Zovu je baka Beba. Stanuje iznad Kvaternikovog trga. Ne izlazi više mnogo. Teško hoda. Ali zato još uvijek skakuće u svojim ljubavnim reminiscencijama. Mogao sam je tražiti da mi priča o atmosferi u Zagrebu u četrdesetima. O Paveliću, Titu, pretresima stanova, susjedi partizanki koja se spetljala sa svećenikom ili o tvrtkama koje su zapošljavale pet puta više ljudi nego što je trebalo pa bi ekipa zujala za radnog vremena, odlazila na tržnicu, kuhala si hranu koju su si nakon posla nosili doma. Ne ovoga puta. Zanima me samo jedno – ljubavna sjećanja bake Bebe. Malo bi se koja 96-godišnjakinja na to odvažila, još manje bi ih se sjećalo što su točno radili u tom pogledu i još mnogo manje bi ih uopće bilo živo. Baka koja nazdravlja rečenicom: 'Živi bili, mlade dečke ljubili.'; a onda meni dobaci: 'a ti mlade cure', krenula se smijati poput djevojčice kada sam je pitao za najdraža sjećanja u vezi momaka.

'Ha-ha... Bila sam stvarno vragolasta. Sedam smrtnih grijeha. Obožavala sam pozvati dva, tri dečka na rendes na isto mjesto u isto vrijeme. Stanovali smo u Fijanovoj. Jednog pozoveš na jedan, a drugog na drugi ugao ulice. A ja ih onda gledam s prozora kako čekaju... Ha-ha. Nema šanse da izađem van. E da, voljela sam zafrkavati dečke. Voljela sam društvo i ples. Stvarno nisam bila svetica', pripovijeda ozarena starica. Tridesetih godina prošlog stoljeća u Zagrebu je bilo definitivno pregršt momaka koji paralelno čekaju dragu pod svjetiljkom ili na uglu ulice jer je Beba tipovima prodavala istu foru kad god bi mogla: 'Pa sam se znala dogovoriti s dvojicom njih na Horvatovcu. Onda odem nekamo u blizinu i promatram kako se ponašaju. Svagdje sam ja to napravila. Gdje god bi bilo mjesta i prilike.'

Poligona za upoznavanje nije bilo mnogo i ljudi su bili divno oslobođeni neuroza koje danas prate ekipu što izlazi... Ono vječno kompulzivno pitanje u dva ujutro – a da nije na nekom drugom mjestu bolje i zabavnije? Beba me instruira: 'Dečke smo upoznavali u plesnoj školi. U jednu, zvala se 'Jakšić', odlazili su gimnazijalci i studenti, a u drugu, 'Biškupić' – obrtnici i radnička mladež. Fino su nas sortirali. Bilo nas je možda pedesetak po večeri. Mame bi sjedile naokolo i komentirale dečke: vidi, ovaj je zgodan; ovaj nije za niš'. Ali meni mama nije nikada davala nikakve savjete. Bila sam slobodna, svojeglava, imala sam osjećaj da znam što hoću.'

Škole plesa – vrlo nestresan način za ubost' dečka koji ti se sviđa i eventualno se dogovoriti za (uh, oh) - šetnju. Cure su birale dva puta po večeri. Pitam baku je li se kad poljubila na prvom dejtu: 'Aaa... Trebao si malo pričekati, dragi moj. Nakon što biste se upoznali u plesnoj školi jer nisi imao gdje drugdje, trebao si čekati da se sretnete sljedeći put. Pa tek nakon dva ili tri puta malo biste se zbližili.' Ako bi zbližavanje uspjelo, pao bi dogovor za prvi rendes što se prevodilo kao pristojna zajednička šetnja. Dogovori za sljedeći susret morali su se obaviti na licu mjesta. Nije bilo telefona, a mislim da ni Facebooka. Nekoliko šetnji kasnije, i eventualno bi pao prvi poljubac. Ali, kako veli baka Beba, tek nakon što bi se nekoliko puta okrenuo na ulici i bio siguran da te nitko neće vidjeti.

Traženje mračnih zakutaka u nekim je slučajevima zahtijevalo poprilične organizacijske sposobnosti: 'Posebno se sjećam parka nasuprot tvrđave Lovrijenac u Dubrovniku. Bio je stvoren za ljubavne parove. Ne mogu se sad sjetiti kako se zove. Morao si se baviti politikom. Mislim, netko iz para trebao je doći ranije i izabrati klupu koja vam odgovara. Jer, neke su bile pod svjetiljkom... A ti trebaš klupu u mraku. Te su ljubavi bile tako iskrene i čiste. A danas – odmah seks. Ako nema seksa, idi doma noge prat'.'

Izlasci su prije osamdeset godina bili pravi događaji. Beba je imala nekoliko omiljenih ruta. Jedna do Kraljičinog zdenca. Druga na Horvatovac. Treća u šumu iznad Šestina. Ali to je već škakljivo. U svakom slučaju, kaže kako su uvijek imali vremena za sve:'Kad nešto stvarno želiš, ma napravit ćeš ne znam što. Sve smo stigli.' Pa čak i hodati dva sata do mjesta koje bi moglo poslužiti za nešto intimniju komunikaciju od ekspresnog poljupca. Pitam je gdje se išlo po Zagrebu ako si htio seks: 'Ma... Zaboravi na seks prije braka. To nije bilo na popisu. Rijetko je tko imao odnose. Onaj koji bi došao kasnije, govorio bi – neću ja kupiti tuđe ostatke.' Ukratko, ništa od kopulacije bez prstena, ali... Dodaje baka u pola glasa: 'uvijek si mogao nešto prešvercati'. Mjesto švercerske razmjene bio je šumarak: 'Ha-ha... Pa ima dosta šuma po Zagrebu. Sjećam se jednog šumarka. Dođeš u Šestine, preko potočića ideš gore u šumu. Ima puteljak, skreneš, i tu je bila naša oaza. Ali trebaš doći do toga. Od Ksavera do Šestina pješice. Od Šestina u brdo opet pješice... Vidiš što je ljubav. Tko bi me danas potjerao da hodam toliko, ha-ha...' Baka je nakon 96 godina skužila: 'Lijepo je biti mlad i lud. Ako si prepametan i mlad, nema ti ljepote od života.'

Pitam je koliko je imala dečki. Ma tko bi to zapamtio, odgovara i zacakle joj se oči: 'Samo sam jednoga jedinog zapamtila za cijeli život. Đino Lasić. Bio mi je najveća ljubav. Imala sam 16 godina kada smo se upoznali i voljela sam ga cijeli život. Nikada poslije nisam tako nešto osjetila. Umro je, jadnik, prije nekih osam godina.' Saznajem da je Đino bio otac nešto poznatijeg Frane Lasića, a baka Beba, kao rođena Dubrovčanka, morala ga je napustiti nedugo poslije upoznavanja. Preselila se u Zagreb. Dugo su se dopisivali nakon rastanka, no Đino si je kasnije našao bogatu curu: 'Bio je siromašan i razumijem to. Mater mu je bila udovica sa šest sinova.'

Fatalna, cjeloživotna ljubav sa 16 godina? To se neće tako skoro vratiti na povijesni meni. No, ne znači da nije bilo i drugih pisama. Dapače, bilo ih je nebrojeno, a nekima nikada nije saznala sadržaj do kraja. Ljubavna NDH-cenzura: 'Bila sam dobra u pisanju tekstova. Ljubavna pisma su mi išla kao iz rukava. Neka sam specijalno sačuvala, neka specijalno bacila, a neka su mi... To je bilo u vrijeme NDH, sva su se pisma otvarala. I pola bi pisma bilo prebojano tušem. Kaj znam kaj je pisalo ispod. Ostavi ti pola rečenice, a pola precrta. Valjda su se Švabe bojali da ne bi bilo nekih špijunskih poruka. Svaku sumnjivu riječ ili rečenicu su prebojali tušem.'

Baka Beba upoznala je supruga s 24 godine, u obitelji su je ozbiljno pritisnuli da se uda. S 25 godina već si bila stara cura, kaže mi. Upoznala ga je na čuvenom kružnom toku za bacanje pogleda i upoznavanje – na Ilici, od Tomićeve do Britanske ambasade i natrag. Nije se, veli, nikada u njega zaljubila, ali to nije ni bilo važno. Uostalom, posljednjih 40 godina živi kao udovica i nije joj palo na pamet skučiti se s drugim tipom: 'Nisam nizašto htjela mijenjati svoju slobodu. Imam sinove i unuke i to mi je bilo dosta.' A što i s kim da traži? Sa 16 godina doživjela je ljubav koja joj i dan danas mami uzdah i zaustavlja pogled negdje u daljini. Ljubav koja je u hipu pretvara u djevojčicu. Đino Lasić. Nepobjediv i čist, u srcu starom sto godina. Ne mogu zamisliti nešto provokativnije.