KOMENTAR DRAGE PILSELA

Pet vjerojatnih političkih leševa za 2011.

16.12.2010 u 10:06

Bionic
Reading

Hosni Mubarak ima 81 godinu i vlada Egiptom od 1981. Fidel Castro je navršio 85 i pola je stoljeća na čelu kubanske Komunističke partije i revolucije. Sa svoje 83 godine kralj Tajlanda Bhumibol Adulyadej je najdugovječniji šef države: počeo je vladati 1946. Abdala ibn Abdulaziz, kralj Saudijske Arabije, već gazi 87. godinu. 'Vrhovni vođa', koji također voli da ga nazivaju 'dragi vođa', 'naš otac', 'general', ili čak 'generalisimus', iako tek navršava 70 godina, zbog teške bolesti na korak je od abdikacije. Naravno, govorimo o zloćudnom tiraninu Sjeverne Koreje: Kim Jong-ilu

Svi su oni, da pojasnim ovaj uvod, za staro željezo. Poželimo, kako bi svijet bio ljepši, da nestanu s političke scene tijekom 2011.

Imam, naime, u ovoj priči i jednu ogradu, jer sam kavalir, pa kažem: 'Long live the Queen!' Elizabeta II. okrunjena je 1953, rođena je 1926. (što će reći da ima 84 godine), ali meni bi bilo fora da nastavi dok može, pa da princa Charlesa (62) provarimo brzo, kako bi se na tron popeo njegov najstariji sin princ William. Bilo bi to zanimljivije.

Novi poremećaji u vanjskopolitičkim odnosima?

Nego, hajdemo se vratiti našim dinosaurima. Pet spomenutih vođa je jako bolesno i moguć je fizički nestanak nekoga od njih. Unatoč tomu i ako se taj nestanak dogodine ipak ne dogodi, njihova se fizička slabost tumači i kao politička slabost koja će prisiliti njihove zemlje da provedu komplicirane, a vjerujem i nepredvidive strukturne promjene. Ovo pišem jer će te promjene izazvati poremećaj u vanjskopolitičkim odnosima ne samo oko spomenutih zemalja.

Pođimo redom. Egipat je ključni igrač u arapskom svijetu, a o kubanskom utjecaju u Latinskoj Americi da i ne govorimo. Ono što se pak događa u Saudijskoj Arabiji određuje koliko ćemo plaćati gorivo, a oružani konflikt između dviju Koreja imao bi velik utjecaj na svjetsku ekonomiju. Kao što znamo, rastuća nervoza i neprijateljstvo između Pyongyanga i Seoula uvjetovani su procesom tranzicije u najzatvorenijoj komunističkoj diktaturi na svijetu. Jedva postojeća politička ravnoteža u Tajlandu bi, pak, pukla u komadiće sa smrću kralja, a eventualno prelijevanje krize preko granica bi destabilizirao jugoistok Azije.

Unatoč velikim razlikama svih vrsta: kulturnim, ekonomskim, geografskim, geopolitičkim, vjerskim ili društvenim, zanimljivo je razmatrati koliko je ovih pet zemalja slično u pogledu procesa nasljeđivanja odnosno političke tranzicije.

Sve ostaje u obitelji

Fidel je prepustio vođenje države mlađem bratu Raúlu. Kim Jong-il je odredio kao nasljednika 26-godišnjeg, najmlađeg sina Kim Jong-una, koji je, unatoč potpunom nepoznavanju vojničkih poslova, nedavno unaprijeđen u generala s četiri zvjezdice. Zakon određuje da ga se naziva 'izuzetnim drugom'.

Hosni Mubarak čini sve što je moguće da njegov sin Gamal dođe na vlast. Ako su George Bush i George W. Bush bili predsjednici, pitaju se gospoda Kim i Mubarak, zašto to ne može biti omogućeno i nama? U slučaju kraljeva, nasljeđivanje bi trebalo biti jednostavnije, ali može biti i komplicirano.

Kralj Abdula je označio kao nasljednika polubrata, princa i sultana Bin Abdulaziza, ali je problem što je još u osamdesetim godinama bolovao (ili još boluje) od raka. U Saudijskoj Arabiji se odluke donose u tajnovitom i jako kompliciranom procesu trgovanja unutar kraljevske obitelji.

Isto je i s Tajlandom. Sin kralja, princ Maha Vajiralongkorn (57), prirodni je nasljednik, ali dok je otac u narodu obožavan, sin je nepopularan i ljudi ga se boje. Ima izuzetno kontroverzan ljubavni život, boluje od strastvenog odnosa prema psiću Fu-Fu koji ima visoki vojni čin i koji uvijek sjedi za glavnim stolom na gozbama i drsko tretira okolinu pa zbog toga raste popularnost njegove sestre, princeze Sirindhorn. Tako da je scenariji u kojem bi Maha bio preskočen da bi bila okrunjena sestra ili netko od unuka sasvim vjerojatan. Iz solidarnosti prema Tajlandu, posljednje što bi ovaj novinar poželio toj zemlji jest da, osim teških sukoba na ulicama, svjedočimo i ratu u dinastiji.

Generali su važni za opstanak

Drugo što je zajedničko tim zemljama jest uloga oružanih snaga u odabiru nasljednika. Naime, sve te vladavine ovise o generalima da bi opstale. Ali u Egiptu nedostatak vojnog iskustva kod Mubarakova sina i njegova obećanja da će se krenuti u ekonomske i političke reforme ne donose mu velike simpatije u generalskim redovima.
Raúl Castro nije samo mlađi brat vođe revolucije, već osoba koja već četiri desetljeća kontrolira vojsku, policiju i tajne službe. U Saudijskoj Arabiji prinčevi, koji kontroliraju vojne strukture ili tajne službe, u boljoj su poziciji od ostalih u trgovanju ostavštinom.

U Sjevernoj Koreji, unatoč svemu, vjeruje se da kad 'dragi vođa' umre šef neće postati 'izuzetni drug' već vojna hunta. Na Tajlandu, zemlji s velikom tradicijom vojnih udara, smrt kralja bi mogla ohrabriti još jednom generale da riješe krizu na svoj način.

Zaključno, stara poslovica kaže da nema toga zla koji može trajati sto godina, niti tijela koje bi sve to izdržalo. Autokrati koji žele vladati i nakon smrti, putem sina ili brata, krše taj filozofski princip jer nastoje da zlo potraje i duže od stoljeća. Možda će neki u tome uspjeti. U drugim slučajevima, tijelo (društvo) to neće htjeti trpjeti. Vidjet ćemo to, kako sam napisao, tijekom 2011.