Na ulicama Teherana ovih dana tijekom Ramazana mogu se vidjeti mladi koji piju, jedu ili puše, što ih potencijalno dovodi u opasnost od uhićenja. 'Moralna policija' može se pojaviti u bilo kojem trenutku, ali oni Iranci koji poste i poštuju vjerske upute, na javnom mjestu posve su ravnodušni prema onima koji se ne drže pravila.

Zašto ti Iranci prkose pravilima koje im je nametnula država i zašto riskiraju uhićenje? Oni ne žele nikoga provocirati, već samo žele zadržati svoj način života, unatoč režimu moralne kontrole nad javnim površinama. Iz poštovanja prema onima koji poste, većina Iranaca koji ne prakticiraju isto, ipak ne čini to u javnosti.

Ako provokacija i postoji, ona nije usmjerena protiv vjerskih propisa ili Iranaca koji ih se pridržavaju, već protiv režima moralne autoritarnosti. Istina je da od Islamske revolucije 1979. postoji manjina stanovništva koja se opire pravilima koja su im mule nametnule. A taj stav daje vjetar u jedra mladim Irancima rođenima 1980-ih i 1990-ih, koji se ne identificiraju s režimom moralne strogosti i koji su stvorili trenutke slobode u privatnim sferama.

Zabranjeni izvanbračni seksualni odnosi

Seksualni odnosi izvan braka su u Iranu strogo zabranjeni, ali to je još uvijek moguće za mlade ljude koji žele 'ići u San Francisco' – što je izraz koji se ponekad koristi za intimne trenutke. Rješenje je tzv. sigheh – brak određenog trajanja.

Neke iranske putničke agencije su se čak i specijalizirale za prodaju izleta 'privremenim bračnim parovima' na Kaspijsko jezero, za one koji ne žele riskirati 100 udaraca bičem što je kazna za izvanbračni seksualni odnos.

Osim toga, nije rijetkost naići na transseksualce koji pokriveni velom šeću teheranskim bazarom ili glavnim ulicama iranske metropole. Štoviše, od 1980-ih, uz odobrenje ajatolaha Homeinija, Islamska Republika Iran pravno odobrava i daje javnu financijsku pomoć za gotovo 150.000 transseksualnih osoba, kao i za sve one koji žele promijeniti spol, piše Le Soir. S druge strane, homoseksualnost je u Iranu kažnjiva smrću.

Iranski režim koji je rođen 1979. nakon Islamske revolucije je potpuno svjestan promjena kroz koje iransko društvo zaista prolazi, te pokušava dati odgovore na Enqelab-e Jinsi (seksualnu revoluciju) i Enqelab-e Farhangi (kulturnu revoluciju ) kroz zakonske i teološke prilagodbe koje su još uvijek daleko od zadovoljavanja težnji većine iranske mladeži.

Režimski pristup individualnim slobodama manje se bavi potpunom zabranom, a više pokušajem da ih smjesti u normativne okvire. Formulirajući norme koje će odobriti praksu koja bi normalno bila u suprotnosti vjerskom moralu, državni pravnici podržavaju društvenu promjenu i individualne slobode.

Dakle, miješanje muškaraca i žena u javnim prostorima sve je manje i manje povezano s moralnim imperativima i postaje sukladno svakodnevnim ekonomskim i društvenim stvarnostima. Nametnuta spolna segregacija u javnom prijevozu više se ne poštuje, miješanje spolova u privatnom prijevozu praktički je postalo pravilo prije nekoliko godina.

Ova situacija otkriva impresivne napetosti između formuliranja pravnih normi kojima se regulira ponašanje na javnom mjestu i stvarnosti njihova provođenja; to su one iste tenzije za koje su predsjednički kandidati iz 2009. govorili da će se smiriti.

Mahmud Ahmadinedžad je svojim reizborom samo odgodio formulaciju zadovoljavajućih odgovora na ove goruće zahtjeve iranskog društva do idućih izbora, zaključuje Le Soir.