Teroristi Islamske države su otmicama stranih novinara i humanitarnih radnika osmislili 'savršen' poslovno-terorističko-politički model, prema kojemu profitiraju i ako se plati otkupnina i ako taocima pred kamerama odrube glavu. Većina europskih država plaća za živote svojih građana, čime se ujedno financira djelovanje IS-a, a SAD to odbija te šalje specijalce da ih oslobode, što IS-u također odgovara jer je angažman američke vojske u arapskom svijetu najbolje sredstvo za regrutiranje novih džihadista
Pred kraj Spielbergove 'Schindlerove liste' spašeni Židovi daruju Oskaru Schindleru prsten na kojemu je urezan citat iz Talmuda o tome kako onaj koji spasi jedan život ujedno spašava cijelo čovječanstvo. (Vrijedi napomenuti da se skoro pa ista rečenica može pročitati i u Kuranu.) Pritom ne treba zaboraviti da Schindler svoj novac i politički utjecaj koji mu je omogućio spašavanje 1.200 ljudi može zahvaliti tome što je za Hitlerovu vojsku proizvodio municiju, u jednom trenutku doduše namjerno defektnu. Dakle Schindlerov 'krvavi' novac, zarađen mecima i granatama koje su ubijale Ruse i Britance i naše partizane, bio je upotrijebljen da se spasi 1.200 Židova od Holokausta. To naravno ne znači da je Schindler učinio nešto loše (baš suprotno!), ali pokazuje da u ratu često nema jednostavnih odgovora na moralne dvojbe.
Dokazuje se to i u slučaju Islamske države, najbrutalnije i najmoćnije terorističke skupine koju je svijet dosad vidio, a koja je razvila pakleno pametan plan otmica stranih novinara i humanitarnih radnika. Platiti za život otetog državljanina ili ne, pitanje je to na koje različite odgovore s jednako uvjerljivim argumentima nude i oni koji džihadistima odbijaju platiti kao i oni koji to čine.
Njemački dnevnik Sueddeutsche Zeitung tako je nakon što je zaklan James Foley iskreno i neugodno napisao sljedeće: 'Steven Sotloff je morao gledati ubijanje svojeg kolege klečeći na istom mjestu u istom narančastom zatvoreničkom odijelu. Sotloffove šanse za preživljavanje bile bi znatno veće kada bi bio Nijemac.' Razlog tome jest to što većina europskih vlada, s izuzetkom Velike Britanije, plaća otkupnine za svoje državljane koje su oteli islamski teroristi. Sotloff je tako doživio istu groznu sudbinu kao i Foley.
New York Times je izračunao da je Al Kaida proteklih godina uspjela oteti oko 50 Europljana i skoro svi su preživjeli. U proljeće ove godine tako su pušteni dva španjolska i četiri francuska novinara, ali za cijenu od 125 milijuna dolara. Za njihove obitelji i mnoge druge to je itekako sretan rasplet događaja, no tim se novcem ujedno financira kupovanje oružja i regrutiranje novih džihadista. 'To je silom nametnuto etičko pitanje iz kojeg nema izlaza', smatra Sueddeutsche Zeitung, napominjući da ni Španjolci ni Nijemci nisu u prilici poslati nekakve elitne postrojbe da u Siriji ili Iraku pokušaju osloboditi otete državljane, što pak Amerikanci mogu i čine te odbijaju plaćati džihadistima.
No moralna drama je još gora ako se zna da strani novinari u Siriji i Iraku imaju i domaće ljude kao suradnike, također otete, ali za njih nitko ne plaća otkupninu niti šalje marince da ih oslobode. Tako su spomenuti francuski novinari morali ostaviti svoje sirijske prevoditelje u rukama IS-a koji ih sigurno nije poštedio bez obzira na dobivene milijune.
Sada se u ovoj nepodnošljivoj situaciji nalazi vlada Davida Camerona te pokušava spasiti svojeg državljanina Davida Hainesa, humanitarnog radnika čija je supruga iz Hrvatske. Cameron je tijekom predsjedanja skupinom G8 2013. potaknuo potpisivanje dokumenta kojim se članice obavezuju da neće isplaćivati otkupnine teroristima, a tu je odluku podržala i kasnija rezolucija UN-a, piše Guardian. No iako to službeno poriču, Francuska, Italija, Njemačka i Španjolska su teroristima u međuvremenu isplatile otkupnine i spasile živote svojih državljana.
Nakon što je objavljen video u kojem se prijeti klanjem Hainesa britanska je vlada zamolila tamošnje medije da ne objavljuju njegovo ime iz sigurnosnih razloga, ali su ga odmah objavili, primjerice, The New York Times, The Washington Post i Sydney Morning Herald te brojni drugi međunarodni mediji. To je samo još jedan pokazatelj toga da IS-u itekako ide u korist nemogućnost svjetskih vlada i medija da se dogovore o jedinstvenoj politici i postupanju kada je riječ o džihadističkom biznisu s otmicama i otkupninama.
Američki novinar i zaposlenik Reutersa David Rhode je pak bio otet u Afganistanu i nakon duge agonije oslobođen je vojnom akcijom. On je nakon ubojstva Jamesa Foleyja napisao sljedeće: 'Broj otmica koje izvode ekstremisti u međuvremenu je toliko narastao da neke svjetski poznate humanitarne organizacije odbijaju slati američke državljane u krizna područja, nego šalju Europljane, jer znaju da će njihove vlade platiti otkupnine ako budu oteti.' Rhode smatra da se treba povesti javna rasprava oko ove mučne teme te da 'i američki i europski političari trebaju odgovarati za svoje postupke'.
'Očajnički je potrebno dogovoriti jedinstven američki i europski odgovor na otmice novinara. Smrt Jamesa Foleyja ne smije biti uzaludna', zaključio je David Rhode.
