...(da ne kažem matora), dogodi ti se malo vjenčanje koje pripremaš sedam dana, ti u haljini šivanoj po tuđoj mjeri, svatovi koji kisnu u blatu do gležnja, nema roditelja koji suzdržavaju suze, al' tu je on koji te drži za ruku i gleda te posebnim sjajem.

Desetak dana kasnije pišem ovaj post, gledam fotografije sa svojeg vjenčanja, pa zumiram u vjenčani prsten i sve mi se čini kao san. Predivan san iz kojeg se ne želim još probuditi. Ispričat ću vam ga ukratko, iako znate kako je sa snovima; teško ih je zapravo prepričati, uvijek zaboravite pokoji dio ili ga namjerno ne želite podijeliti nego ga sebično čuvate za sebe.

Tog prosinačkog jutra u San Franciscu probudila me kiša koja nije stala padati od prethodnog dana. Ustajem, kuham kavu i glasno mu dobacim: 'Ma sigurno će stat' do popodne.' dok dekoriram francusku salatu koju sam napravila po maminom receptu (umjesto graška - mesni narezak). On gleda norvešku prognozu i dobaci: 'Nego šta će nego stat.', pljesne rukama i zadovoljno ih protrlja. U to, zvoni portafon. 'Sigurno je Neno', kažem na glas dok navlačim tajice i ispijam zadnji guc kave. Naprtili smo naše i kumovo auto s dekoracijama, spizom i cugom i krenuli put boathouse-a. Kad tamo na parkingu kuma Kike s burekom, breskvicama i čupavcima. Nije šala. Ipak se žene Hrvati u Kaliforniji. Dok smo nas četvero tako pripremali mjesto na kojem ćemo feštati nakon ceremonije vjenčanja koju smo zamislili da bude na obližnjem China Beach-u, kiša je i dalje padala. Štoviše pojačavala se. 'To je dobar znak, sad će se fino napadati tako da će popodne bit okay', kaže Neno istim tonom k'o da tješi dijete koje nešto silno želi, a šanse da to zaista dobije su jako mršave. Ono što nas je bome utješilo bila je hladna pivica nakon koje smo se kuma i ja uputile natrag kući. 'Tribalo bi staviti koju ruku inkarta', dobacio je moj, tada još uvijek, zaručnik dok smo napuštale boathouse. I dok sam ja tako bacala prvu ruku inkarta, Kike je isprobavala jednu od tri haljinice koju je ponjela sa sobom. Sve tri crne s minimalnim razlikama na sebi. 'Obuci najkraću da ti se vide te lipe noge', izgovaram istu rečenicu koju bi, kladim se, u ovakvoj situaciji izgovorila moja baka Vjeročka i nekako mi se zasuze oči. Prođe mi kroz glavu cijela fameja koja neće bit sa mnom na ovaj predivan kišni dan dok izgovaram sudbonosno 'da' čovjeku svog života. 'Tako ti je to Petra kad si se morala zaljubit u čovika koji živi na drugom kontinentu. Ne cmizdri nego obuci taj Victoria Secret kompletić koji si pripremila za prvu bračnu noć.' korim samu sebe dok navlačim pamučni t-shirt naopačke jer s prave strane ima malo neprikladan natpis 'Stoned' s isklesanim stopalom u sitotisku. 'E sad mi moraš pomoć zakopčat vjenčanicu', misleći pritom na suknju koju sam svega par dana prije kupila u jednom vintage butiku na Haight Street-u, odnjela ju prvom krojaču s reda da stavi kopču na odgovarajuće mjesto i voilà - vintage vjenčanica od $49 je spremna za svoje tko zna koje vjenčanje po redu. Naime, ono što me najviše privlači kod vintage stvari je to, što osim što su unikatne, tko zna kakve anegdote kriju i kakvu energiju odašilju. Ono u što sam sigurna je to da ju nitko nije iskombinirao kao što sam ja to napravila, a energija nije mogla biti bolja u što sam se uvjerila nešto kasnije tog poslijepodneva.

Kiša nam je igrala po živcima sve do nekih 3 PM kad se napokon smanjila i kad smo, ne znajući hoće li ponovno početi padati, krenuli prema China Beach-u zajedno s tridesetak svatova koji su objeručke prihvatili avanturu i zastavu koju sam ručno šivala noć prije. Kiša je i dalje sipila, no sad više nije bilo povratka. Odlučili smo se vjenčati na plaži taman pokisli do gole kože. ‘Sposa bagnata, sposa fortunata’ (okupana mlada, sretna mlada), sjetim se te stare talijanske narodne izeke koju mi je Andrina došapnula skajpom iz Barcelone par dana prije kad je već bilo izvjesno kakva se prognoza sprema pa čvrsto stisnem buket gipsofile, pogledam svoju vjenčanicu od $49 i promislim ‘*uck it, da ju sutra i bacim, isplatila je svaki dolar’. Kako to u snovima biva, svatovi su se spustili na plažu, a kiša je potpuno stala. Plaža je bila samo naša, čak je magla sakrila i Golden Gate Bridge na kojeg inače puca predivan pogled s plaže.

Barba Jim, inače starosjeditelj na China Beach-u i osnivač bande plivača rekreativaca kojoj i Frano pripada, odmah je započeo s ceremonijom. U Americi, pak, građansko vjenčanje može obaviti bilo tko izvadi dozvolu u vijećnici, što mi je genijalno jer cijela priča postaje intimnija kad znaš da će taj svečani čin okruniti netko tko te jako dobro poznaje. Nisam ni okom trepnula, već imam prsten na ruci, a u drugoj čašu šampanjca. Pogledom tražim svog novopečenog muža kad eto njega i kuma u brčkaju se k'o dva tuljana u oceanu ne toplijem od 10 celzijusa.

Mokri do gole kože, ali sretni i vjenčani krenuli smo put boathouse-a na predivnom malom umjetnom jezercu usred Golden Gate parka u kojem smo samo nekoliko sati prije mantrali da kiša stane. Uz taktove našeg omiljenog Sv. Nikole privodim kraju ovaj post, ali ne i san jer je toliko divan da se ne želim još probuditi.

photos: Matt Sumner, Maya Lillian, Rebekah Huitema