'Kuba mi je odavno bila prva na listi zemalja koje želim posjetiti. Kako sam diplomirala španjolski, to ima i dodatan motiv, ali pravu želju osjetila sam čitajući tekst prijateljice Ane Rukavine, kojoj sam bila urednica u Vjesniku. Ana se s Kube vratila sretnija nego ikada, puna života, oduševljena… Tada sam definitivno donijela odluku da idem. Svakako dok je još Castro živ', kaže Petra koja je svoju veliku želju počela ostvarivati tek ovoga svibnja kada je počela otplaćivati put.

Odbrojavanje je krenulo

'Možda nikad ne bih otputovala da krajem ožujka na radiju nisam čula kako su 'Stonesi jučer oduševili nezaboravnim koncertom u Havani'. Jagger i ekipa u Havani? To znači da je odbrojavanje počelo!? Za njima će za koji dan krenuti Amerikanci i Kuba će uskoro postati tek još jedna destinacija na svijetu koju bi valjalo vidjeti, ali svakako ne zemlja u kojoj nema stranih brendova, koja je autohtona, skromna i jedinstvena', mislila je.

Na otok, zadnji koji podsjeća na svijet kakav je nekad bio, otputovala je sa suprugom i još dvadesetak sunarodnjaka. Putovali su preko Hrvatskog kluba putnika, željni osjetiti autentičnu Kubu, što znači ne biti zaključan u odmaralištima nego spavati u casas particulares koje su inačice naših apartmana na moru, ali prije 30 i više godina. Većina hrvatskih putnika nikada se nije prije susrela, upoznali su se na aerodromu u Parizu, čekajući let za Havanu.

Umro je El Comandante

'Tog subotnjeg jutra kad je Kuba zavijena u crno, probudila sam se i izašla na balkon na kojem su već sjedili naši prijatelji i rekli mi da je umro Fidel Castro', kaže Petra i dodaje – nisam povjerovala. Tek pola sata kasnije, kada je vidjela domaće vijesti, shvatila je – nije bila šala. Tog istog subotnjeg jutra mala hrvatska ekipa nakon pet dana Havane ide u Varadero gdje će provesti dva dana u zatvorenom odmaralištu.

'To je mjesto raj za turiste, ali ne našeg tipa. Provođenje vremena u zatvorenom resortu, iako s prekrasnim morem i finim koktelima, nisu razlog za polazak na Kubu. Kada smo dva dana kasnije napustili Varadero, shvatili smo da je to možda bila posljednja prilika za popiti mojito, jer dotad nismo bili svjesni prohibicije', smije se prisjećajući se susretanja drugih turista u odmaralištu.

'Bila je to raznolika ekipa: od Vukovarke koja već godinama živi u Velikoj Britaniji i njezina supruga Britanca, preko nizozemskog društva i njemačkog para, do brojnih Amerikanaca koji su naočigled bili izuzetno sretni. Kako su komentirali situaciju u kojoj su se našli? Mahom je nisu ni doživjeli, ispijajući koktele i birajući u kojem od četiri restorana pojesti neki od brojnih dostupnih obroka. No složili smo se svi da je čudo što smo baš u tom trenutku na Kubi, raspravljajući o tome kako će Kuba izgledati narednih mjeseci, da ne kažemo za nekoliko godina. Hoće li je preplaviti Coca-Cola i McDonald's ili će ostati ovakva kakva jest, zemlja bez reklama, gdje na rijetkim jumbo plakatima pišu revolucionarne poruke poput 'Patria o Muerte', ili je na njima lik Che Guevare', prepričava Petra dodajući kako su sami Kubanci podjeljeniji u razmišljanjima o budućnosti od stranaca.

I poslije Fidela Fidel? Teško!

'Neki su otvoreno komentirali da bi trebali u susjednu Floridu, da zaplešu na vjerojatno najvećoj fešti u posljednjih 60 godina. Neki ne pokazuju emocije, a neki su vidno rastreseni i tužni. Fidelisti ili ne, svi su se našli u situaciji u kojoj se ne znaju ponašati. Kuba bez ruma, glazbe i plesa je kao Hvar bez sunca. A to je ono što je nas zadesilo punih devet dana', kaže Petra.
Ono u što je sigurna jest da bez obzira na službeno očitovanja režima u stilu 'I poslije Fidela, Fidel' stvari već dulje nisu baš tako jednostavne – promjene su počele znatno prije.

Kubanske cijene nisu takav jeftilen kao što se priča

'Sjećam se članka kolege Krešimira Dujmovića koji je ondje boravio prije dvije godine i pisao o jastozima za pet eura, koktelima za dva. Tako gledano, Kuba je već sada postala destinacija u koju ne možeš otići bez poštenijeg džeparca. S jastogom se nismo susreli ispod 12 eura, pritom je taj bio četiri, pet eura jeftiniji od najboljeg koji smo kušali. A mojito, cubu libre, piña coladu ili daiquiri smo plaćali između dva i šest eura, ovisno o lokalu. Ovaj od dva bio je najbolji, no njega smo našli na samo jednome mjestu', kaže pa dodaje da ni prekrasni trgići stare Havane ne izgledaju kao u doba kad je njima ponosno koračao El Comadante. Trgovine Paul & Sharka, Benettona, Guessa ili Adidasa svakako nisu nešto što je očekivano vidjeti na Kubi.

Promjene su neizbježne

'Malo je vjerojatno da će Kuba ostati jedna od posljednjih egzotičnih destinacija, zatvorena kao što jest. Potvrda tome je i skidanje dugogodišnjeg embarga, samo tri tjedna prije objave Castrove smrti', napominje Petra dodajući kako je pravo pitanje kako će se Kubanci znati nositi s novim sistemom. Pritom ni bliža ni dalja prošlost nisu nešto što bi se moglo željeti.

'Generacije su odrasle u tih 60 godina komunizma tijekom kojega im je mjesečna plaća varirala između 15, 20 eura (odvjetnici zarađuju najviše, oko 50 eura), za život se moraju snalaziti kradući tvrtkama i tvornicama još barem toliko u materijalu. No bilo bi iluzorno misliti kako je prije komunizma, kad su u vrijeme prohibicije Amerikanci dolazili i uživali u svom prekomorskom Las Vegasu, većini Kubanaca bilo dobro. U toj varijanti tzv. slobodnog svijeta oni nisu imali ništa', kaže Petra.

Može li otvaranje u turističkom smislu biti neka od prekretnica?

'Prirodu imaju, ocean je prekrasan i u ovo vrijeme izuzetno topao, nacionalni park nalazi se u svakoj pokrajini… Sve su predispozicije tu da im turizam bude savršeno razvijen. Ali susret s turizmom na Kubi uvjeri te da trebaš cijeniti ono što imaš doma. Gdje su problemi? Ne znam gdje početi s nabrajanjem', kaže Petra.

Hrvatskoj ekipi trebalo je, kaže, barem dva dana da se privikne na razinu smoga u Havani. Kao posljedica američkih oldtajmera iz četrdesetih prošloga stoljeća, pomiješanih s još toliko ruskih moskviča iz sedamdesetih i osamdesetih, od kojih vjerojatno nijedan ne bi prošao tehnički pregled ni u jednoj europskoj zemlji, zrak je nepodnošljiv.

Izleti su posebno skupi, a hrana jednolična

'Kad smo kod izleta – sve se dodatno plaća na osnovno putovanje (barem u ovoj našoj organizaciji). I izuzev zadnjeg, koji je stajao svega 25 eura, a uključivao je višekilometarsko jahanje konjima, ručak i kupanje u prekrasnom jezeru sa slapom, izleti su suviše skupi i ne daju dovoljno. Još jedan dokaz skupe Kube gdje potrošiš 50 eura da bi se cijeli dan vozio autobusom i prošetao kroz dva grada. Nama se dogodilo da je zbog Castrove smrti delfinarij zatvoren, kao i mauzolej Cheu… pa je i naš izlet izgubio smisao', prisjeća se.

I priča o hrani ima dobru i lošu stranu... Za meso Europljaninu treba kraća navika, jer je - prirodno, od životinja koje pasu na otvorenom, u prirodi koja ničime nije zaražena, jer Kuba ne poznaje pesticide. Bogatstvo riba je krasno, a jastozi su zaista veliki i sočni. U čemu je onda problem?

'U bezidejnosti i jednoličnosti. Pržene banane kao čips i riža s crnim grahom neizostavan su dio svakog tanjura, a za salatu sam nerijetko imala dojam da je nikada nisu ni vidjeli. Najbolju smo hranu jeli smo kada ju je pripremila naša Ivana, profesionalna kuharica, zvijezda 'Krušaka i jabuka', koja je s lakoćom priredila večeru za 30 ljudi i zainteresirala cijelu ulicu u Trinidadu za svoje specijalitete', kaže Petra, a na pitanje o smještaju opet joj se lice razvuče u osmijeh.

Kokteli i prohibicija

'U obje case u kojima sam spavala nije im palo na pamet iznijeti smeće (papir se ne smije bacati u WC školjku), ni promijeniti ručnike. Ali im je zato palo na pamet neprestano navaljivati da kod njih jedemo večeru. Odbili smo to osjetivši smrad užeglog ulja. I oprostili smo im to navaljivanje nakon što su nam u vrijeme žestoke prohibicije ponudili mojito i ostale koktele. Svaki tri eura. Ali kad si u prohibiciji, ne pitaš. Kupuješ! Baš kao i na plaži, kada smo čekali da konobari prošeću od šanka do šanka u all-inclusive hotelu te donesu kutiju pred nas i nestanu, a mi si sami vadimo boce ruma da nas ne uhvati policija. Da stvar bude smješnija, sve je nadzirao zaštitar, kojemu smo u konačnici i platili. Trostruko više. Ali, kao što rekoh, u prohibiciji ne pitaš za cijenu. E, da, svakako treba provjeravati svaki račun! Žele ti podvaliti gdje god i kako god stignu. Zaračunaju jelo koje nisi jeo, dodaju piće koje nisi naručio', napominje Petra, a kad je pitam kakvu Kubu želi pamtiti, vraća se na trenutak kad je njen avion već bio iznad oceana.

Najljepše sjećanje: Rasplesana Kuba

'Nekoliko sati nakon našeg odlaska s havanskog aerodroma, ukinuta je zabrana slavlja. U tom trenu bila sam uvjerena da Kubanci plešu, čak i radosnije nego prije jer im je devet dana žalovanja svima teško palo. Čak i pravim fidelistima. Ta Kuba koja pleše - to mi je najdraže.'

U svakom slučaju s obiljem plesnih stilova – od danzón, mamba, cha-cha-cha, colera, salse… - reklo bi se izbor je puno životniji i raznolikiji od onog što ga nudi opreka stari komunizam – moderni imperijalizam.SaveSaveSave