'U srijedu, 16. prosinca u 11.25 sati u Osijeku, na raskrižju ulica Prolaz Ante Slavičeka i Hrvatske Republike, policijski službenik Postaje prometne policije Osijek je uočio nepoznatu žensku osobu, koja je u svojstvu pješaka prelazila kolnik Ulice Prolaz Ante Slavičeka, u vrijeme kada je za pješake bilo uključeno crveno svjetlo.'
 
Ovako započinje službeno policijsko izvješće o incidentu koji je, kao i tolika druga događanja u Hrvata, podijelio javno mnijenje na dva prilično suprotstavljena tabora. Suprotstavljena tabora koja su, po starom hrvatskom običaju, u svojoj isključivosti oba pogriješila.

Po običaju, rat crno-bijelih pogleda na ljude, događaje i svijet. Nerma dva zeca – tri zeca. Ili jesi ili nisi, a ako nisi – isti si. Ili, vrlo vjerojatno, još i gori. Bez obzira jeste li u tom okršaju stali na stranu policajca ili 'građanke u prekršaju', pogriješili ste. Oni su oboje žrtve nezrelog, prilično zatucanog i siromašnog društva. Prije svega onog čiji mediji vijest plasiraju osakaćeno. Na primjer, ovako: 'Pogledajte snimak policajca u Osijeku koji je stariju ženu oborio na pod i vezao lisicama, jer je ulicu prelazila na crveno.'

Ona je prešla na crveno, on je nju srušio na beton. Ništa između. Samo početak i kraj ove nespretne i tužne priče, u kojoj su pale i neke isprike, a neke neće nikada. Iako bi trebale.

Strogi zlikovac i nemoćna 'starčica'

Ljudi su se podijelili na one koji bezrezervno osuđuju ponašanje policajca smatrajući da je postupio krajnje neprimjereno, uporabivši sasvim nepotrebnu silu, kako po težini prekršaja nad kojim je intervenirao ('Prešla je na crveno! Nije ubila čovjeka!'), tako u slučaju životne dobi prekršiteljice. Nazivaju je 'staricom' ili, bez obzira na notu simpatije, sasvim nepristojno: 'bakom'.

I ne samo to. U policajcu su saželi sve crnilo hrvatske države. On zlo zbog kojih razni Horvatinčići kose pješake na crvenom (njegovom crvenom) ili morskoj pučini, a iz svega izlaze neokrznuti i sasvim sigurno ne poniženi, s lisicama na rukama i nosa priljubljenog uz vlažni i hladni pločnik. On je krivac što razni Sanaderi, Vidoševići i Mamići u zatvor ulaze i još brže iz zatvora izlaze nepovijenih vratova, a sad se strogoća trenira na jadnoj 'staričici'.

A lijepo je rekla da je pusti, jer ima privatnih problema. I tu mi, gotovo lakoćom gazele uskačemo u njezine cipele, jer svi imamo probleme (osim, naravno, policajca) i majku ili nekoga bliskog njezinih godina, pa nabrajamo: 'Boli li je kralježnica, muče li ju stopala, sluša li ju mjehur, koliko joj je uznapredovala osteoporoza. Koga je usput uz godine izgubila, jesu li joj djeca živa, što jede, kako spaja kraj s krajem. Ima li novca za preglede, ima li koju kintu za tutnuti unucima, je li sama i je li joj muž dobra zdravlja?' I sve tako udilj, bez da se ista ili slična pitanja postave i za glavatog policijskog službenika, kao da je baš on sam kriv za veličinu svoje glave i činjenicu da je sveukupno gromada od čovjeka, prekršitelj starije dobi i sitan, a mi pomalo urbani fašisti i licemjerni zagovornici društva selektivne političke korektnosti.

'Nema opravdanja, nema opravdanja!' zgroženi su Hrvati. 'Da je moja mama, ja bih mu noge polomio!'

Zbilja, što biste vi da je bila u pitanju vaša majka, jer i ženama u tim godinama se događa da startaju na crveno, pa čak i da mimo pješačkog forsiraju cestu? Ponekad vam se nađu pred automobilom, tik na do srčanog udara (vašeg, naravno) sve s invalidskim štapom. Srećom, imate dobre kočnice. I, u konkretnom slučaju, srećom po našeg antijunaka, gospođa iz Osijeka nije imala štap, jer kako je krenulo...

Potom polovica Hrvata (ona koja je osupnuta ponašanjem plavca) kreće s njegovim razapinjanjem na virtualni i medijski stup srama (oni pravi su odavno maknuti s trgova i, gle ironije, smatramo ih zaostalim i barbarskim načinom kažnjavanja). Netko mu je (kao i svim koji se javnosti nađu na piku) prekopao album sa slikama na facebook-profilu, iskopao onu fotku na kojoj mu je ćelava glava najveća, a na golim prsima visi križ. Aha, sad je jasno i za koga taj praznoglavac glasa na izborima! Ili onu na kojoj pozira na motoru bez kacige, pa se traži od ministra da uzme u obzir 'prekršaj' koji je tako počinio.

Dajte mu otkaz!

Dehumanizirajmo ga svi skupa do kraja! Nema šanse da je takav 'smrad' zapravo čovjek koji živi neki uobičajeni život poput našeg (mog i tvog), ima ženu, djecu koja čitaju kako se u vijestima ruži njihov tata. Čovjek koji voli, raduje se, ima strahove, čini dobra djela i griješi. Nema šanse da je to isti onaj tip koji je 2006. riskirao vlastiti život i iz automobila u kojem je šištao plin iz otvorene boce (i gdje je najmanji mehanički pokret metalnih vrata mogao izazvati eksploziju), spasio čovjeka koji se u psihičkom rastrojstvu pokušao ubiti. I ne samo njega, već i ljude koji su se nalazili u neposrednoj blizini.

Što mislite, kako se osjećao utjerivač pravde?

A sve one koji se usude pravdati ovog 'monstrumima', 'nasilnika', 'glavonju kojem se već po faci vidi tko je i što je i kakav je' (Lombroso i u grobu štuca) pribijemo na stup srama. Blatimo ih, nazivajmo bešćutnima, Jer njihove su 'volovske' i 'legalističke' reakcije onakve kakvu bi neki naš vrli borac protiv autoriteta i, općenito, ideje države, uz uzvik 'Otpor, stoko!', očekivao od 'nekih tamo crnokošuljaša, čizmaša, nacista, ekipe koja brije na uniforme i autoritete', a ne od 'samoproklamiranih ljevičara i liberala'.

Zapitajte se biste li imali više razumijevanja da je za odbjeglom prijestupnicom povikao: 'Stanite, gospođo, imam osobnih problema! Kredit mi je pojeo malu plaću, kupio sam djeci knjige na 12 rata. Stanite, pobogu, gospođo, pa zar ne vidite da mi je kamera upaljena - ako vas ne zaustavim, odrezat će mi suspenziju i 20 posto s plaće jer nisam napravio svoj posao. Nitko me nije spremio za ovo, samo su mi dali kameru. Stanite, pobogu, ismijavat će me da nisam u stanju zaustaviti ženu koja je upola lakša od mene, koju mi je neugodno ščepati za rukav i zaustaviti.'

Zar niste zapazili da je policajcu bilo neugodno što se to sve događa, kako zapravo uopće nije bio u nevjerici što ljudima pada na pamet ignorirati ga. Kako mu je jasno da ga nitko ne doživljava ozbiljno, a trebao bi. Jer nije on kriv što se veliki prijestupnici izvuku novcem i vezama. Pa, pobogu, tog istog dana USKOK je pokrenuo postupak protiv 11 policajaca što su 'oprostili' neke prometne prekršaje rodbini. Zar da i njega netko kazni jer ova žena, eto, naprosto neće stati i pokazati osobnu, da je samo prekori?

Uzalud o tome raspravljati na društvenim mrežama, uzalud ti milijuni slova naknadne mudrosti, kada se ova tužna zgoda odigrala u minuti. Minuti za koju su policajca sasvim drugačije pripremili.

'U jednoj raspravi gdje sam rekla da kad bi pustio nju (gospođu iz Osijeka), onda bi morao i mene, rekli su mi da sam sociopat i objasnili mi da je ta žena metafora naše zajedničke borbe protiv zasrane države pa se više ne usudim iznositi mišljenje', kaže mi jedna prijateljica, inače liječnica i citolog. 'A ministar i njegov postupak... To je kao da se ja moram ispričati svom pacijentu jer sam mu našla rak, a on to neće da čuje... Dakle, i on (policajac) i gospođa su u ovoj priči nebitni! Sve se vrti oko podijeljenog stava javnosti ljevičara i anarhista s jedne i legalista i racionalista s druge strane, i politike koja je populistička.'

'Nema opravdanja! Jednostavno, nema!' kaže čovjek koji mi je stručni autoritet. Bože, pa citirala sam ga u svojoj radnji toliko puta. 'Da sam ministar, ja bih ga poslao na izvanredni zdravstveni pregled sa sumnjom na latentnu agresiju i sadistički sindrom... Priča o osobnoj je priča iz davnih vremena. U nizu zemalja u svijetu ne postoji uopće osobna!'

Treba imati želudac za neke poslove

E, tu sad već imamo nekoliko tema za raspravu. Prvu, o latentnoj agresiji. Da, vjerojatno ima nešto u tome, što samo po sebi nije nikakav zločin (sve dok je latentno, naravno), jer inače, bez nje, teško da bi radio posao policajca. Ili kirurga, recimo. Mesara. Vojnika. Vatrogasca. Tolika časna i korisna zanimanja, za koje je potrebna određena agresija, kao i sposobnost da se ista sublimira. Upregne u ono što zovemo društveno prihvatljivo i korisno ponašanje.

Treba imati želudac i petlju raditi takav posao.

Za svojih 4.500 kuna se zimi smrzavati na cesti, ljeti skapavati na suncu, regulirati promet, loviti prijestupnike, naplaćivati kazne (ponekad i na normu, jer treba popuniti proračun), vaditi samoubojice iz auta, svjedočiti brutalnosti raskomadanih tjelesa poginulih u prometnim nesrećama. I nisu mu dostupne psihoterapije, supervizije kako bi se lakše nosio sa svakodnevnim stresom i brojne korisne edukacije, kako ga ne bi iznenadile situacije s goropadnim 'staricama'. I on je čovjek i on je možda tog 16. prosinca, baš kao i gospođa, imao 'privatnih problema'.

Nikoga nije ubio, ni u jednom trenutku nije počinio ništa mimo onoga za što su ih trenirali, i ne vidim baš nikakvog razloga za njegov javni linč. Pa i ta famozna osobna iskaznica koja ne postoji u toliko zemalja. Taj socijalistički relikt kojim prelazimo granice tolikih zemalja. U našoj, eto, postoji. I sve dok je ne ukinemo ili ne izmijenimo zakon o osobnim ispravama (ako ga, možda, smatramo nakaradnim), policajac ima upute i dužnost da ga se drži.

Ako se dogodi slučaj 'A', postupam na način 'B'. Ako je to nemoguće, primjenjujem postupak 'C'. Ako prekršim pravila, slijedi mi sankcija. I otkaz. A otkaz baš nije mala stvar, priznat ćemo.
 
S druge strane su oni koji smatraju da je glavna krivnja za cijelu dramu na ženi/građanki/ prekršiteljici prometnog propisa i nekih drugih prekršajnih djela, jer se ponijela neodgovorno, izignorirala policajčev poziv da se zaustavi, vrijeđala ga nazvavši ga budalom i pružila sasvim nepotreban otpor kada ju je ovaj pokušao zaustaviti. Oni priznaju da je mogao pokazati više takta i strpljenja, ali, eto, nije. Nema potrebe da im posvećujem posebnu pozornost, jer su u prethodnim odlomcima već prilično zorno opisani. Ukratko, zaostali, bešćutni i glupi zagovarači poštivanja nepotrebnih propisa. Oni koji saginju glavu pred silom i nepravdom. Oni se ne bune protiv autoriteta, bez obzira što su svojevoljno tim istim autoritetima prenijeli neka prava I obveze. Priznajem, među tima sam izgleda i ja. Toliko sam glupa da vjerujem kako bi život bez policije bio znatni kompliciraniji i nekvalitetniji. Čista utopija. Da ne treba poginjati glavu samo pred autoritetom koji zahtijeva nešto nečasno, loše protuzakonito. A da se zakonima za opće dobro svi povinujemo.

Netko se u cijeloj ovoj zbrci zapitao: 'Koliko je u metrima prihvatljivo hodati za ženom koja ima problema?'

Ne znam. Možda je policajac trebao trčati sljedećih pet-šest kilometara (ovisi o gospođinoj kondiciji), ali, k vragu, krivo je procijenio. S obzirom na to kako većina odraslih ljudi, s naglaskom na žene u šezdesetima reagira, vjerojatno je bio uvjeren kako će napokon shvatiti da je on službena osoba koja radi svoj posao i da nitko nije iznad zakona, bez obzira na godine i privatne probleme. I da se sve snima, pa je tim višem potrebno malo razuma.

Tko ima pravo na popust kod policije, osim bogatih prijestupnika

Možda sam u ovom mišljenu usamljena, ali podjednako mi je neprihvatljivo vaditi se od odgovornosti činjenicom da si žena u nekim godinama. S dvadeset i nešto, recimo, pogledom, osmijehom i dekolteom. Sa šezdeset i nešto, osteoporozom, galamom i životnim problemima.

Pomišljam, da sam se ovako prema policajcu ponijela ja ili neka moja vršnjakinja, razapeli bi nas. Gorio bi Facebook. Ne bi bile žene u menopauzi, već 'lude babe'. Ali za par godina, u istoj situaciji i u starom krombi kaputu, mogle bismo postati heroine. Kakva transformacija, kakva svijetla budućnost. Koliko puno subjektivnosti i emocija, a kako malo hladne glave.

Reakcija i jednih i drugih je odraz izmučenog i nezrelog društva koje ne zna ili izbjegava znanjem, empirijom i razumijevanjem ublažiti frustracije, jer nikad i ništa nije crno-bijelo, pa shodno tome shvatiti i prihvatiti da policajac baš i nije doktor komunikacijskih znanosti i/ili psihologije. Njegov ministar i ministarstvo prilijepili su mu kameru, ali mu nisu mu pružili izobrazbu na bazi običnih i jednostavnih seminara tipa: 'Što kad me iznenadi ratoborna 'starica', a meni upaljena kamera na košulji?'

Pogledajmo činjenice. Žena je prekršila zakon. Policajac je, unatoč očiglednoj nelagodi i neodlučnosti odradio svoj posao bez da je ikoga ozlijedio. Da, gospođa u lisičinama očito je puna kojekakvih problema (a tko nije, uključujući i policajca), a iz cijelog slučaja će zahvaljujući populističkom i tipičnom političkom potezu ministra Ranka Ostojića ostati bez empirijske poruke uz pomoć koje je trebala shvatiti da se u civiliziranom društvu u 21. stoljeću od nekih građanskih obveza ipak ne može pobjeći.

I još po koja riječ o isprikama. Ministar Ostojić je naložio načelniku policijske uprave i policajcu da se ispričaju privedenoj gospođi, iako, formalno, ništa nisu pogriješili. Ona je u onom stanju zaista izgledala kao da je opasna po sebe.  Zapravo, njezin nastup prema policiji bio je totalno iracionalan i u momentu je postala teško dostupna. Umjesto lisica, njoj je vjerojatno trebala stručna medicinska pomoć.

Čini mi se da ona nije bježala toliko od policajca, koliko od novčane kazne. Taj teror novčanog kažnjavanja, zbog čega su ljudi spremni čak i u lisice i maricu, samo da ne moraju platiti kaznu nije problem za koji je kriv policajac koji ju je priveo. Naše siromaštvo, kojeg se stidimo i tajimo ga čak svojim bližnjima natjerala ju je na bijeg. Strašnija nam je novčana, nego zatvorska kazna.

Za razliku od njezinog bijega od novčane kazne teške par stotina kuna (ili tek opomene, ako kamera na odijelu još nije upaljena), nikada nećete vidjeti tajkuna, političara i kriminalaca da pokušava pobjeći prašinaru. Oni uzdignute glave i slobodnih ruku koračaju prema pritvoru dok odvjetnici spremaju milijunske jamčevine koje su potpuna apstrakcija ženi u lisičinama i policajcu koji ju je u lisičine stavio.

Na koga se zaista ljutite, svađalice i pravednici?

Dođite sebi, poštovane svađalice i pravednici. Niste skočili u oči policajcu zato što je priveo ženu koja krši zakon i pravila civiliziranog ponašanja. Skočili ste na njega jer mislite da sustav u kojem radi popušta onima dubljeg džepa koji imaju za milijunske jamčevine. Ovakvim raspravama, je li krivlji on ili ona lažete sami sebi. Jer istina je da ste ljuti na sustav koji ima rupčage veličine tunela Učka, kroz koje neokrznuti prolaze oni koji sitnišom iz džepa mogu kupiti nekoliko godina života te nervozne žene i policajca s lisičinama.

Zna to i ministar koji je u njezino ime čak i platio novčanu kaznu za prekršaj koji je nedvojbeno počinila. Koji se tim činom narugao policajcu i cijeloj policiji koja radi po pravilima, a ne ad hoc PR igrama. Ako ne valjaju pravila, mijenjaj pravila. Ali nikada, baš nikada ne napadaj onog tko ih za tebe provodi.

Sad očekujemo i da se ministar ispriča svima onima koji su taj isti zakon prekršili i bespogovorno (i sami) platili svoje kazne. Također, i onima koji su imali nesreću da im se nemarni pješak nađe pod kotačem automobila. Jer, kakvu ima je poruku svojim postupkom poslao? Da su glupi što poštuju prometna pravila? Da su glupi jer se ne naguravaju s prometnim policajcima? Što ne bježe od njih, udaraju ih i govore im da su budale?

Bilo bi tu još razloga i motiva za isprike, ali bojim se da ću ostati neshvaćena. Zato ću se samo na kraju ispričati ja, i to policajcu, jer sam u nekoliko navrata kao primjer apsurdnosti ove rasprave potezala spominjanje oblika i veličine njegove glave.