Pet je razloga zašto je Hrvatska izgubila Europu kada je Europa dobila Hrvatsku.

1. Političko nesnalaženje u krizi

Zoran Milanović je u toku 2013. shvatio da ne može brzo preokrenuti negativne gospodarske trendove i da se javno mnijenje okreće protiv njega i Kukuriku koalicije. Tada je započela politička resuverenizacija, novo osmišljavanje lika i djela osobe i stranke. Pro-europski mladi lavovi postupno su se transformirali u branitelje naroda od briselskih birokrata i neoliberalne Europe. Kao da opasnosti za hrvatski razvoj dolaze s Brandenburških vrata u Berlinu, a ne s Trga bana Jelačića. Tome je kumovala i dugotrajna ekonomska kriza za koju hrvatska politika još od kraja 2008. nije uspijevala pronaći adekvatne odgovore.

2. Povratak u prošlost

HDZ je kroz veći dio novije povijesti, uz dosta krivudanja, vukao Hrvatsku na Zapad. Opravdana politička alergija na sve što je nosilo pridjev jugoslavensko i komunističko bila je snažan poticaj za društvenu transformaciju. S druge strane, HDZ-ova ekonomika državnog kapitalizma, korupcije i nepotizma, usidrila je Hrvatsku u gospodarskoj prošlosti. HDZ nikada nije shvatio da državno gospodarstvo nije kompatibilno s idejom o raskidanju s prošlosti u drugim područjima života.

Trajno razapet između idejnog motora koji vuče prema naprijed i teškog ekonomskog sidra koje vuče unazad, HDZ se definitivno prelomio unatrag nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo stranke 2012. Dobra ideja o raščišćavanju povijesne istine o komunističkoj prošlosti pretvorila se u relativizaciju najvećeg ustaško-nacističkog pada iz naše prošlosti pokrenuvši spiralu ideoloških i kulturnih sukoba. Ljevica u tome nije bila nevina, počevši od lex Perkovića koji je obilježio ulazak Hrvatske u EU. Neka se drugi bave s pitanjem tko je prvi bacio kamen.

3. Financijska i gospodarska kriza u EU

EU je, povijesno gledano, mlad projekt u razvoju. Zbog toga, u trenutku izbijanja najveće krize nakon Drugog svjetskog rata 2008., EU nije imala institucije za efikasan odgovor. Institucije SAD-a starije su stoljeće i pol, izbrušene kroz nekoliko sličnih kriza, i logično je da je Amerika na krizu koju je sama izazvala reagirala temeljitije i brže. No, umjesto da se zabilježi brzina kojom su od 2009. do 2014. razvijene nove europske institucije financijske i gospodarske sigurnosti, stvoren je pogrešan dojam o općoj krizi. Počelo se govoriti da je EU kao Jugoslavija na izdisaju

Propustilo se uvidjeti da europski jug - Španjolska, Portugal, Italija i ponajviše Grčka - imaju svoje probleme, dok u sredini i na sjeveru Kontinenta stvari za većinu država nikada u povijesti nisu stajale bolje. EU bez četiri južne države ima više zaposlenih nego ikada, a broj ugroženih zbog siromaštva i socijalne isključenosti manji je nego ikada u povijesti. Nejednakosti su na razinama prije krize. Brexit se uklopio u mit o početku kraja, no on ima svoje specifične, nama teže dokučive razloge.

4. Radikalizacija europskog Istoka, osobito nakon izbjegličkog šoka

Političke promjene na Istoku EU izrodile su konzervativne pokrete u Poljskoj i Mađarskoj. Orbanovo političko čudovište neliberalne demokracije mnogima je dobro sjelo, osobito mađarska varijanta neliberalnog kapitalizma. Orban - vođa u očima mnogih domaćih promatrača navodno uspješno štiti nacionalne interese; od žice, preko odbijanja izručenja Hernadija i svega što MOL radi u INA-i (u tome se pitanju osjeća malo mazohističkog divljenja prema navodno sposobnijem "neprijatelju"), do dilova s njemačkom auto-industrijom koja pogoni mađarski izvoz.

Pri tome se ne zna da je kupovna moć prosječne mađarske plaće unatoč svim krasnim brojkama još uvijek niža nego u Hrvatskoj, iako je Mađarska koja nije imala rat i koja je u EU ušla devet godina prije Hrvatske imala beskrajno više prilika da ostvari bolji životni standard građana. Prešućuje se da Orbanova vlast dužnicima u francima nije ništa poklonila osim mogućnosti konverzije kredita po tržišnom tečaju, samo što su problem rješavali ranije nego mi. Što se tiče uvođenja soft totalitarizma u pravosuđe i medijski prostor, za to se u nas previše ne mari zahvaljujući slijepoj fascinaciji čvrstom istočnjačkom rukom.

5. Uspon bezidejnih političkih alternativa

Nije slučajno da je uspon Mosta i Živog zida sa satelitima počeo nakon ulaska Hrvatske u EU. U Mostu, navodno, ima ljudi koji su vodili kampanje protiv ulaska Hrvatske u EU, ali ta stranka u nastanku za sada ne otkriva svoje strateške i vrijednosne odrednice.

Po tome se razlikuju od druge nove političke skupine koja je kroz Sinčića i Pernara jasno artikulirala svoj antieuropeizam i antiliberalizam. Sinčić je zagovarao referendum o izlasku Hrvatske iz EU, a Pernar u Saboru drži rusofilska predavanja o navodnim opasnostima koje za Hrvatsku proizlaze iz NATO pakta.

U ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji osoba, ideja ili politička stranka koja bi imala snagu ozbiljnije promiješati ovih pet sastojaka antieuropskoga koktela. Natruhe nečega takvog čule su se u trećem nastupu premijera Plenkovića u Saboru, kada je upozorio Pernara da bi primjena njegove logike o situaciji u Ukrajini na Hrvatsku pred dvadeset godina značila da Hrvatske danas ne bi bilo. No, Plenkovićeva iskra još je jako daleko od sustavne političke strategije i retorike koja bi mogla jače utjecati na način razmišljanja i strateški smjer.

Zato treba stalno ponavljati da smo formalno-politički ušli u EU, ali smo mentalno i politički daleko od njene liberalne demokracije i uređenog tržišnog gospodarstva. Hrvatska mora ponovo pronaći Europu kao motiv. I to ne ovu metalnu Istočnu Europu, nego onu slobodnu i potentnu srednju i sjevernu Europu koja omogućuje ljudski napredak i izražavanje. Ne bi li nas kao raketa straga pogodila spoznaja da je za našu budućnost važnije saznati više o tome što i kako rade Austrijanci i Nizozemci, nego Grci? U Hrvatskoj se više piše o Venecueli i Sjevernoj Koreji nego o Nizozemskoj.

Zbog pogrešnog fokusa propustili smo primijetiti da nam je spoj s tom dobrom Europom koju ne simboliziraju minhenske pivnice nego bečke kavane u kojima je rođen srednjoeuropski liberalizam, omogućio da se odlijepimo s dna krize. U zadnjoj godini prije EU integracije, 2012., hrvatski robni izvoz iznosio je 8,7 milijardi eura, a samo tri godine kasnije, 2015., 23 posto više ili 10,7 milijardi. Robna razmjena s EU u tome čini lavovski dio koji i dalje raste. Izvoz usluga u istom je razdoblju povećan za 17 posto, s 9,6 na 11,3 milijarde eura, uglavnom zahvaljujući turistima koji lakše prelaze granice unutar EU.

Kroz EU fondove ove će godine stići milijarda eura, uglavnom za investicije. Prvi put nakon osamostaljenja stvorena je prigoda za istovremeno stavljanje javnog duga pod kontrolu i značajnije smanjenje ogromnog poreznog opterećenja. Registriranih nezaposlenih ima sedamdesetak tisuća manje nego u zadnje ljeto prije ulaska u EU, 2012. Iako je dio tih ljudi u međuvremenu pronašao posao u inozemstvu, bolje je tako nego da ovdje ne rade ništa, jer ne može se u tri godine ispraviti sto godina loših politika. I nisu ti ljudi otišli na Mars, nego u velike europske gradove iz kojih se mogu vratiti low cost letom kakvi pred samo deset godina nisu postojali.

To malo dobroga nije se dogodilo ni slučajno, ni po diktatu nekog političara ili činovnika, već zahvaljujući integracijama i postupnom prihvaćanju liberalnih načela u politici i gospodarstvu. Nisu nas ta načela gurnula u krizu, nego nam pomažu da izađemo iz nje. U krizi su nas držala naša lokalna načela koja su suprotna europskom liberalizmu; nepotizam, korupcija, rodijački državni kapitalizam, neoprezno dizanje poreza 2009. i 2012., državna potrošnja bez rezona, političke investicije koje ne nose tehnološki razvoj i ne odbacuju povrate.

Previše je ljudi koji to još uvijek ne vide. Zato je danas na djelu masovno propovijedanje da je s integracijama gotovo, da je globalizacija gotova, da je s liberalnom demokracijom gotovo, da su tržišno gospodarstvo i kapitalizam na izdisaju i da je počeo veliki povijesni pad Zapada i Europske unije. Daleko od toga da Zapad i EU nemaju svoje ozbiljne probleme, ali iza fatalističkih privida ne stoje činjenice nego nesnalaženje ili oportunističko manipuliranje emocijama neopredijeljenih glasača.

Hrvatska kroz tu maglu može proći samo ako ponovo pronađe Europu kao lajtmotiv za bolji život.