Za razliku od velike većine stripaša koji su, valjda, čim su izašli iz majčine utrobe znali koji im je životni poziv, karijera Attillija Micheluzzija kretala se u jednom sasvim drugom smjeru. Odrastao paralelno u Italiji i Africi (otac mu je bio časnik talijanske vojske, Micheluzzi je kao mladić gradio karijeru arhitekta u Libiji gdje je radio za kraljevsku obitelj sve do svrgavanja monarhije i dolaska na vlast Gadafija 1969.

Tad se vraća u Italiju, nastanjuje u Napulju i postupno otkriva magični svijet stripa. Sa svojih 39 godina. Rukopis mu je bio jedinstven i poseban. Na samo njemu svojstven način kreirao je svijet koji je najbolje poznavao, svijet Levanta. Mističan svijet u kojem su klicu zametnule naše najstarije kulture – kršaćnska, islamska i židovska.

Crtao je i pisao živo i uzbudljivo o područjima na kojima je odrastao, o njihovim šarolikim, nacionalno i kulturno izmiješanim svjetovima. Štoviše, bio je gotovo opsjednut tim podnebljem. Stvorio je neku vrst privatne mitologije koja je bila intenzivno obilježena istraživanjem povijesti Bliskog istoka i zemalja Magreba. Upravo su to bili najčešći njegovi motivi, ono o čemu pripovijeda i što čini svijet njegove stripovske proze.

Ipak, ta proza je bila sve samo ne melankonično autobiografska ili eskapistički putopisna.

Priča o Petri Cherie je priča o početku dvadesetog stoljeća, o dobu velikih tehnoloških otkrića, dobu oduševljavanja mističnim društvima, dobu zaluđenosti tajnim sektama i vjerskim ložama, dobu koje će vidjeti balkanske ratove, svjedočiti nastajanju države Turske, dobu koje će postati svjedokom masovne rovovske klaonice zvane Prvi svjetski rat.

Ta priča uvelike je poznata, a brojne njene varijante, više ili manje ispunjene maštarijama i nostalgičnim žalopojkama o posljednjem dobu spremnom za avanturu, dostupne su u mnogim izdanjima i poznate mnogim svjetskim čitateljima. Premda svaki kraj kugle zemaljske ima drugačiju viziju toga doba, ovisno o tome u kojoj se od brojnih geopolitičkih grupacija nalazio, zajednički im je osjećaj velike promjene – zatvaranje magijske priče renesansnoga doba i otvaranje svijeta visoke tehnologije koji je za relikte prošlosti, brojne avanturiste, pisce i pjesnike bio velika nepoznanica i izvor najdubljeg straha.

Fibrino luksuzno izdanje stripa ‘Petra Cherie’ prati avanture heroine čiji obrisi lica i posebno frizura podsjećaju na američku glumicu Louise Brooks – fatalnu protagonisticu nijemog filma ‘Lulù’ Georga Wilhelma Pabsta iz 1928, koja je bila inspiracija i za još jedan talijanski strip, ‘Valentina’ Guida Crepaxa.

Lulu predstavlja suvremeni tragični mit fatalne žene koji je prisutan u mnogim umjetničkim djelima tih godina, pogotovo u Americi i među europskom aristokracijom.

Micheluzzijeva Petra primiče se Prvom svjetskom ratu kao neka vrsta Mate Hari (još jedan izrazito naglašeni ženski simbol) i s njom dijeli mnoge osobine, među kojima su internacionalna obitelj, u Petrinom slučaju možemo reći srednjoeuropska (otac Poljak i majka Francuskinja), dok je Mata Hari imala oca Nizozemca i majku s Jave.

Razlika je što je naša junakinja kao lik preživjela rat, dok je stvarna žena završila pred francuskim streljačkim odredom. Petra je simbol. Miljenica sudbine, neukrotivi individualist i 'subverzivan element' po potrebi. Simbol čije bi značenje, u ovoliko malo riječi, bilo nemoguće odrediti.

U uvodu Petra priča svoju priču kako bi udovoljila Micheluzzijevom zahtjevu (on je predstavljen kako sjedi u fotelji, s dugačkom cigarom u lijevoj ruci), no čini to nevoljko. Stalno ponavlja 'volim ga, on je moj stvoritelj… na koncu konca, njegova je zasluga što postojim…'. Cijelo je vrijeme aktivan dijalog između crtača i protagonistice gdje je čitatelj stalni promatrač, a ponekad i sudionik.

Petra pripada svijetu koji je bitno drugačiji od onoga u rovovima i daleko je od svijeta paćenika koji je proizveo Prvi svjetski rat. Govori šest jezika, rafinirana je, bogata, bezbrižna, neovisna, moderna, emancipirana, pilotira, vozi auto, zna pucati (koji put i ubije ako je baš nužno), upoznaje važne ljude i aktivno mijenja povijest.

Takva osoba nije nikako mogla postojati u svakodnevnom životu, ili je morala posjedovati vanserijske osobine i čini se da je baš to ono što fascinira našeg crtača. Drugim riječima, ona živi tako da ne utječe na svakodnevnicu realnog života, već je potpuno zanemaruje. Ona pripada samoj sebi i jednom dekadentnom svijetu od kojeg neprestano bježi i bori se s njim.

Priča počinje 1917. u flandrijskim rovovima, nastavlja se u Istri, Crnoj Gori, pa na Bosporu, u Konstantinopolu. Putujemo s Petrom po Aleppu na devinim leđima, svjedočimo užasima armenske tragedije, a u Jeruzalemu kroz Petrine oči promatramo tužne posljedice vječne arapsko-židovske mržnje.

Tijekom priče Petra susreće brojne osobe i zgode koje su u drugom planu, a koje daju neku moralnu osovinu priči koju priča Micheluzzi. On često koristi fakciju da bi dao dimenziju više svojoj fikciji pa se tako u sporednim ulogama pojavljuju i stvarne povijesne ličnosti kao što su Lawrence od Arabije ili Manfred von Richtofen.

‘Petra Cherie’ je na neki način i jedna vizija svijeta kakvog ga doživljava Micheluzzi. Složena i organska vizija koja se razvija kroz raznolikost miljea, kulisa, situacija i događaja, koji daleko nadmašuju pojedine crtane literarne mikrokozmose, zasnovane također na preplitanju imaginarnog i realnog. I to je ono što je u ovom stripu najprivlačnije. Sve te misterije, ples poluistina i istina, fikcija realnosti i realnost fikcije, neodoljiva žeđ za pustolovinom i avantura kao nježna prostirka za snove. Sve je to ‘Petra Cherie’.

Petrino putovanje kroz povijest nema preciznog plana puta ili plana priča, ne nazire se neki program. Petra bije svoj vlastiti rat, a ponekad slučajno ratuje i protiv najvećih imperija bez da ima neku organsku poveznicu sa savezničkim tajnim službama. Bez obzira na svu stravu Prvog svjetskog rata, Micheluzzi toj apokalipsi pristupa gotovo romantično, poput onog Balaševićevog ‘ratnika paorskog srca’. On zna da je rat sranje, da je rat užas, da je rat zlo. Ipak, on ne krivi vojnike.

Oni ratuju jer je rat, oni pucaju i ubijaju svoje neprijatelje, ali samo zato što su neprijatelji. Oni se ne mrze, oni se poštuju. Čast i ideali su na prvom mjestu, a jedini pravi krivci su carevi koji su se igrali rata. No sve to vrijedi samo do posljednje epizode. Koju najavljuje već u samom uvodu gdje se Petra obraća samom Micheluzziju i upozorava ga da se na istoku događaju strašne stvari.

U toj posljednjoj epizodi te strašne stvari, pokolji i streljački vodovi sovjetskih revolucionara tresu tlo pod nogama i samoj Petri. Čak i ona, koja se svojim šarmom, sposobnošću, instinktom i hrabrošću izvlačila iz brojnih, do tada naizgled bezizlaznih situacija, gubi bitku sa surovošću crvenih divljaka (Micheluzzi ih je prikazao kao divlju hordu iz postapokaliptičnih filmova, što nam jasno daje do znanja kakav je i njegov politički svjetonazor) i sam kraj… Hm, bolje da ništa više ne napišem.

Neću ulaziti u pojedinosti ove priče, no radi se o nečemu što zavređuje pažnju. Sigurno je da se Micheluzzi dobro informirao o mjestima, događajima, odjeći i ostalim općim stvarima tog vremena. Priča je jasna i ekspresivna kroz te crno-bijele table kojima Micheluzzi virtuozno manevrira. Njegov stil je čudesan. I dok bi se u samim pričama i našla neka rupa, nekakva nelogičnost ili gaf, crtež je božanstven. Ne pravi se važan, čitatelja ne opterećuje svojim egom i ne komplicira.

Štoviše, baš ta jednostavnost u pristupu mu je glavni adut. Detalja nema puno, pozadina je minimalistička, i čini se da baš zbog toga njegovi kadrovi očaravaju, a likovi dišu.

Nedostatak boje naglašava emotivnu gustoću razdoblja Prvog svjetskog rata i istovremeno održava napetost priče. Čini se da su neki dijelovi namjerno ostavljeni zatamnjeni – 'ne inzistirajte, jednog ću vam dana možda ispričati…' – kao da nam poručuje Micheluzzi, a što je ostavilo prostora za intervencije i nastavke u budućnosti. Na žalost, te nastavke nismo nikad imali sreću pročitati.

Izdavač: Fibra