Posljednjih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj se zaredao broj nestanaka osoba, uglavnom mlađe dobi, a taj je fenomen poprilično slabo zastupljen u medijima. Umirovljeni kriminalist Branko Lazarević jedini u Hrvatskoj traga za nestalima i razdvojenim članovima obitelji kojih je unazad petnaestak godina pronašao blizu tristotinjak. Iskusni Lazarević ima vlastite metode potrage, a za većinu slučajeva i sudbina tvrdi kako bi ih se moglo ekranizirati.

Prema vlastitom priznanju, Lazareviću u pravilu mukotrpne i iscrpljujuće potrage za nestalima predstavljaju zadovoljstvo koje traje već više od dvadeset godina, otkako je otišao u mirovinu iz ekipe za očevide PU zagrebačke. Ipak, ponekad slučajeve obilježe frustrirajuće situacije koje su povezane s nedostatkom volje obitelji ili policije da sudjeluje u potrazi.

'Bilo je slučajeva da sam paralelno radio na tri slučaja, od kojih bih u pravilu riješio dva. Dosad sam pronašao ili spojio tristotinjak osoba. Bilo je i slučajeva da sestra traži jednog brata, a ja joj pronađem njih još tri', kazao je za tportal Lazarević, dodajući kako nerijetko i njemu samome, unatoč okorjelosti u policijskom poslu, ponekad krenu suze od ganuća.

'Spomenut ću slučaj iz Sesveta kada je sestra tražila drugu sestru, za koju je mislila da je umrla kao djevojčica, nedugo nakon što su udomljene poslije raspada obitelji. Obratila mi se za pomoć i ja sam odmah krenuo u akciju. Preko svojih kanala doznao sam kako je ta 'mrtva' sestra živa i zdrava te sam dolazio u kafić u kojem je radila, predstavivši joj se kao građevinski radnik. Malo-pomalo ispitivao sam je detalje o životu i obitelji i nakon nekog vremena i provjera stvari su se poklopile. Nazvao sam sestru koja je inicirala potragu, ne kazavši niti jednoj o rezultatima istrage. 'Mrtva' sestra nije ni znala da ima sestru. Dovezao sam 'živu' sestru iz Slavonskog Broda, dok sam 'mrtvoj' sestri netom prije njihovog susreta priznao čime se zapravo bavim i rekao joj da izađe iz kafića i da je netko želi vidjeti. Ona je krenula i čim su se vidjele, pohrlile su jedna drugoj u zagrljaj. Kada sam pitao 'živu' sestru kako je prepoznala ovu drugu, kazala mi je kako ima isti hod kao njihova majka koje se sjeća iz najranijeg djetinjstva. Susret je ganuo i ljude koji su se slučajno našli na parkiralištu', prisjetio se Lazarević jednog od sretno okončanih spajanja.

Presretni nakon spajanja, ljutiti zbog ostavinskih rasprava

Tportalov sugovornik kaže kako su ljudi nakon spajanja presretni, no bilo je i slučajeva da ga kasnije psuju što ih je uopće pronašao. Lazarević pojašnjava kako se ljudi kasnije učestalo posvađaju oko ostavinske rasprave.

'Ima svakakvih ljudi. Na njih se ne ljutim jer činim dobro djelo. Kada sam bio aktivni policajac, ubijenom sam se jedino mogao odužiti tako da nađem ubojicu', kaže Lazarević, ističući kako se točna brojka nestalih osoba u pravilu ne zna, ali to nije greška policije, već na to utječe niz čimbenika jer u mnogim slučajevima kada se nestala osoba vrati kući obitelj o tome ne izvijesti policiju i za njom je potraga i dalje na snazi, što je vrlo neodgovorno.

Lazarević naglašava kako obitelj u želji da pronađe nestalu osobu često poseže i za raznoraznim vidjelicama i detektivima amaterima te pritom podsjeća na slučaj mladića nestalog još prije 18 godina.

'Mladić je sjeo u automobil i otada mu se, kao i automobilu, gubi svaki trag. Roditelji su se obratili detektivskoj agenciji i dali joj oko 70.000 kuna, a da se ta agencija u istrazi nije pomakla s mjesta. Obratili su se i jednoj vidjelici, koja im je jednu seansu u trajanju od sat vremena naplatila tisuću eura. Samo im je rekla kako će se on vratiti. U tom slučaju sam došao do zanimljivih saznanja u Njemačkoj, no naša policija je odbila ozbiljno prihvatiti bitne detalje do kojih sam došao', prisjetio se Lazarević slučaja, dodajući kako policija ponekad misli da sve zna i ne dopušta obitelji da sudjeluje u potrazi. Upravo obitelj, ističe iskusni umirovljeni policajac, najbolje zna navike nestale osobe te bi policija trebala prihvaćati njihove prijedloge.

Zanimalo nas je i u kojoj mjeri je frustrirajuće to kada se sa stopostotnom sigurnošću smatra da je pronađena nestala osoba, a na kraju se ispostavi da to nije ona. Lazarević je imao i takav slučaj, no samo jedan.

Potraga duga 65 godina

Tportalovom sugovorniku se, naime, obratila djevojka iz Austrije u nadi da će joj pronaći oca. Njezin otac je radio kao pružni radnik u Austriji i to je, osim imena i prezimena, bila jedina informacija koju je posjedovao Lazarević.

'Našao sam čovjeka koji je imao isto ime i prezime kao tražena osoba i također je radio u Austriji kao pružni radnik, a imali su i identičan automobil. Spojio sam ih, no nešto me kopkalo i govorilo kako to nije ta osoba. Oni svi sretni, a ja, kako bih bio siguran, predložim DNK analizu koja je pokazala da sam bio u pravu. Kasnije sam joj u Sloveniji našao pravog oca koji je u rodu s čovjekom za kojeg sam u početku mislio kako je pravi, što se potvrdilo i DNK analizom. Djevojka je pak i nadalje u kontaktu s 'lažnim' ocem', ispričao nam je Lazarević.

Nada da će se pronaći nestala osoba, tvrdi tportalov sugovornik, uvijek postoji pa je tako prije desetak godina jednom čovjeku pronašao oca kojeg je tražio 65 godina. Izgubljena osoba je radila kao miner u željezari u Jesenicama, u kojima je započela vezu. U toj vezi rodio se sin, a taj čovjek ubrzo je napustio nevjenčanu suprugu i otišao. Sin ga je godinama tražio, no bezuspješno.

'Javio se meni preko stranica koje sam vodio u ugašenom tjedniku Arena te sam započeo potragu. Uskoro mi se javio čovjek koji je nećak nestale osobe jer je vidio oglas u novinama dok je čekao prelazak preko graničnog prijelaza. Kazao mi je kako je traženi živ i zdrav u Australiji. Jedini problem je bio što je s tim imenom i prezimenom i zanimanjem bilo nekoliko osoba približno istih godina. Kontaktirao sam s osobom za koju sam pretpostavio da bi mogla biti tražena, a ispričao mi je čitavu epizodu iz Slovenije i potvrdio ljubavnu vezu sa Slovenkom iz Jesenica, nakon čega sam ga spojio sa sinom', prisjetio se Lazarević i tog slučaja.

Potraga koja je završila knjigom

Zanimljiv je i slučaj dječaka s Kosova kojeg je pronašao u Istanbulu, o čemu je napisao i knjigu 'Dječakova potraga za mrtvim ocem'. Knjiga je nastala kao plod dugogodišnjeg istraživanja na relaciji Zagreb-Kosovska Mitrovica-Šibenik-Istanbul i ukupno 14.586 prijeđenih kilometara koje Lazarević precizno bilježi.

Naime, 1991. godine tada desetogodišnji Fidan Ademi čuo je kako mu je otac Fejzulla poginuo kao hrvatski vojnik na šibenskom ratištu. Kako dječak kojeg je majka napustila nekoliko godina ranije nije mogao prihvatiti odrastanje bez oca, pješice se uputio iz rodnog sela nedaleko od Kosovske Mitrovice u njemu potpuno nepoznatu Hrvatsku. Snalazeći se kako zna i umije, Fidan je dvaput uspio doći do Peći, odakle su ga vraćali kući, dok je treći put uspio pobjeći u potrazi za ocem i završiti u Istanbulu, u kojem je godinama živio kao beskućnik spavajući na klupi u parku. Lazarević je nakon temeljite potrage Fidanu uspio naći oca koji doista živi u Šibeniku, a nekoć beskućnik koji je odbačeni kruh namakao u istanbulskoj fontani danas je uspješan čovjek koji ima svoju obitelj.

Govoreći o rasponima dugotrajnih potraga, Lazarević kaže kako je nakon 60 godina razdvojenosti jednom Slovencu uspješno pronašao oca u Kanadi, dok je u drugom slučaju u Rijeci pronašao čovjeka za kojim je sestra tragala 60 godina nakon što su ga roditelji kao jednogodišnjaka dali na posvajanje.

Pritom, kao i u svim drugim slučajevima, Lazarević je koristio sve dopuštene metode. U pravilu opširnije, za razliku od policije, razgovara s obitelji koja traga za nestalom osobom, nakon čega na osnovi tih priča razmatra u kojem pravcu treba započeti potragu. U tome koristi stečene veze i poznanstva s policajcima iz regije te priznaje kako mu je najteži slučaj onaj koji je neriješen. No Lazo, kako ga zovu kolege policajci i oni brojni kojima je pomogao, ne odustaje.

Zbog njegove uspješnosti zanimalo nas je je li Lazarević pomišljao pokrenuti tvrtku za pronalazak nestalih osoba.

'Razmišljao sam o tome jer često podižem kredite kako bih platio troškove, a istovremeno mi nikada nije palo na pamet da mi obitelj koja je zatražila pomoć bilo što plati. Radije bih da država osnuje nekakvu tvrtku i zaposli nekoliko nas iskusnih policajaca', zaključuje Lazarević.