Državni udar izveden 1973., u kojem su tenkovi izašli na ulice, a zrakoplovi bombardirali predsjedničku palaču La Monedu, odjeknuo je diljem svijeta.

Bio je to početak jedne od najbrutalnijih u nizu desničarskih diktatura prijateljski nastrojenih prema SAD-u koje su vladale velikim dijelom Južne Amerike do kasnih 1980-ih i bile obilježene masovnim uhićenjima, mučenjima i nestancima.

Pola stoljeća poslije, Čile je oštro polariziran.

Žrtve vojne vladavine i njihove obitelji pojačale su pritisak kako bi osigurale pravdu i odgovornost, ali krajnja desnica trenutno ima političku prednost u društvu koje strahuje od rastućeg kriminala.

Progresivni mladi predsjednik Gabrijel Borić na udaru je kritika.

"Neki ljudi ne znaju ništa o tome što se dogodilo i ne zanima ih, drugi su umorni od toga... čak i nakon 50 godina, mnogi još uvijek ne znaju što se dogodilo njihovim nestalim rođacima", rekla je Elvira Cádiz, koja je 1973. imala šest godina. 

"I sve dok se to ne promijeni, nastavit će boljeti i dijeliti nas".

Sjeća se kako su susjedi bili postrojeni na ulicama dok je vojska pretresala kuću po kuću u radničkoj četvrti Estacion Central u glavnom gradu Santiagu gdje i dalje živi.

Dok se Borić zalagao za veliko obilježavanje godišnjice državnog udara, suočio se s protivljenjem protivničkih političara i glasača.

Nedavno istraživanje Pulso Ciudadano pokazalo je da 60 posto Čileanaca za to nije zainteresirano.

Gotovo 40 posto reklo je da za državni udar uglavnom okrivljuje Allendeovu vladu.

Ta podjela javnosti odražava nekoliko teških godina koje su iza Čilea. Nasilni prosvjedi protiv nejednakosti potresli su Santiago 2019., potaknuvši pokret za promjenu ustava iz Pinochetovog doba.

Ali birači su to odbacili prošle godine, što je bio veliki udarac naprednima snagama u zemlji.

Vođa krajnje desnice José Antonio Kast, otvoreni pristaša Pinocheta, sada ima središnju ulogu u drugom pokušaju promjena.

Borić (37), rođen više od desetljeća nakon državnog udara, predvodit će ceremoniju u ponedjeljak u predsjedničkoj palači, gdje je Allende prije 50 godina održao poznati govor dok se njegova vlada raspadala, a kasnije si je oduzeo život suočen s dolaskom vojske. 

"Postoje neki koji nas pozivaju da okrenemo stranicu, da zaboravimo prošlost", rekao je nedavno Borić, Allendeov pobornik.

"Ali nema svijetle budućnosti bez sjećanja i istine".

Prema različitim čileanskim komisijama za ljudska prava, 40.175 žrtava klasificirane su kao političke i one su pogubljene, nestale, zatvorene i mučene tijekom vojne vladavine. Režim je također poslao tisuće ljudi u egzil.

Pinochetova vladavina okončala je 1990. nakon što je većina Čileanaca na referendumu glasala za demokraciju.

Proveo je godine boreći se protiv optužbi za kršenje ljudskih prava, no nikada nije osuđen za bilo što. Umro je 2006.

Ali su zato mnogi vojni časnici i bivši članovi njegove tajne policije osuđeni za mučenje, otmice i ubojstva.

Gaby Rivera, predsjednica Skupine rođaka nestalih zatočenika, vidjela je kako je njezin otac Luis Rivera otet u studenom 1975. Tijekom godina njezina je obitelj dobila nekoliko verzija njegove sudbine, uključujući i onu da je njegovo tijelo bačeno u more.

“Živimo današnji dan s bolom, ali i s nadom, jer danas vidimo da postoji malo svjetla”, rekla je za Reuters. "Ne znamo hoćemo li postići potpunu pravdu, ali ono što moramo učiniti je doći do istine, saznati gdje su."

U ponedjeljak su planirane stotine komemorativnih događaja, a regionalni čelnici, uključujući Alberta Fernandeza iz Argentine, Gustava Petra iz Kolumbije i Andresa Manuela Lopeza Obradora iz Meksika očekuju se u Santiagu.

Carlos Gonzalez, koji je bio zatočen i mučen 1976., a kasnije protjeran, rekao je da ga boli što neki ljudi umanjuju važnost dana.

“Stvarno osjećam da ovaj datum utječe na nas, tjera vas da bacate kamenje na TV kada vidite da se pojavljuju ljudi koji poriču što se dogodilo”, rekao je.

"Dobro je govoriti o onome što se dogodilo. I, kao preživjeli, osjećam odgovornost govoriti o tome jer ima mnogo ljudi koji nisu preživjeli.