Andrej Plenković (HDZ), potpredsjednik Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta, opovrgnuo je konstrukciju Ministarstva vanjskih i europskih poslova da je odmrzavanje imovine obitelji Slobodana Miloševića na Vijeću Europske unije provedeno u okviru administrativne procedure 'u kojoj nema rasprave'. 'O ovoj temi moglo je biti rasprave - da je Hrvatska takvu inicijativu pokrenula', upozorava hrvatski europarlamentarac
Plenković također smatra da je pogrešno što MVEP nastoji javnosti to pitanje svesti na tehničku razinu: s obzirom na recentnu prošlost, za Hrvatsku su odluke takvog sadržaja prije svega osjetljiva politička pitanja s nizom posljedica. Prema Plenkoviću, tijekom priprema odluke Vijeća EU o ukidanju odluke kojom je bila zamrznuta imovina obitelji Milošević i najbližih pomagača Slobodana Miloševića, Hrvatska je imala niz mogućnosti političkog i diplomatskog djelovanja. On je za tportal nabrojio njih - šest.
1) Hrvatska je mogla tražiti detaljno izvješće i objašnjenje od Europske službe za vanjske odnose (EEAS) i Europske komisije, koji su bili predlagatelji, o učincima navedenih mjera EU tijekom proteklih 14 godina. Naime, javnost nije saznala koji su ciljevi ovim mjerama ostvareni.
2) Vlada ili MVEP mogli su informirati hrvatsku javnost o tome da se takva odluka u tijelima Vijeća EU razmatra - makar to bilo i na nadležnim radnim skupinama, a ne na političkoj razini.
3) Hrvatska je mogla upozoriti ostale članice EU, EEAS i Komisiju da je potpuno neprimjereno i pogrešno objašnjenje koje se navodi u priopćenju za medije o zaključcima Vijeća za okoliš (a koje je u Luksemburgu prošlog tjedna formalno potvrdilo odluku) da se odluka donosi jer su se 'promijenile okolnosti u odnosima EU i Srbije'. Naime, Srbija se, kao zemlja koja je započela pregovore o pristupanju u EU, npr. ne pridružuje stajalištima EU kad je riječ o restriktivnim mjerama prema Rusiji zbog Ukrajine i time šalje političku poruku da ne prati liniju EU u važnim vanjskopolitičkim aktivnostima.
4) Hrvatska je mogla potražiti saveznike među članicama, a i samostalno blokirati usvajanje odluke, budući da takvu vrstu odluka moraju usvojiti jednoglasno sve članice.
5) U slučaju da su razlozi za ukidanje odluke bili dostatno obrazloženi i argumentirani, Hrvatska je mogla uz usvajanje odluke priložiti izjavu koja bi jasno podsjetila i kvalificirala agresiju Miloševićeva režima na Hrvatsku i druge države, te ukazati na žrtve, ranjene, privremenu okupaciju, materijalne štete i propuštene razvojne godine.
6) Konačno, Hrvatska je mogla pokazati više senzibiliteta i kvalitetnije procijeniti trenutak njenog usvajanja, te umjesto pristajanja na pismenu proceduru donošenja na nižim razinama, insistirati da se to pitanje odgodi ili pak digne na političku razinu Vijeća za vanjske poslove (odnosno da o toj temi odlučuju ministri vanjskih poslova koji i jesu nadležni, a ne da to usput obavi sektorska formacija Vijeća - za okoliš). Tako se mogla iskoristiti prigoda i za osvrt na vrijednosti Domovinskog rata.
Očito je, međutim, da su sve navedene opcije propuštene - ostaje tek pitanje je li riječ o definiranoj politici aktualne vlasti ili o primjeru još jednog nesnalaženja u EU, zaključuje Andrej Plenković.
