Jaki podmorski potresi u Indijskom oceanu, na blagdan sv. Stjepana, koji je 2004. godine pao u nedjelju, izazvali su niz tsunamija (plimnih valova) koji su poplavili dijelove 12 azijskih zemalja, ponajviše Indoneziju, Šri Lanku, Indiju, Tajland, ali i Maleziju, Mianmar, čak i afričke države Somaliju i Tanzaniju.

Sjećanja na tu najveću prirodnu katastrofu zadnjih desetljeća i 'svijest o opasnosti od tsunamija danas su još vrlo snažni. Nisam siguran da će tako biti za pet ili deset godina', rekao je za agenciju AFP Sanny Ramos Jegillos, pokrajinski voditelj Centra za sprečavanje kriza u programu Ujedinjenih naroda za razvoj.

Razlog je tomu što povijesno gledano 'tsunami ne pogađa dva puta isto mjesto u životu jedne ili dviju generacija. Posljednji tsunami koji je pogodio Sumatru prije 2004., zbio se 1907. godine. A to je gotovo stotinu godina. Predugo da bi ga se djeca sjećala', navodi Jegillos.



No agencija Reuters prenosi ocjenu stručnjaka da se golemi podmorski potres odavna očekuje ispod otočja Mentawai u Indoneziji te bi mogao izazvati tsunami koji bi po broju žrtava bio katastrofalniji.

'Snaga tog tsunamija možda i neće biti tako velika, no problem je što je stanovništvo tog područja triput brojnije od pokrajine Aceh', koja je bila pogođena 2004., navodi Kery Sieh, direktor Zemljina opservatorija u Singapuru.
Sieh dodaje kako se ne zna kada će veliki potres udariti 'no vjerojatno je da će to biti u nekoliko idućih desetljeća. Od 30 sekunda do 30 godina, negdje u tom razdoblju'.

Danas su sustavi ranog upozorenja na tsunami postavljeni u brojnim azijskim državama, pa je Indija uložila 32 milijuna dolara u sustav koji u roku od 20 minuta bilježi svaki potres od 6 ili više Richtera u Indijskom oceanu.

Šri Lanka je uspostavila sustav upozorenja putem SMS poruka, a Tajland postavio 103 tornja sa zvučnicima u šest svojih pokrajina.



No to je tek tehnička, materijalna strana, a najveći je izazov kako podučiti stanovništvo da na upozorenje djeluje brzo i bez panike, jer kada tsunami krene, vrijeme za evakuaciju je vrlo ograničeno.

Indonezija, koja je sama imala četiri petine svih žrtava tsunamija, čini se osobito nepripremljena, upozorava Institut za prirodoslovne znanosti i napominje da su vježbe koje provodi Agencija za upravljanje katastrofom nedjelotvorne.

A da je znanje moć najbolje svjedoči slučaj male Britanke Tilly Smith, koja je 26. prosinca 2004., kada je imala samo 10 godina, na plaži Maikhao u Phuketu (Tajland) primijenila očito dobro objašnjenu lekciju svog profesora geografije o tome što je tsunami.

Dok su drugi turisti promatrali neuobičajeno povlačenje morske vode, Tilly je na opasnost upozorila roditelje, a oni osoblje hotela i slijedila je evakuacija turista u minutama prije udara vodenog vala čime je spašeno stotinjak života.
To je ideal kojemu treba težiti, smatraju stručnjaci, a Sanny Ramos Jegillos zaključuje da 'svi školski programi moraju sadržati poglavlje o tsunamiju u sklopu geografije' jer buduće generacije ne mogu se pripremiti za to 'bez dobrog obrazovnog procesa u školama'.

Tsunami 2004., bio je najsmrtonosniji, ali vjerojatno najrazorniji u pisanoj povijesti dogodio se u kolovozu 1883. godine kada su u tadašnjoj nizozemskoj koloniji, današnjoj Indoneziji, četiri uzastopne kataklizmičke eksplozije otoka-vulkana Krakatau stvorile val koji se proširio Indijskim i Tihim oceanom. Pepeo vulkana zasuo je pritom mnogobrojne zemlje diljem svijeta.