vlada raznolikost u pravom smislu te riječi.

Samo ovdje će tako u istoj klupi sjediti primjerice dijete ministra financija neke države i dijete iz nekog malog afričkog sela, kojem nitko u obitelji nije završio školu, kamoli fakultet – dijete iz Izraela s djetetom iz Palestine, objašnjava nam ravnateljica, dodavši da više od 80 posto njihovih učenika ima neku vrstu stipendije, oko polovica njih punu stipendiju, a svake godine se stipendira i 30-ak domaćih učenika.

Iako dakle manjem dijelu učenika školarine plaćaju roditelji, škola se ponajviše financira iz donacija filantropa, ali i nacionalnih vlada diljem svijeta. A upravo zbog socio-ekonomskih razlika pretjerano pokazivanje bogatstva ovdje nije dozvoljeno. Sve što se događa, kako kaže Rawat, događa se kroz razgovor.

'Vi ovdje stalno, i puno, razgovarate s nekim tko je drugačiji od vas, a što više od toga možete poželjeti ako želite razumjeti svijet u kojem živite i ljude na njemu? Morali biste putovati dane i mjesece da možete dobiti ono što dobijete u ovoj školi', kaže ona.

Svaki drugi tjedan učenici naime odabiru teme koje se često tiču balkanskog konteksta i drugih sukoba i onda o njima raspravljaju. Na tragu tih rasprava, koledž je prošle godine u rujnu organizirao mirovnu konferenciju gdje se razgovaralo o miru u BiH, ali i o situaciji na Bliskom istoku.

'Naravno da dođe do neslaganja, nemoguće je da ih nema. Ali stvar je u tom što baš kad dođe do tih situacija kad se ne slažu, oni uče kako voditi takve razgovore. Razgovor naših učenika iz Palestine i Izraela je primjer kako treba izgledati nenasilna komunikacija, to je nešto prekrasno', oduševljeno će ravnateljica, dodavši da se godinu ranije ti učenici nisu baš mogli pogledati u oči, nego su kroz proces, naučili kako poštivati jedni druge i kako voditi takav razgovor.

Što vas Mostar može naučiti?

A razlog zbog kojeg bi neki visoki dužnosnik iz svijeta poslao svoje dijete u školu okruženu ruševinama gdje još uvijek vlada atmosfera političke krize, kaže nam profesor povijesti i globalne politike Dženan Hakalović, je da se malo nauči o skromnosti i da osvijesti da postoji i život izvan njegova zamka.

'Kad mi govorimo o različitosti, ne mislimo samo na različite zemlje, jezike i vjeroispovijesti, nego na različitosti mišljenja. I poanta koledža nije samo dovesti djecu iz različitih zemalja, nego dovesti djecu s različitim odgojem i različitim socio-ekonomskim pozadinama - nekoga tko ima butlera kod kuće i nekoga tko je prvi put vidio WC s vodokotlićem. To je to, oni će puno više naučiti iz razgovora jednih s drugima, nego kod mene na satu', kaže Hakalović.

Profesor se pritom kroz smijeh prisjeća kako je svojedobno imao učenika iz Bangladeša, čiji je otac bio visokopozicionirani vojni general, te bi mladić svako jutro kasnio na prvi sati. Nakon nekoliko neopravdanih sati, u razgovoru s ocem, Hakalović je otkrio da je mladić kod kuće imao služavku koja ga je svako jutro budila, pa nije navikao buditi se sam.

'Puno se stvari nauči kroz situaciju kojoj je netko prinuđen da bude u totalno drugačijem okruženju, bilo da je to bolje ili gore od onoga na što je navikao. To je taj kulturni šok koji je u većini slučajeva pozitivan, no nije za svakog. Imamo djece koja odu, nema ih puno, ali vrate se kući, 'strefi' ih sve odjednom, a i program je rigorozan. Moraš sjediti i učiti, sudjelovati u mnogim izvannastavim aktivnostima, a tu su i novi ljudi, novi grad, treba razviti organizacijske sposobnosti. Ali to je glavno što oni dobiju. I puno bitnije, učenje o sebi kroz interakciju s drugim ljudima', kaže Hakalović.

Učenici tako nauče da kad zajedno rade na nekom cilju, nečiji drugačiji pogled na svijet je ustvari komparativna prednost. 'I onda se to pretoči i na nastavu gdje se sve te različite perspektive na svijet uvažavaju, da djeca razumiju odakle to dolazi. Da netko tko je rođen u sredini koja je homofobna, transfobna, tradicionalna, konzervativna, ksenofobna ne može tek tako, na klik, prestati biti takav. Isto tako netko tko dođe iz svijeta koji gleda kroz ružičasta stakla i misli da svi trebaju biti vegani, tree-huggeri i hipici, i taj nekakav balon treba ispuhati', ističe Hakalović.

'Naša djeca imaju kompleks niže vrijednosti'

Kod djece iz BiH koja se školuju na koledžu je pak najveći problem, kako kaže profesor, kompleks niže vrijednosti – svojevrsni autošovinizam koji potječe od upornog trubljenja da smo mi ovdje najgori.

'Njima treba dati priliku da shvate da to nije tako. Strašno me ljuti ta apatija kod naših učenika, da nema perspektive i da se ne može ništa promijeniti - to je defetistička priča koju nameće država. Kad dođu na nastavu imaju strah od neuspjeha – 'naši' učenici šute, drže se po strani da im se nedajbože netko ne bi smijao. Naša djeca primjerice engleski uglavnom znaju vrlo dobro i onda su stidljivi kad trebaju govoriti da ne bi nešto slučajno krivo izgovorili, dok se Talijani i Španjolci, koji jedva govore engleski, tarzanski rukama i nogama trude reći što misle. Oni su naučeni drugačije – njih školstvo nije ubijalo u pojam', zaključuje profesor koji u ovoj školi predaje od 2007.

Ana Maria Obrdalj, učenica koja dolazi iz Mostara, kaže da nakon nekoliko mjeseci koje je dosad provela na koledžu, drugačije sad gleda na svoj rodni grad. 'Mostar sad vidim iz druge perspektive. Kad ste iz Mostara gledate na njega kao na konzervativnu sredinu, a otkako sam u ovoj zajednici dobila sam uvid u neki drugi Mostar. Shvatila sam da mogu otkrivati sebe, svoju zemlju i svoju zajednicu na drugačiji način. Sada puno šire vidim stvari jer na ovom koledžu kroz učenje i djelovanje najbitnija stvar otkriti sebe i ljude oko sebe', ističe Ana Maria.

Ravnateljica Rawat pak kaže da oni u UWC-ju vjeruju u kontekstualno obrazovanje i samostalno učenje. Naglasak je na tome da se vraća zajednici u kojoj jesmo, ali i da se uči od nje', objašnjava. Osim klasičnog akademskog obrazovanja, u ovoj školi su obvezne i tzv. CAS aktivnosti, koje objedinjuju kreativnost, fizičku aktivnost i društveno korisni rad.

Samoinicijativno obrijali glave u znak podrške oboljelima od raka dojke

Učenici tako odlaze u staračke domove, rade s djecom s posebnim potrebama, pomažu lokalnim školama, organiziraju polumaratone i još mnogo toga, a sve to rade sami i na svoju inicijativu, uz nadzor profesora. Prošle godine su tako u suradnji s dvjema neprofitnim organizacijama pokrenuli akciju podizanja svijesti o raku dojke. Pedesetak njih obrijalo je glave te su uspjeli donirati kosu za 20-ak prirodnih perika za žene koje su izgubile kosu tijekom liječenja, a i skupiti 3000 eura donacija za žene oboljele od ove teške bolesti.

Svoje dojmove o školi s nama je podijelio i Elias Alves, učenik prve godine mostarskog koledža koji je u Mostar stigao iz Venezuele.

'Mostar nije bio moj prvi izbor, ali mi je sada drago što sam baš ovdje. Jedinstven je grad, s jako zanimljivom pričom, i baš sam neki dan razmišljao kako su neke građevine koje viđaš svaki dan starije od moje države. Zar to nije prekrasno?', oduševljeno nam govori Elias koji sada boravi u Mostaru nešto manje od pola godine.

'Kod nas jedan tjedan traje šest mjeseci, ali šest mjeseci traje tjedan dana. Sve se događa istovremeno brzo i sporo. Akademsko obrazovanje jako je bitan dio školovanja, ali ne definira nas. Sve te kulture i različiti pogledi na neku stvar i učenje da se slažemo da se ne slažemo, to je nešto što moramo naučiti svi jer je nemoguće da svi imamo ista mišljenja, ali je moguće da se poštujemo unatoč tim razlikama. I ono što je jako bitno, već to sad osjećam da u ovim ljudima imam prijatelje za život, da će biti moja braća do kraja mog života', kazao je Elias.

Na njega se nadovezao i Alvaro Micocci, učenik završne godine koledža koji dolazi iz Argentine. 'Sad sam otvoreniji prema radu, prema novim iskustvima, prema drugačijim razmišljanjima i preispitivanju vlastitih stavova prema drugim ljudima, nacijama ili čemu god. Jer kad doista slušate priče tih ljudi, njihova iskustva, bolje razumijete odakle dolaze njihova razmišljanja, s kojima se vi ni ne morate slagati. Dok sam bio u Argentini bio sam pretežito fokusiran na učenje u klasičnom smislu, a kad sam došao ovdje shvatio sam da postoje mnogi drugi aspekti učenja koji možete istražiti i iskoristiti', kaže on.

Maksym Vytrykush, učenik iz Ukrajine, pak kaže da je bio potpuno druga osoba prije nego što je došao u Mostar. 'Nekad mi je čak i čudno kako ovdje ljudi poznaju tu novu drugačiju verziju tebe, ne znajući tko si bio prije. Kad sam dolazio ovamo, htio sam probati nešto novo jer sam cijeli život htio biti umjetnik, ali nisam nikad imao hrabrosti razmišljati da krenem tim putem jer u mojoj zemlji postoje mnogi stereotipi prema umjetnicima – da su siromašni, da nikad neće uspjeti u životu i rekao sam, ok ići ću kontra stereotipa i pokušati ostvariti svoj potencijal i otvoriti novi-stari dio svoje osobnosti.

Kako je pisao Silvije Strahimir Kranjčević, 'Mrijeti ti ćeš kad počneš sam u ideale svoje sumnjati'. Izgleda da nam je svima prijeko potrebna samo malo drugačija perspektiva.