‘Jesi li ti normalan? Utopit ćeš se u planini!’, tako je, iscrpljen i promrzao, izvaljen na rubu bujice pred Paklenicom, hvatajući dah, na sebe vikao Dražen Dugac, planinar koji će ostati upisan kao prvi pobjednik Highlandera, višednevne, 104 kilometra duge planinarske ture po Velebitu, što ju je od 9. do 14. rujna uz svesrdnu pomoć legendarnog HGSS-a organizirao osječki Planinarski klub Gorštak.

Najgore kišno nevrijeme koje Velebit pamti

U raspisu natjecanja pisalo je kako ruta prolazi kroz nacionalne parkove Sjeverni Velebit i Paklenicu te kroz Park prirode Velebit; start je u Zavižanu, cilj je Starigradu. Put sudionici biraju sami, a moraju se javljati na kontrolnim točkama Skorpovac, Baške Oštarije, Jelova ruja, Veliko rujno i na cilju u kanjonu Velike Paklenice. Sve u svemu, izazov za planinarenje iz snova i avanturu života – pogotovo kad je stigla vremenska prognoza. Ona je za taj tjedan najavljivala armagedon: najgore kišno nevrijeme koje Velebit pamti u zadnjih 50 godina.

Na natjecanje se prijavilo 80 sudionika, a nakon što su čuli prognozu, na start ih je došlo 48 iz Hrvatske, Slovenije te Bosne i Hercegovine.

Majka svih planina

‘S obzirom na nevrijeme koje nas je snašlo drugi dan događaja, izuzetno smo zadovoljni što je već deset sudionika završilo svih pet etapa u prvih pet dana, a još ih desetak dolazilo prema cilju u Paklenici. Što je najvažnije, sve je prošlo bez nezgoda’, kaže Igor Mlinarević, organizator i, iako rođeni ravničar iz Osijeka, zaljubljenik u planinarenje. Godinama uživa u višednevnim planinarskim avanturama, a prošle godine odlučio je pokrenuti Highlander Velebit. Osobno je hrvatsku ‘majku svih planina’ propješačio u cijelosti, od sjevera do juga pet puta, a kaže da je svaka hodnja priča za sebe. Ova koju su izveli moderni gorštaci nadilazi sve.

Koliko su okolnosti na planini bile dramatične, govori i poruka što su je organizatori poslali drugog dana velikih voda:

‘Pozivamo sve koji su na putu po Velebitu da sačekaju da se kiša smiri i da ne kreću nikamo ako nije hitno! Potop je svuda. Kontrolna točka Jelova ruja nije trenutno otvorena, prilazna cesta je potopljena. Prenesite dalje!’

Tri dana kasnije, dok razgovaramo s Igorom, sad već po lijepom vremenu, Highlander završavaju posljednji sudionici, a evo kako to izgleda iz vizure najbržih.

Dražen: Žena me pitala - što ćeš gore, neki dan si bio

Dražen Dugac uspio ga je završiti u nevjerojatnih 55 sati (od toga 32 sata čiste hodnje). Taj četrdesetogodišnji ugostitelj iz Sesveta, a sad profesionalni gorski vodič s međunarodnom licencom, Velebit bi slobodno u osobnoj karti mogao navesti kao drugo prebivalište. Tamo godišnje odlazi i po 20-ak puta vodeći višednevne ture Planinarske udruge Alfa i omega.

‘Čim sam vidio objavu za utrku, rekao sam - idem gore. Žena me je čudno pogledala i pitala - što ćeš gore, neki dan si bio. Ali ovo je drugo, rekao sam. I bilo je – čista biblijska priča o potopu’, priča Dražen, koji je od prvog koraka imao cilj pobijediti.

Plan je uključivao prelazak Premužićeve staze od 57 kilometara u cugu, hodnji dugoj 11 sati. To bi mu, bio je uvjeren, dalo nedostižnu prednost do kraja.

‘To znači da 16 kilograma opreme koju nosite u ruksaku pod kišom postaje teško 30 kilograma, da 1600 grama teške suhe gojzerice kad su mokre važu 2,5 kilograma. To znači da ste mokri i promrzli, da su uvjeti takvi da se gubi markacija. Tijelo tada nije najvažnije, važni su psiha i fokus na stazu’, kaže Dražen, koji je drugu noć, kad je već bilo jasno da je gora zaključana u kišu i oblake, bio uvjeren da ima nedostižnu prednost. A onda se u mraku u odmorištu Jelova ruja odjednom pojavilo svjetlo koje se približavalo. Bio je to Emir Agić, drugi junak Velebita.

Emir: Mislio sam - ne možeš se osramoti i vratiti ulaznicu

Emir je iz Zadra, profesor je matematike i njegova priča potpuno je drugačija od Draženove.

‘Na planinama sam slučajno završio. Moji su s Pašmana, reklo bi se da sam bodulac i najveći dio vremena provodim na moru panulavajući. A u brda sam krenuo kad je sin poželio biti planinar. Nisam htio desetogodišnjaka pustiti samog pa sam išao s njim. U Highlander me uvalila supruga. Na nagradnoj igri NP Sjeverni Velebit dobila je dvije ulaznice za Highlander. Kad smo vidjeli prognozu, znali smo da to nije za sina, ali mislio sam - ne možeš se osramoti i vratiti ulaznicu. Iako tim putem po Velebitu nikad nisam išao’, priča Emir.  

Najgore mu je, kaže, bilo nakon prvog dana, kad još kiša nije ni počela. Iako u dobroj morskoj kondiciji, nije vičan dugoj hodnji i dobio je upalu mišića – mislio je da neće moći dalje. Ali ujutro je krenuo dalje. Toliko dobro da je kod Jelove ruje sustigao Dražena.

‘Iznenadio se, ali ja sam odmah vidio da ispred sebe imam pravog gorštaka. Vodič je, ima Velebit u malom prstu i u boljoj je kondiciji. Zato je on prije nego li je zora svanula po mraku, gotovo na slijepo, krenuo dalje. Ja sam morao čekati dan. Tu je stekao prednost i kasnije je nadogradio na tri sata prednosti. Svatko od nas je bio u svom filmu’, kaže Emir, čije je vrijeme prolaska 58 sati.

Dražen se iskazao ne samo u brzini i orijentaciji, nego i u brizi za druge.

‘Nakon što smo se rastali krenuo sam u opakom tempu. Radio sam samo pauze po 10-15 minuta i nadomak noći bio pred ciljem. Ali ono što me tamo dočekalo bilo je gore od onoga što sam ostavio na vrhu. Pred Paklenicom dočekala me bujica u koju se pretvorio inače maleni potok. Shvativši da ću, ako se vratim, zapasti u noć i izgubiti puno vremena, odlučio sam se za river crossing, bacio štapove i ruksak na drugu stranu, zaletio se i skočio, doskočio na rub i bujica me ponijela. Mislio sam - gotovo je…’, priča Dražen.

Nikud bez pomoći HGSS-a

Ni sam ne zna kako se uspio ponovo izvući na mokru i sklisku obalu i čim je došao do daha, nazvao je HGSS.

‘Obavijestio sam ih da stupe u kontakt s Emirom koji ide nekoliko sati za mnom i upozore ga. On bi pred bujicu došao u mrklom mraku i pitanje je bi li je uspio živ prijeći. Odahnuo sam kad su mi rekli da su prenijeli poruku’, priča Dražen, koji osim prijelaza ‘Tare na Paklenici’ pamti i ruski rulet s munjama.

Riječ je o hodanju po kamenitim velebitskim proplancima dok okolo udaraju munje. Da stvar bude gora, u tom stanju kamen je mokar i dobar vodič.

Emir s Velebita nosi drugu viziju strave. Ona je kod njega vezana uz Ramino korito i nije toliko određena kišom i munjama koliko – medvjedima.

‘Hodaš i svako malo vidiš medvjeđe govno. Ramino korito je posljednja netaknuta prašuma u Hrvatskoj, tu signala nema, a nema ni brze pomoći. Nije baš veselo. Znao sam da se moje lampice medo neće prepasti, važno je da on mene čuje prije nego li me vidi. Tada neće biti iznenađenja jer se životinje u pravilu povuku. Zato sam pod kišom hodao i urlao. Vičući javljao sam medi: 'Tu sam, zaobiđi me!' Izgleda da me čuo’, smije se Emir.

Kako je zahvaljujući Draženovoj obavijesti znao za povodanj pred Paklenicom, išao je nešto dužom i sigurnijom rutom i manje dramatično završio utrku.

Ljubavni par: Ona Istranka, on Ličanin, zajedno Zagrepčani

Dan kasnije iza Dražena i Emira na cilj je stigao velebitski ljubavni par: Maja Maurić i Igor Maljković. Ona Istranka, on Ličanin, zajedno Zagrepčani.

Igor je magistar ekonomije bez posla i trenutno radi kao recepcioner u Rovinju. Maja je doktorica znanosti, veterinarka genetičarka, u slobodno vrijeme trče polumaratone, planinare kad mogu.

‘Prijavio sam nas kad mi kiša nije ni bila u primisli, a kad sam vidio što se sprema, moram priznati da me bilo strah i pitao sam se možemo li mi to?’, kaže Igor. Za Maju i njega Ramino korito bilo je čisto preživljavanje.

‘Zamislite gustu šumu, voda se slijeva s debala u potocima, proklizava se na sve strane, blato, kamen, sve je sklisko. Kad tada nismo pukli – nećemo’, kaže Maja, koja bi tri dana kasnije sve ponovila i to zbog dva pogleda na otoke što su se s Velebita otvorili kad su iz šume izbili na proplanke.

‘Veličanstveni pogledi s vrhova na Panosu i Stapu! To je ono zbog čega se planinari', kaže sabijajući smisao Highlandera u slogan – divlja ljepota koja gradi karakter. Kad su se Maja i Igor domogli Šugove Dulibe u odmorištu, s njima bilo je još osam gorštaka. Tada su čuli vijest o jednodnevnom prekidu hodnje. Nakon sušenja, prospavane noći i odmora, sve je unatoč kiši bilo lakše. Malo po malo, ostajali su sami, prohodali više od pola staze u komadu i - podijelili treće i četvrto mjesto.

Nakon njih na cilj su zajedno ušli Marija Pustički, Darko Martić, Marin Knez, Ivan Šikić, Borna Baletić i Šon te Miroslav Šiptar…

Utrka koja je testirana u najgoroj oluji ovog stoljeća

Sve ih je dočekao Igor Mlinarević i okitio ih finišerskom medaljom prvog, jedinstvenog i neponovljivog Highlandera.

‘Unatoč armagedonu, nisam bio zabrinut. Imali smo super tim, nitko od sudionika nije išao prvi put u planine, pregledali smo im opremu, razgovarali, stalno smo bili u kontaktu, znali kuda se kreću. I najvažnije, to se svi slažu, HGSS je odradio fantastičan posao: čekao je sudionike na kontrolnim točkama, a uvjeti su bili strašni – na jednom mjestu čak je i cesta propala’, kaže Igor te već ima plan za sljedeću sezonu.

‘Ovaj događaj poseban je ne samo u Hrvatskoj, već globalno. Nešto slično postoji samo u Švedskoj. Zato ćemo 2018. godine pozvati stotine europskih planinara na Highlander – utrku koja je testirana u najgoroj oluji ovog stoljeća’, kaže.